Weekly ZiNgers! Dobri pastir / S one strane vrata

 

"Miris pšenice duša mi snažno diše.
 I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.
 O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše
 i moja skromna šačica zrnja."

 

Pjesnik, prozaik, dramski pisac i prevoditelj Nikola Šop bio je talentirani književnik koji je većinu života ostao nepoznat široj čitalačkoj publici zbog nenaklonjenosti vladajuće politike. U ovotjednom ćemo ZiNgeru proučiti život i stvaralaštvo ovog iznimnog književnika koristeći se djelom Miroslava Palamete U potrazi za cjelovitošću (Palameta, M. (1990.) U potrazi za cjelovitošću, Sarajevo: Svjetlost) i zbirkom Izabrane pjesme, koju je priredio Miroslav Palameta (Šop, N. (1998) Izabrane pjesme, Vinkovci: Riječ).

 

Nikola Šop (19.08.1904. - 02.01.1982.) hrvatski književnik i prevoditelj podrijetlom iz Bosne, prve stihove objavio je još kao dječak i nastavio objavljivati sve do kraja života. Zavičaj, siromaštvo, samoća, religioznost, sudbina čovjeka i njegovo mjesto u poretku stvari... to su samo neke od tema s kojima se Šop hvatao u koštac u svojim pjesmama ispunjenim samotničkom atmosferom, kakav je često bio i njegov život.  

 

Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno gubitcima, a odrastanje teško i prepuno odricanja zbog čega je pjesnik kasnije u životu bio izrazito empatičan prema onima koji nemaju mnogo. Rođen je u Jajcu, u obitelji gradskog geometra i gradonačelnika Josipa Šopa koji je preminuo dok je Nikola bio dječak. Njegova majka Marija se preudala, a Nikola je ostao živjeti s bakom o čijoj je brižnosti pisao u svojim pjesmama:

 

"I nema me i nema, a Velika kola
 već gasnu i baka je sva u mraku i brizi...
 Niz hladne, ugasle očari nasred stola
 jedna suza joj klizi."

 

Nastavio je školovanje u Banjaluci i potom u Beogradu, a zbog loše financijske situacije materijalno su ga pomagali rođaci. 1918. godine preminula mu je majka, a iste te godine objavljene su mu prve pjesme u časopisu Anđeo čuvar (Otac i sinčić i Jajcu - gradu). 1924. godine počeo je objavljivati u Vijencu, maturirao te upisao Filološki fakultet u Beogradu i paralelno studij prava u Zagrebu. Za vrijeme studija izašla je njegova prva zbirka Pjesme siromašnog sina i prvi prijevodi s latinskog. Nakon diplomiranja počeo je predavati latinski u gimnaziji i objavio razne prijevode, uključujući prepjeve Ovidijevih cjelina iz Metamorfoza te zbirke pjesama Isus i moja sjena i Od ranih do kasnih pijetlova.

 

1941. godine vjenčao se s Antonijom Erceg, ali proslavu vjenčanja prekinulo je bombardiranje Beograda pri čemu je pisac zadobio ozbiljnu ozljedu kralježnice što je kasnije uzrokovalo njegovu nepokretnost. Nakon rata vlasti nisu bile naklonjene Šopu te je svoja djela mogao objavljivati tek nakon 1956. godine, u isto vrijeme kad je otišao u mirovinu zbog teške bolesti zbog koje je bio nepokretan i potpuno ovisan o brizi i njezi supruge Antonije, koja mu je do kraja života bila glavni oslonac. Nakon što je otišao u mirovinu počeo je pisati svoje "svemirske poeme", a već godinu dana nakon umirovljenja, 1957. godine, objavljena mu je poema Kućice u svemiru. Iste te godine, piščeva poema Svemirski pohodi, objavljena je u engleskom književnom časopisu Encounteru. Naime, sredinom šezdesetih godina otkrio ga je engleski pjesnik i kritičar W. H. Auden koji je (u prijevodu B. Brusara na engleski) objavio njegove "svemirske poeme", a deset godina kasnije Nikolin značaj počela je uviđati i mlađa generacija književnih poznavatelja te domaća i europska javnost. 1968. godine dobio je nagradu za dramski tekst, a 1970. godine nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. 

 

Šop je tijekom života razvio mnoga književna prijateljstva. Za vrijeme studija održavao je korespondenciju s pjesnikom Dragutinom Tadijanovićem, a dok je živio u Zemunu družio se s književnikom i prevoditeljem Gustavom Krklecom. Dvojica su se pisaca često sastajala u gostioni Venecija gdje je Šop "za samo nekoliko jutara završio svoj ciklus pjesama Tatov dnevnik" (Palameta, 1990: 293). Nakon što se preselio u Zagreb čest posjetitelj bio mu je pjesnik Tin Ujević, a dok je bio zaposlen kao lektor u izdavačkoj kući Zora susretao je mnoge zagrebačke pjesnike. Jedan od njih bio je i Miroslav Krleža čijim je angažiranjem Nikola postao znanstveni suradnik u JAZU gdje je prevodio hrvatske latiniste. Dvojica su književnika napustila svijet u razmaku od samo nekoliko dana; Krleža je preminuo 29. 12. 1982. godine, a Nikola pet dana kasnije, 02.01.1982. Obojica su sahranjena na zagrebačkom Mirogoju. 

 

Njegovo pjesničko stvaralaštvo dijeli se na dvije faze. Prvu, tradicionalnu fazu, obilježilo je piščevo djetinjstvo i odrastanje u Jajcu i njome dominiraju pastoralni (bukolički) motivi; seljani, pastiri, šume, zavičaj..
 
"O ugodna li mog puta u ovaj čas.

 Pjeni se zrela pšenica i talasi suhi
 niz obronke nose prepelice site i rumene.
 U slapovima što ne pršću ruši se zlatan klas
 nad kućice pod brdom sakrivene." 

 

No sudar svjetova dogodio se nakon Šopova preseljenja u Zagreb i susreta s urbanim načinom života. Njegove su pjesme postale ispunjene tjeskobom i otporom prema otuđenosti i industrijalizaciji. Pjesnik suprotstavlja jednostavan, seoski način života onom urbanom i industrijskom, koji je u punom zamahu i koji donosi neželjene posljedice i nepovratne promjene.

 

"Zaustavi, Bože, tvornica bučni žar.
 Užasno tutnje one po velikim gradovima.
 Kako će svoj posao svršiti mali obućar
 I stolar i bravar i ostali s njima."

 
Zanimljivo je kako je Šop, nakon što je ostao nepokretan, pomaknuo fokus sa zemaljskog na onaj nebeski svijet te se njegov pjesnički horizont znatno proširio. Šop je tada, tijelom prikovan za krevet, mislima krenuo u "svemirske pohode" što je označilo njegovu drugu pjesničku fazu. 

 

"Kućice u svemiru i prozori.

 

 Jezivo li je sa njih pogledati u dubine u
 bezdan.

 

 Otvori vrata.

 Usudi se sići s praga svog i susjednoj otići
 kućici,
 ljuljajuć se po praznini.

 

 Za tobom ne zaostaju stope, nema ničijih tragova."

 

Njegova lirika često je uspoređivana s onom Đure Sudete (o pjesniku pročitajte više u ZiNgeru na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/12/07/Weekly-ZiNgers-Pred-polazak). Obojica su pjesnika bili prisilno otuđeni od vanjskog svijeta zbog čega su intenzivno osjećali i proživljavali svoj unutarnji svijet. Životi su im bili obilježeni bolestima i izoliranošću koja je oblikovala njihovu samotničku i intimnu liriku.

 

"Ja znam čovjeka osamljenog ko i ja,
 koji korača samotno kroz ovaj dan,
 ko i poslije kiše kad sunce opet sija
 i dalje nosi razapet svoj kišobran."

 

Šop se u svojim pjesmama poistovjećuje s odbačenim, zaboravljenim ljudima i njihovom teškom svakodnevnicom obilježenom siromaštvom, razočaranjima i tjeskobama.  A u tu sumornu i prizemnu svakodnevnicu stavlja i svog suputnika i supatnika Isusa, zbog čijeg je prikaza bio kritiziran.

 

Kuda bih vodio Isusa

 

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.

 

I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milijun pari skuju za jedan sat.

 

Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

 

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.

 

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak na dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

 

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će past s glave.
Šešir i aureola.

 

Moglo bi se reći da je Nikola Šop bio pomalo poput njegova Isusa; skroman, jednostavan, ponizan, blizak malom čovjek i njegovim svakodnevnim patnjama. Piščeva teška zdravstvena situacija izolirala ga je od svijeta, a posjetitelja je bilo malo jer im je bilo teško gledati ga u takvom stanju. I upravo je tada, nemoćan i okovan fizičkim tijelom, Šop oslobodio svoj duh i počeo istraživati kozmičke sfere, približivši tako čitatelju svijet s "one strane" i svoja transcendentalna razmišljanja i uvide, što ga je učinilo jedinstvenom pojavom na hrvatskom književnom nebu koja ne smije ostati zaboravljena.

 

"Teška su, teška vrata mog malog stana.
  Iza njih ne čujem ni kad pada voće.
  Ko da su od muka sakovana.
  I prelivena voskom od samoće.

 

  Kad prislonim na njih lice ugrijano,
  čujem, po njima šum bršljanov puzi.
  Kroz ključanicu svjetlo po čelu mi brizne.
  Iza njih, ko svetac, sjam u svojoj tuzi."

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.