U Ližnjanu je u posljednjih sedam godina objavljeno 11 knjiga! Ovo selo na jugu Istre može se pohvaliti s čak tridesetak živućih autora koji imaju objavljenu po knjigu (među njima je i jedan razred trećaša, njih sedamnaest koji su objavili slikovnicu "Vera nevera"). Za neveliko mjesto od tek nešto preko 1000 stanovnika, brojke su prilično impresivne. Vrlo nam je drago vidjeti, osjetiti, znati da djelatnost ližnjanske knjižnice i književnog svratišta ZVONA i NARA pada na plodno tlo u našoj neposrednoj zajednici. Najnoviji naslov napisan i uređen u Ližnjanu jest pravi pravcati ljubić iz pera Marilene Dužman. Riječ je o autoričinom prvijencu "Gdje mi je psihijatrica?" objavljenom u vlastitoj nakladi, a voditelji naše udruge pomogli su Marileni urediti i pripremiti tekst za tisak.
Sve navedeno odličan je povod za razgovor s ovom 46-godišnjom diplomiranom ekonomisticom, suprugom i majkom koja već godinama skriva rukopise u ormaru te se konačno odlučila na objavljivanje svog prvog ljubavnog romana.
Marilena, hoćeš li nam objasniti kako si od strastvene čitateljice ljubića postala spisateljica ljubavnog romana?
Sasvim slučajno. Bila sam i ostala ovisnik o čitanju. Čitam jako brzo i jaaaako puno. Knjigu uzimam dok čekam djecu da obave svoje slobodne aktivnosti, dok čekam u ginekološkoj ordinaciji, kod zubara... Nema večeri da ne pročitam barem stotinjak stranica jer se u protivnom osjećam zatupljeno. Volim pričati o pročitanom i nagovaram prijateljice da čitaju kad me neka knjiga raspameti. Rado dajem savjete što da posude u knjižnici. Kad sam jednom zgodom svojoj prijateljici ispila mozak pričom o pročitanoj knjizi, upitala me zašto i sama nešto ne napišem. Nakon što sam došla doma i uključila laptop, u glavi su mi bile njezine riječi i uskoro sam smislila gotov roman. Da se razumijemo, ne ovaj koji sam upravo objavila. Ispisala sam prve stranice, a vuklo me da pišem dalje, još i još. Napisala sam tristotinjak stranica, a tada krenula na drugi dio s istim likovima. Tako je krenulo...
Što si o procesu pisanja naučila pišući, a da to prije nisi znala?
Prvi bi odgovor bio: naučila sam gramatiku. Bilo je teško od pisanja kakvog sam se sjećala iz škole prebaciti se na današnju hrvatsku gramatiku. Često sam griješila: npr. rječca da li danas se izbjegava, ne kaže se od nikoga, već ni od koga... To su samo mali primjeri, a takvih je more.
Žalim svoju lektoricu :)
Drugi bi odgovor bio: važna je forma. Moja mi je prva beta čitateljica glavu napunila tiradama o formi. Moraš imati središnji zaplet, završni vrhunac, imaš premalo negativnih likova... Pokazivala mi je primjere iz drugih romana kao potvrdu svojih riječi i tada sam shvatila da zaista ima pravo. Samo, mene s jedne strane nervira nekakvo stavljanje u kalup...
"Gdje mi je psihijatrica" prvenstveno je zabavni roman o zavrzlamama u ljubavnim vezama protagonista. Međutim, dotičeš se i nekih aktualnih društvenih tema kao što je položaj žena u društvu i njihova izloženost nasilju. Koje su ti ideje važne dok pišeš?
Kad sam počela pisati Psihijatricu, aktualna je vijest bila uhićenje prostitutki. Zašto bi prostitutka bila loš čovjek, a onaj tko plaća njezine usluge dobar? Svatko od nas ima svoju priču i sama se ne usudim ni o kome stvarati sliku zbog "rekla-kazala" ili trač rubrika.
U svojim se romanima dotičem mnogih tema o kojima u stvarnom životu i nemam s kim popričati: bolest, pakost, potlačivanje žena, nasilje u obitelji, nerazumijevanje okoline, neželjene trudnoće, pobačaji, homoseksualnost, ali i standardni ljubavni problemi koji su jednom ili više puta mučili svaku djevojku. Jednom sam prilikom razgovarala s gospođom koja mi je rekla: "Pisac nesvjesno utječe na publiku. Možda će ono što napišeš na nekome ostaviti trag."
Stoga ne želim "krive tragove" u svojim romanima. U njima ćete uvijek pronaći sretan kraj, a svaki će negativac dobiti ono što po mojem mišljenju zaslužuje.
Za koga pišeš? Imaju li tvoje čitateljice i čitatelji konkretna lica?
Pisati sam počela isključivo za sebe. Pisanje je moj ispušni ventil, opušta me i smiruje. Nikad nisam mislila da ću jednom objaviti roman, a kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da želim da me čita mlađa i srednja populacija, žene od dvadeset do pedeset godina (mislim da me do sada od muške populacije, uz mog urednika, pročitao samo tata). Ovaj roman kao glavnu protagonisticu ima ženu u četrdesetima, ali u svim ostalim romanima glavna je junakinja nešto mlađa. Jedino lice koje NE želim kao čitatelja je moje malodobno dijete, a zbog izraza neprimjerenima djeci.
Živiš i stvaraš u Ližnjanu. Koliko ti je tvoja neposredna zajednica nadahnuće i potpora u pisanju te osjećaš li, možda, da te ponekad i sputava?
Potporu imam u svojim prijateljicama. Neke su opsesivno zainteresirane o čemu pišem i traže detalje novih zavrzlama, žele znati imena likova o kojima pišem... Obitelj mi je također velika potpora, naročito suprug koji kad me nađe za kompjuterom (što je gotovo uvijek) kaže: "Pisac, kad si gotova?" On me već nekoliko godina zove Pisac. Od milja.
Ništa me ne sputava, naročito ne zajednica, jer do sada nitko osim mojih najbližih nije znao da pišem. Vidjet ću kako će zajednica prihvatiti moje ostale romane u kojima ima veće doze erotike, ali to me neće ograničavati u pisanju. Ne pada mi na pamet cenzurirati scene jer se to nekom liku u selu neće svidjeti. Kome smeta, neka ne čita. Vrlo jednostavno. Do izbacivanja pojedinih dijelova može doći jedino ako urednik smatra da je tako biti bolje za funkcionalnost samoga teksta.
Odlučila si se za samoizdat, pokretanje vlastitog nakladničkog projekta. Misliš li da možeš usred sloma nakladničkog tržišta u nas nekako uspjeti isplivati na površinu - vratiti uložen novac i doprijeti do čitatelja, kako?
A da me to pitate za godinu dana :) ?
Kad sam krenula u ovaj pothvat, nisam imala u planu da ću vratiti uložen novac. Namjera je bila uložiti i vidjeti što dalje. Izludila sam sređujući sve papirnate i porezne zavrzlame kako bih bila u mogućnosti organizirati prodaju. Suprug me podržao, i to je najbitnije, a ni meni ni njemu nije žao sredstava koje smo uložili. Ovo je bio jedini način da ljudi čuju da postojim i pišem i da vidim kako se publici sviđa moj stil, ali i odabir tema.
Do čitatelja mislim da sam doprla jer za sada imam preko pedeset privatnih poruka u kojima mi pišu kako su oduševljeni mojim prvijencem. Nisam od svih tražila da se očituju o pročitanom, ali me baš taj povratni i pozitivni feedback ugodno iznenadio. A roman je dostupan za prodaju tek petnaest dana.
Upravo sam kasno sinoć dobila sliku posljednje stranice svog romana jedne prijateljice uz pitanje: Što sad? Odgovorila sam joj da se do mog sljedećeg romana učlani u knjižnicu i preporučila joj dva naslova za koja mislim da će joj se svidjeti.
