Poezija u drugom filmu

Vrijeme: srijeda, 5. studenog 2025. godine u 19 sati

Mjesto: međuzemlje kavane Kavkaz

Voditeljica: Sanja Baković

Organizator: Centar za knjigu

Pjesnička tribina Poezija u drugom filmu ove jeseni nastavlja s radom, osvježena novim licima, temama, prostorima. Prvi susret naslovljen Pjesničke polifonije otvara pitanje paralelnih uloga: kako je istovremeno biti pjesnikinja pjesnik, kritičarka – kritičar, organizator – organizatorica, urednik – urednica, moderatorica – moderator, prevoditeljica – prevoditelj. Sve u jednom, rascijepljen (a) u različitim preklapajućim zadacima i identitetima. Kako opstaje glas autora ili autorice u svim tim ulogama? Imaju li autori vremena i koncentracije za vlastito pisanje? Pomažu li im ili odmažu, često profesijom uvjetovani, dodiri s glasovima drugih? Kako oblikuju vlastiti glas i čuvaju ga od preplavljujuće buke i utjecaja koji dolaze izvana?

Uz razgovor i problematiziranje na temelju iskustva, o svemu govore gosti pjesnici Staša Aras, Marko Pogačar i Goran Čolakhodžić, uz čitanje vlastite poezije ili drugih autora koji ih inspiriraju.

Od ove jeseni Poezija u drugom filmu mijenja film, prostor: održavat će se u kavani Kavkaz, u lijepo uređenom i pomalo skrivenom prostoru ispod kavane.

*Tribina Poezija u drugom filmu održava se uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Zagreba

NEMAMO VREMENA / Staša Aras

Nemam za tebe vremena. Idi pješice dok

proljetna kiša ne postane glasnija. Ne

želim te odvesti kolima. Poput strašila ću 

na jednoj nozi u polju uljane repice gledati tvoj odlazak. Neka na

moje

rame slijeću vrane. Dok sunce

lupa u nedjelju kao u bubanj.

Pouzdano znam da

gubim Vrijeme. Zato kad sjednem u kola

vozim brzo, imam pogon na sva četiri kotača. Pojačam

glazbu, upalim brisače, grijanje, hlađenje, otvorim prozore. Jurim jer 

nemam vremena. Kad izađem opet mi je

dosadno. Prisutan je samo osjećaj da se nešto 

užasno važno dešava

negdje drugdje

UŠUŠKAVANJE / Goran Čolakhodžić

Ujesen su noći najduže.

Dajem im najviše oduška, 

spremajući zimnicu za njihov dolazak

(zapravo ne jedu ništa, osim nešto sala-

od njih se suši i suče-ali dugo ostaju).

Posebno su slatke. Već uvježbani i oslobođeni,

sada isprobavamo nove položaje

za spavanje, više ili manje akrobatske,

obranjive i neobranjive, vrlo suptilno različite.

Deka preko boka možda će izazivati

osjećaj šumskog tla pod leđima/tvojega dlana na bedrima, 

knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora, 

time i gledišta snova. A onda pravim pokuse

s razmakom glave i mobitela: snovi su valovi,

interferencije stvar su frekvencije,

kako tek mogu njima izmijeniti krajobraz noći?

I onda liježem u mraku

i čekam, uvijek beskrajno strepeći od trenutka

zaspavanja, jer se ne može isjeći, spoznati, s njim

pregovarati, 

jer je isto što i smrt.

Teško poklopljenog drži me jesen u snu,

često bez snova, jer za njih nema mjesta

između glave i sloja gline, cigle noći.

Glava je u sivoj ilovači, noge u šljivama, 

noć u voćnjaku.

Ujutro planiram večernje lijeganje.

Po tome znam da je kasno u godini, 

da se zemlja, mozak i ličinke

sezonski grče prema unutra.

SAKUPLJAČ NEDJELJA / Marko Pogačar

Beskrajnu nedjelju nosio sam na srcu,

kao skrivenu manu.

sa svakim otkucajem vrijeme je dozrijevalo u pjesmu:

jesen se kutrila u svakom uglu, gurala ruke u džepove,

kestene u tuljce od starog tiska. pobjeđivala je prevara lišća.

kesteni, još uvijek vrući, srljali su ususret gladnom grlu,

novine iščekivale silu jaču od vjetra, jaču od vatre.

čekale su tu ruku što će ih podići, kao da se sva čežnja svijeta

skupila u samo tri od svih silnih uz stare novine vezanih stvari:

novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema,

novine presaviti u kape i poslati ih nepoznatome ličiocu.

jednu od kapa, moguće najveću, prenamijeniti potom u brod

što će ga neko nestvarno dijete niz potok pustiti u zemlju

gdje bog nije beskrajan nego nijem. i nema ničega.

nema ničega osim nedjelja.

Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) rođena je u Trogiru 1972. Profesorica je hrvatskog jezika. Bavi se književnim moderiranjem i organizacijom književnih susreta (Kalibar, književni festival u Zadru) te je urednica književnog programa u Art radionici Lazareti, u Dubrovniku. Piše eseje za Treći program hrvatskog radija te književne kritike i prikaze na portalu Najbolje knjige. Objavljivala je u gotovo svim hrvatskim relevantnim časopisima za književnost (Quorum, Forum, Poezija, Tema, Fantom slobode, Zadarska smotra, Dubrovnik, Literat itd) . Objavila je tri zbirke poezije, Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam, 2014) , Nedolično i vrijedno spomena (Durieux, 2015)  i Premještanja (Hena com, 2020) , dvije knjige kratkih priča Meke granice (2015) i 12 pred zidom (2020) te romane Horror vacui (Hena com, 2021)  i Suhozid (Hena.com, 2025) . Za kratke priče dobila je nagradu "Vranac" na festivalu Odakle zovem (Podgorica 2015. i 2016) , a ovjenčana je i nagradom "Mate Raos" za najbolju kratku priču. Živi i radi na relaciji Dubrovnik – Zadar.

Goran Čolakhodžić (Zagreb, 1990)  diplomirao je engleski i rumunjski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je triju zbirki pjesama: Na kraju taj vrt (2015) , Pred gradom su kosci (2018) , Dvorišna vrata zemlje (2024) . Dobitnik je Gorana za mlade pjesnike za 2015. i Nagrade "Mostovi Struge" (Sjeverna Makedonija) za 2017. Član je Hrvatskog društva pisaca. Od 2017. član je organizacijskog odbora pjesničkog festivala "Goranovo proljeće". Od 2017. jedan je od urednika projekta Besplatne elektroničke knjige (BEK) Društva za promicanje književnosti na novim medijima (od 2022. samo na prijevodnim naslovima). Već više godina povremeno surađuje, kao prevoditelj, s Veleposlanstvom Rumunjske u Zagrebu i Hrvatskom radiotelevizijom. Književnim prevođenjem bavi se od 2014. Surađuje s prevoditeljima Anom Brnardić Oproiu (Hotel Universal, Krajolici, ljudi i ptice) i Adrianom Dumitruom Oproiuom (kod svih drugih prijevoda s hrvatskog, srpskog i bosanskog na rumunjski). Nekoliko njegovih suautorskih i samostalnih prijevoda poduprli su Rumunjski kulturni institut (ICR), Zaklada TRADUKI i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.Za prijevod romana Solenoid Mircee Cărtărescua s rumunjskog jezika primio je godišnju nagradu "Iso Velikanović" Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske za 2022. Pored cjelovitih knjiga, preveo je i brojne pojedinačne pjesme (izbore), prozne i filozofske tekstove s rumunjskog i engleskog jezika.

Marko Pogačar (Split, 1984)  objavio je 15 pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga, za koje je primio niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Priredio je antologije Hrvatska mlada lirika 2014. i The edge of a page: young poetry in Croatia (2019) Samostalne knjige prevedene su mu na desetak, a pojedinačni tekstovi na više od trideset jezika. Radio je kao urednik u Zarezu i Quorumu, a sada suuređuje portal Kritika-HDP. Bio je stipendist niza međunarodnih fondacija i rezidencija, među kojima su Civitella Ranieri, LCB, Récollets-Paris, Landis & Gyr i DAAD Berliner Künstlerprogramm.

Objavio: Pijavice nad Santa Cruzom  (pjesme, 2006); Poslanice običnim ljudima  pjesme, 2007); Predmeti (pjesme, 2009); Jer mi smo mnogi (publicistika, 2011); Atlas glasova (eseji, 2011); Crna pokrajina  (pjesme, 2012); Bog neće pomoći  (priče, 2012); Jugoton gori! (eseji, 2013); Slijepa karta (putopisna proza, 2016); Zemlja Zemlja (poezija, 2017); Pobuna čuvara / Čitati noću (eseji, 2018); Korov, ili protiv književnosti : usputna knjiga (prozni zapisi, 2020); Latinoamericana (proza, 2020); Knjiga praznika (poezija, 2021); Adolfove uši : berlinski dnevnik (2022); Ponoćni glagoli (poezija, 2023).

Image: Unsplash

---

#Poezijaudrugomfilmu #pjesničkatribina