Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/sXUQpNSWj38) 01.10.2023.
Džentlmen
Brineta. Sitna. Metar i žilet.
Nije poput drugih djevojaka.
Dobro – ovdašnje su djevojke prilično specifične, ruku na srce. Ispaćene i ispijene mlade majke ili goropadne svadljivice. Ovisne o alkoholu, kladionici ili mužu.
Ali ova tu nije ni poput onih drugih djevojaka. Ušminkane, natrackane fićfirićice koje nabadaju gradom na potpeticama, u finim kaputima, visoko uzdignute glave i nedostupna pogleda.
Ova tu promatra. Zastajkuje. Obilazi. Neki artsy tip u zvonolikim trapericama i staroj jakni iz očeva ormara – prave starke na nogama, malo šminke na licu. I fotoaparat u rukama.
Ne mobitel, fotoaparat. I to ne neki bijesni, profesionalni, već obična „kutija“ kakve su (ostala) djeca nosila na školske izlete u 90-ima.
'Šta još ima negdje za razviti film?' Drago uvlači dim i frcka iskre s vrška cigarete. Danas ima slobodno i dobro se naspavao. Izležava se cijeli dan i sad je provirio na balkon da procijeni hoće li kiša.
Četiri je popodne, oblačan, sivkast dan i na ulici nema ničeg zanimljivog za vidjeti, osim te djevojke koja je slučajno zalutala u Aleju jorgovana. 'Strankinja.' Ako i nije, nije iz grada. Nijedna lokalna djevojka ne bi sama spontano došetala do Aleje jorgovana, pa ni usred najsunčanijeg, najvedrijeg dana.
Ovu su privukle sjene stabala, bršljan po zidu i redovi jorgovana što se još uvijek tu i tamo prelijevaju iz dvorišta nekad mondenih kuća. Aleja jorgovana oku je ugodna sjenovita ulica smještena na uzbrdici, ispunjena dvokatnicama i trokatnicama s malenim gradskim vrtovima. Kuće su barem pola stoljeća stare pa odišu nekom starinskom elegancijom: stepeništa, lukovi, prostrane terase... Nekoć su pripadale dobrostojećim obiteljima manjina, Srbima i Talijanima. Svaki je idući rat za sobom ispraznio po par kuća, dok Aleja jorgovana nije ostala mahom prazna.
Kad su se pred par desetljeća „klošari“ na svoju ruku smjestili u prazne zgrade, gradske su vlasti zažmirile na jedno oko. Bolje držati „sumnjivu populaciju“ na jednom mjestu.
Ipak, ulica je i dalje pretežito lijepa. A cura je artsy tip. Evo, fotografira stara zelena vrata, donje vrtove, udaljene krovove i – Bože – mačku. 'Jedna od onih, znači.'
Drago prezire žene koje na 50 metara uočavaju mačke, cokću jezikom, tepaju i prenemažu se od miline, a prelete pogledom preko čovjeka što leži kraj kontejnera.
Evo, baca objektiv na drugu stranu ulice. Drago se ukipi nadajući se da ga neće primijetiti u sjeni najvišeg balkona. Ne, pažnju joj je privukao geranijum tetke Stane koji se crveni na „korintskom“ stupiću ispred kuće. Škilji u njega kroz prozorčić na aparatu, mada Dragi nije jasno što ju je opčinilo. Geranijum se po zidiću izlijeva iz stare, napukle kante Jupola – teško prizor umjetničke vrijednosti.
'Artsy.'
Drago puhne i zagleda se preko krovova, prema moru što se bjelasa u daljini. Sivo more ispod sivog neba. Cijeli je dan nekako gnjili, truli. Baš je našla vrijeme za fotografiranje.
'… A zapravo i je.' Aleja jorgovana najmirnija je u svježa poslijepodneva, kad oni koji rade rade, a oni koji ne rade prilegnu nakon ručka. Da ima više djece, ona bi bučila, ali dobar dio njih već je rasut po raznoraznim odgojnim domovima diljem zemlje, a preostali klinci imaju svoje zadatke. Evo, nema ni pola sata da su se zombijevke vratile s kolodvora. Djevojčice su to, mrtvih očiju, koje putnicima na autobusnom pjevaju prigodne pjesmice nadajući se izmamiti koji euro.
Prije njih ulicom je prošla Mira mašući katoličkim kalendarima i tutnjajući sve u šesnaest. Valjda jutros nije uspjela prodati priču na kolodvoru pa se vraćala svom „sinu s Downovim sindromom“ i „mužu s karcinomom“ bez zarade. 'Neko joj je digo tlak.' A Mira s dignutim tlakom i bez centa u džepu opasna je zvjerka.
'Naravno.'
Naravno da da. Naravno da će Artsy krenuti dalje Alejom, ravno prema Mirinoj terasi gdje sa štrika na vjetru lamataju gaće i ručnici. Naravno da će se naviriti preko ograde i okinuti fotku. 'Glupača.'
Drago uzdahne i ugasi cigaretu papučom.
Dok se spustio na ulicu, Artsy je već zamaknula iza ugla. 'Ide ona dalje!'
Dobro, Horvati su u ovo doba dana obično već dobrano ušlagirani pa joj od njih i ne prijeti neka realna opasnost, ali… Evo, starija zombijevka ju je zapazila. Zakrivena zavjesom, pilji u djevojčin fotoaparat na špagi oko vrata. Kao i Drago, kao i svi stanovnici Aleje jorgovana, mala zna na licu mjesta procijeniti vrijednost na crnom tržištu. 25-30 eura. Nije puno, ali nije ništa.
Uhvatio je njezin pogled kroz prozorsko staklo i mahnuo prstom. Mala neće ništa reći roditeljima. Drago si je „prisvojio plijen“.
Možda je maloj čudno što se upravo Drago zainteresirao, jer on se obično ne približava rubu zakona, ali „Bože moj, muškarci imaju i drugih potreba osim za novcem“. Slegnula je ramenima, a on ju je u tom trenutku mrzio. Kao i Artsy.
'Di je sad?'
Artsy se nagnula preko niskog zidića, ne bi li fotićem uhvatila oljuštenu figuru labuda ostavljenu u korovom obraslu vrtu. Drago je bio na dobrih 50-ak metara od nje, usporivši korak, ali svejedno ga je zapazila krajičkom oka i momentalno se ukipila.
Drago bi volio da nije izišao u potkošulji i da se jutros natjerao obrijati, ali s bradom i bez brade, lice mu odaje da je Rom. 'Ciganin, ali naljepši,' osmjehnuo se. Ima neka takva knjiga.
Djevojka je refleksno pritegnula špagu oko vrata, okrenula se na peti i nonšalantno nastavila hodati nešto bržim korakom. Drago opsuje ispod glasa. Išla je dublje u Aleju. Krenuo je za njom.
Ležerno, polako, održavajući distancu.
U par navrata ogledala se preko ramena, ko fol bacajući oko na kuće iza. Drago uzdahne. Ne da mu se trošiti vrijeme na glupačicu.
Ubrza tempo, a djevojka, čuvši korake, zamakne u najbliži prolaz. Uski, sjenoviti prolaz. 'Dobro, kakve instinkte ženska ima!' Ko da traži da je netko opljačka ili siluje! Model žrtve.
Drago se u mislima prebacuje u ptičju perspektivu, promatra splet uličica odozgor. Dobro, ako joj presiječe put na sljedećem ćošku, neće imati kuda nego preko Bajrićeva dvorišta. Drago zastane na desnom uglu i ugleda djevojku kako se osvrće na suprotnoj strani prolaza. Oči im se sretnu na trenutak prije nego što se ona strese i požuri preko Bajrićeva dvorišta. 'Ok, ako ode stepenicama, izaći će kod Hasana.'
Drago strpljivo nastavi pratiti djevojku u stopu, navigirajući je kroz labirint uličica i prolaza. 'Šta sam ja? Pas ovčar?' nasmije se sam sebi, dovoljno glasno da ga djevojka čuje i ubrza.
Napokon, djevojka izbije na glavnu cestu. Široku cestu, poznatu cestu. Drago zastane iza nje, a pred njom „civilizirani svijet“. Artsy požuri iz Aleje jorgovana, stišćući aparat u rukama.
'Doviđenja.'
Drago izvuče cigaretu iz džepa.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nije ju ponovno vidio.
Nije ju ponovno vidio, ali kroz par dana Drago pronađe bijelu kuvertu zataknutu u kantu Jupola s geranijumom tetke Stane. Na kuverti običnom plavom kemijskom velikim tiskanim slovima piše HVALA.
Drago se namršti.
Nema biti od koga drugoga. Možda bi mu trebalo prijati što je djevojka shvatila da joj nije predstavljao opasnost, već joj je – nespretno – nastojao pomoći, ali Dragi nije drago. Jer sluti što se nalazi u kuverti.
'Šta je – 10 ili 20? Možda je procijenila da dobra volja vrijedi 50.'
Radi se o činu zahvalnosti, zna. Sve rjeđa, i time dragocjena, obična ljudska pristojnost. „Učinio si mi uslugu, zahvaljujem i uzvraćam.“
Ali svejedno ga žulja priroda tog poklona. Novac. Kao da je sirotinja. Kao da mu je udijelila milostinju ili džeparac, za „pivo i duvan“.
'Glupačica.'
U napasti je da kuvertu jednostavno pusti u geranijumu. Mira će ju pokupiti pri povratku s kolodvora.
Ali… novac se ne odbacuje tako lako.
Mrzeći sebe, sa svojim slabim i postojanim izvorom prihoda, Drago uzima kuvertu u ruke. I začudi se.
Nešto tvrđe, i pravokutno. Karton?
Uspne se do trećeg kata. Nogom zatvara vrata otvarajući kuvertu.
Usne mu se razdijele. Nasloni se na zid.
Slike – dvije. Ko iz devedesetih. Presijavaju se na danjem svjetlu.
Prva: obilje crvenog cvijeta niz korintski stup oštrih kontura, svaka latica jasno ocrtana, izlijeva se iz izblijedjele Jupolove kante.
Druga: mladi muškarac, crnpurast i garav, stoji iza betonskog zida visokog balkona. U običnoj bijeloj potkošulji, a opet nekako visok, dostojanstven – pogleda uprtog u daljinu.
Kapetan na pramcu broda.
Cigareta kao svjetionik iz sjene.
Stegne ga u grlu. Upre pogled kroz balkonska vrata.
'… Glupačica.'
O autorici: Dafne Flego osnovnoškolska je profesorica Engleskog jezika koja živi i radi na otoku Cresu, Hrvatska. Završila je dvopredmetni studij Hrvatskog i Engleskog jezika i književnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Dosad se pretežito bavila amaterskim pisanjem, premda je u sklopu međunarodnog književnog natječaja (Projekt Kultivator, 2011.) bila nagrađena za kratku priču „Through the Glass“, objavljenu u Eridan, 12, str. 25-28. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
