top of page
  • ZiN Daily

Ermano Relja


Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/yFsUeD2rMbU) 09.09.2023.



Predstavljamo vam odlomak iz neobjavljenog rukopisa "Ispod zida" Ermana Relje.



„Što je bilo ono gore?”

„Ne znam. Stvarno sam na tren pomislio da sam je vidio.”

„Zbilja misliš da si vidio Dolores? Znaš, ja sam već javio svojoj jedinici da pročešlja područje.”

„Mislim da sam je maštom izvukao iz dubine, na jednak način na koji je ona to radila.”

„Kako to misliš?”

„Inspektore, vi ne poznajete Dolu. Barem ne Dolu koju sam ja poznavao, jer ta je mogla živjeti samo u vatri.”

„Dola?”

„Dolores. Tako smo je zvali.”

„Slušam te.”

„Slušajte pažljivo jer ispričat ću vam davni događaj, natopljen zaboravom, komadić raspršene uspomene i kako je ono što sam tada shvatio preokrenulo cijelu moju dušu.”

Imali smo petnaest godina. Cijelu smo osnovnu školu bili najbolji prijatelji. Ona je upisala klasičnu gimnaziju, a ja sam upao u ekonomsku školu. Znate, majka je htjela da nastavim očevim stopama i ponovno otvorim njegov knjigovodstveni servis.”

„Moj otac poginuo je tog ljeta u prometnoj nesreći. Tih sam se mjeseci bojao svega.”

Inspektor je sve zapisivao u svoju bilježnicu.

„Kao što sam rekao, oboje smo krenuli u srednju školu i polako smo se počeli udaljavati. Mislim, i dalje smo mi bili dobri prijatelji, ali znate kako to ide, novo društvo, nove zanimacije, čovjek se mijenja, odrasta.”

Inspektor je kimnuo glavom.

„Bila je hladna jesenja večer, Dolores i ja sjedili smo ispod stabla oraha, ovog ovdje gdje sam je maločas vidio.”


„U kakvu to prazninu upireš svoj pogled?” pitao sam je naivno.

„Zar ne vidiš, tamo, tamo na balkonu one zgrade?” pokazivala je prstom.

„Ma gdje, o čemu pričaš, što bih trebao vidjeti?!”

Padala je lagana kiša. Vjetar je zapuhivao, jačao i tjerao maglu da se uvija mračnim ulicama.

„Čovjek, eno vidiš tamo, po sredini zgrade, blago udesno, čovjek visi s ruba balkona.”

Zagledao sam se pozorno u to mjesto koje je opisivala i u koje je upirala prstom. Noć je bila stvarno mrkla i zbog magle je vidljivost bila slaba, gotovo nikakva.

„Vidiš li, čovjek na rubu balkona, past će, moramo mu pomoći!” kriknula je nekako čudno, u njezinim ustima od opeke osjetio sam zadah osjećaja, nešto poput radosti.

„Past će, moramo mu pomoći!” vikala je i pretrčavala cestu, vukući me za ruku, hitajući prema oblikovanoj stravi.

Inspektore, u tom trenutku, uvučen u njezin magnetizam koji je oduvijek zahvaćao duboko, ja ugledam na rubu tog istog balkona lelujavu slutnju najgorega, nekakvu uznemirenu formu, čudan oblik, crnu gustu mrlju i naglo, u nužnom prividu ugledam zamagljenog čovjeka, ugledam njegove ruke kako se trzaju i kako ga jedan nagli pokret dijeli od pada.

Trčali smo brzo, držeći se za ruke, sve dok nismo došli na nekoliko metara od zgrade. Tada kratki trzaj vjetra ispuše čovjeka koji se odvoji od balkona u izrezanoj misli, čovjek nestane, u naletu bezobrazne stvaralačke dekadencije pretvori se u običnu crnu majicu dugih rukava koja je bila obješena na sušilu, te se zajedno sa zbijenim ostatcima života u pokretima koji nalikuju na nešto između ljuljanja i plesa spoji s mokrom ulicom.

Smiješno mi je to sve odjednom bilo, smiješan sam bio sam sebi, smiješan mi je bio taj neuredan čin, i sam razum kao tehnika uma tada mi je izgledao jadno, čudi me kako sam jednostavno uspio biti priveden nestvarnom djelovanju.

I dok sam ja razmišljao o svemu tome s blagim osmijehom na usnama, najednom čujem jauk, samo sekundu dug, pa tišinu, snažno udisanje noći, a zatim njezine riječi.

„Pao je.”

Okrenem se prema njoj, ona gleda u tu crnu majicu, ali još uvijek vidi onog čovjeka, vidim joj to u očima, vidim joj to u suzi koja se polako probija površinom njezina oka. Naglo me hvata jeza, njezine riječi tek tada dolaze do mene. Ona pati od misli, njezina mješavina razuma i strasti je razorna, ona je veliki pojedinac, to mi je sada jasno, veliki, ali prokleti pojedinac.

„Dola, ovo je samo nečija majica. Nema čovjeka, nema nikoga.” Ja joj govorim i nemajući snage gledati u nju, gledam negdje u mrak, tražim nešto drugo, samo ne njezine oči, tražim daljine.

„Luci, moramo mu pomoći.” Ona tiho izgovara, a zatim naglo staje.

Njezina je misao brža od njezina života, njezina treperava i raskidana ličnost tek sada doživljava neistraženu realnost i naglo staje, s osjećajem krivnje u grudima zbog ove zadnje izgovorene rečenice, zbog tog zadnjeg traga zanosa, zbog kreativnog neposluha njezina jezika, zbog vidljivog prijelaza iz uma u ne-um.

Počinje se smijati.

Ja sam je gledao nježno. Tužno. Još je uvijek vidim takvu.

Ona se smije još jače, pokušava me prevariti, pokušava prekriti duboki trag u svojoj ličnosti, smiruje misticizam u koji se sama uplela. A ja znam da nisu svi osmijesi sretni.

Ja joj uzvratim osmijeh kao znak. Kao znak da je sve u redu, kao znak koji vide tek oni izgubljeni.

Nakon toga nekoliko trenutaka stojimo u tišini, oslobođeni od riječi, gledajući u lokvu nakupljene sitne kiše, na čijoj praznoj površini leži odraz one crne majice koja se nalazi pokraj nje.

Ona me napokon uhvati za ruku i progovori.

„Znaš, sve je to pomalo treperavo, pomalo tajnovito i pomalo nejasno, poput svih odraza u vodi.”

Ja se glupo rasplačem, kao dijete, ali sam isto tako svjestan da nisu sve suze tužne i plačem od nekakve čudne sreće, iste one čiji sam zadah osjetio u onom prvom kriku, zbog nje, znajući da je nadmoćna u konačnom sagledavanju ljudi.

Tek sada donekle shvaćam, inspektore.

Sve što je tada govorila, već je koračalo ispred nje.

„Znaš što. Idemo gledati brodove. Ostavimo svijet na miru.”

To sam rekao mirno, zatim smo otišli hodajući uz more, držeći se za ruke.


O autoru: Ermano Relja, rođen 1993. godine, završio srednju matematičko-prirodoslovnu gimnaziju te je prvostupnik Ekonomskog fakulteta u Splitu gdje je rođen i odrastao. Igrom slučaja promijenio životni smjer, prekvalificirao se za kuhara i trenutno radi u jednom kuharskom objektu. U slobodno vrijeme pokušava se baviti sportom, čitati, pisati i biti bolja osoba.


 




Recent Posts

See All

Comentarios


ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page