• Adrian Satja Kurdija

Adrian Satja Kurdija: Pod upravom zvijezda



Izvor: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/rMmibFe4czY (14.2.2021.)



Pod upravom zvijezda



Svakoga dana, kad se sunce približi najvišoj točki neba, Nabu se pojavljuje na visokoj terasi Hrama i promatra gradski metež. Uskim ulicama komeša se mnoštvo naroda, provlače se kao slijepi mravi labirintom. Radnici prenose glinu i opeke, vojnici se vraćaju sa straže, seljaci pune tržnicu, zanatlije na stolovima pregovaraju s mušterijama, trgovci viču i urlaju. Tada Nabu promatra ljude i uspoređuje ih sa zvijezdama.


On, veliki astrolog Babilona, nebeskim je tijelima znao sve putove, znao je kamo ih usmjeravaju Ea, Nergal, Anu i drugi bogovi, mjerio ih je i bilježio. Ljudi su pak neodređeno vrvjeli, svaki na svoju stranu, nije im znao putove i nije ih razumio. Za njega je jedina pravilnost u tom neredu bio svakodnevni prolazak mlade, mršave ropkinje koja je u rukama i na glavi teglila šarene lončiće svojemu gospodaru, iz njegove radionice prema tržnici gdje ih je prodavao. Nije znala da je Nabu posmatra. On je nikada nije vidio da se vraća, mora da je u povratku išla drugim putem, ali ulicom uz veliki Hram išla je svakoga dana u isto vrijeme, mogao je već prema suncu točno znati trenutak. Javljala se nepogrešivo poput mjesečevih mijena, a on je uvijek bio spreman.


Da bi o njoj više doznao, noću je svojim staklenim valjkom promatrao položaje zvijezda i računao. Mogao je pretkazati gdje će koja biti za deset dana, četrdeset dana, sedam godina i sedamdeset godina. Tako je poznavao i sudbinu: tko je htio znati kakav će biti urod ili kakvo dijete će mu se roditi, taj je dolazio Nabuu. Znao je kada će pomrčina sunca, znao je kada će se vidjeti Ištar, znao je kada će mjesec biti najveći. Neki su ga nazivali bogom, ili barem božjim sinom; častio se u zboru svećenika i živio je u Hramu. Ali misli su mu sve više silazile hramskih stubama i gubile se u mraku. Računao je i slutio, bogovi su mu šaputali, a brojevi neumoljivo kazivali, da onu ropkinju koju svakoga dana promatra s terase neće nikada imati. Zvijezde su putovale kamo nije htio, nebeski duhovi za njega nisu marili, njegova je zvijezda blijedjela, nije ju više vidio. Puhao je u nju neki nepoznati bog, a molitve i žrtve nisu bile dostatne.


Svilene odore, slatko vino, mirisna ulja, svakodnevno kupanje u svježoj vodi, hramske djevice i sva moć koju je uživao: sve je to Nabu u tren zaboravljao čim bi mu pogled ugrijala suncem opaljena koža bosonoge ropkinje. Znao je on što bi bilo dostatno. Htio je poremetiti nebesa, preusmjeriti zvijezde i promijeniti im putove. Računi bi mu tada išli u korist i Ištar bila bi mu sklona.


Ali nijedan smrtnik nije mogao upravljati nebeskim tijelima. Samo za jednoga divljeg vrača, koji je već dugo bio zatočen u gradskoj ćeliji zbog hule na bogove, govorilo se da ima užasnu moć i da je u stanju po volji pomicati zvijezde. Nabu mu je trebao suditi, ali tu je dužnost znakovito odgađao već mjesecima. Hineći da ga nije briga za taj slučaj, potajno je iz raznih izvora o vraču saznavao sve više i više. Na koncu ga je, misleći samo na jedno, odlučio posjetiti.


Zakoračio je na prašnjave ulice u pratnji trojice vojnika. Grad je bio nemiran, mnoštvo se migoljilo i gužvalo jedva mareći za velikog astrologa koji je između njih prolazio. Netko mu je, doduše, nešto doviknuo; netko ga je prepoznao, netko mu je htio prodati datulje, netko je htio da mu kazuje sudbinu, ali od kruga koji su činili Nabu i njegovi naoružani pratitelji svijet se odbijao kao ribe o staklo akvarija.


Stigavši do gradskog zatvora, Nabu se javio glavnom stražaru. Htio je otići do ćelije gdje je boravio mahniti vrač, iako su bilo kakvi posjeti bili strogo zabranjeni. Stražari su mu isprva branili, a onda su vidjeli simbol na njegovu prstenu i Nabu je mirno ušao u ćeliju. Svojoj pratnji i zatvorskim stražarima dao je znak rukom i oni su se udaljili. Ostao je dugo, sve do sumraka.


Te je noći grmjelo, gnjevni je bog Adad bacao strašnu oluju. Idućega jutra vrača nisu pronašli u ćeliji. A zvijezde su blago promijenile smjer gibanja. I Nabu je znao: sve je drugačije. Pričekat će još koji dan, a onda će pokušati otkupiti lončarevu ropkinju.


*


Nabu je stajao na visokoj terasi Hrama i promatrao Babilon koji je još uvijek odolijevao poplavama koje su već nekoliko dana pustošile obližnje gradove.


Znao je uzrok tome užasu, znao je da je kriv, sve je izračunao. Hodao je širokim hodnicima Hrama, hodao ukrug, morila ga savjest. Zvjezdane mjere bile su jasne: njegova je želja za lijepom ropkinjom mogla biti ispunjena, ali cijenu su morale platiti tisuće smrtnika.


Odlučio je ispraviti pogrešku. Ono što nije mogao učiniti vrač, može učiniti zbor velikih svećenika. Velika molitva čitavoga Hrama razgalit će nebesa i pomaknuti zvijezde na sretniji način. Najprije će zbor kraljevskih astrologa izračunati putove zvijezda koji su najbolji za cio narod, a potom će kralj, veliki svećenik i svi hramski svećenici u dugim žrtvenim obredima, kakve narodi ne pamte, izmoliti velikog Anua da zvijezde tako usmjeri.


Molitve i paljenice danima su se dizale iz najviših prostorija Hrama. Bog je čuo, zvijezde su krenule drugim putem i vode su se uskoro povukle. Babilon je ostao suh.


Nabu je i dalje gledao u nebo, znao je da nije gotov. Noćima je bdio, mjerio i računao, shvatio da sada onu ropkinju opet ne može imati, zvijezde su ponovno bile neumoljive. Sreća nikada nije svačija: stvar se okrenula, sada je njegova sudbina za sreću mnogih drugih žrtvovana.


Ali nije odustao. Svoju čast, svoj mirisavi život, odobravanja prijatelja, klanjanja hodočasnika, sve je bio spreman izgubiti, sve neka propadne. Razgovarao je s raznim upraviteljima, sa svećenicima, s vojskovođama, a ponajviše s prirodoznancima. Svu svoju moć položio je u nečuvenu ideju koja je sablaznila i samoga kralja, ali dobio je odriješene ruke. Unatoč sumnjama, vjerovali su da je moćni Enlil sklon njemu i Babilonu i da će veliki pothvat uspjeti. Svoj konačni cilj Nabu je zatajio.


Tako je s najboljim babilonskim graditeljima Nabu projektirao golemu tvrđavu, okruženu debelim zidom, s tornjem u sredini višim od svega na svijetu izgrađenog, sedamsto osamdeset lakata visokim i četiristo sedamdeset lakata širokim na svakoj od četiriju strana. Na tornju će biti podignuta kula, jednake visine kao i cio toranj, petnaest lakata manje širine, a na njoj još jedna takva kula, ponovno petnaest lakata uža, pa tako treća, i četvrta, i tako njih dvadeset i četiri. Uspon na vrh bit će s vanjske strane, spiralnim stubama koje će se poput zmije oviti oko svih dvadeset i pet tornjeva. Na najvišoj kuli, već daleko iznad oblaka, bit će prostrani hram od bijelog kamena, kvadrat stotinu lakata širok, ali potpuno prazan, bez lika ijednoga boga. Na krovu toga hrama bit će položene dugačke ljestve od čvrstog cerovog drveta, visine tisuću lakata, koje će na koncu izgradnje vojnici zakačiti za nebeski svod u proizvoljnom smjeru. S krova visokog hrama bit će se tako moguće penjati po visećim ljestvama i pri njihovu vrhu dohvaćati užarena nebeska tijela. Brončanim mačem bit će ih moguće skidati.


Nabu će tako biti slobodan. Kad na nebu više ne bude nijedne zvijezde, sići će po ono što mu pripada.


Dugogodišnji rad je započeo. Izvan zidina grada stvaralo se veliko gradilište. Pekla se glina, prenosile se opeke, doseljavali su se radnici i njihova djeca, bilo je sve više svijeta, buka je bila golema. Nabu je znao da mora dugo čekati, ali sada je bio strpljiv. Sunce se približilo najvišoj točki neba, a on se popeo na visoku terasu Hrama i promatrao neuredni gradski metež.



O autoru: Adrian Satja Kurdija (1991.) završio je matematiku i doktorirao računarstvo te radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Obično piše u programskim jezicima, ali ponekad i na hrvatskom. Priče su mu ušle u širi izbor za nagradu "Prozak" 2016. i 2020. godine.


#AdrianSatjaKurdija #newprose

142 views

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by: