top of page
  • ZiN Daily

Gordan Poropat




PRIČA


Ova se priča zove: Priča. Samo tako!

Zato što, vjerujte, ona i ne postoji. Barem ne još. Nekako se nadam da će tako i ostati. Ona je samo slutnja i njeni obrisi jedva da se i naziru.

O priči znamo samo to da ima dva lika. Prvi se jednostavno zove Lik. Zato što i on u mnogočemu ne postoji. Naročito ne u slici u kojoj vidi sebe.

Muškarac je, koji na vlastito čuđenje više nije mlad, a okolina ga neprestano na to podsjeća. Ne samo ljudi. Puno je vremena prošlo od kad je s terase gledao kako sade drveće ispred njegove zgrade. Sada već visoko drveće.

U međuvremenu su otišli mnogi prijatelji, a djeca su odjednom odrasla. On želi dovršiti knjigu koju je počeo pisati i polako shvaća da nema više baš beskonačno puno vremena. Svakoga puta kad piše na terasi, drveće mu se učini još višim.

Ali pustimo Lika. On je ipak ovdje sporedan.

Glavni je lik, naravno, ona: Priča.

Došla je niotkuda i kao da se došuljala u samu sebe.

Najprije je diskretno pokucala na prozorska stakla, u kuhinji, dok je on pokušavao pisati.

– Ptice – pomislio je prvo – ali ptice noću ne lupkaju po prozoru.

Sljedeće noći ništa, pa opet ništa, ili je još jednom pokucala, ne sjeća se.

A onda je jedne noći pozvonila na vrata. Vrlo plaho i stidljivo. Četiri kratka zvona s kratkim razmacima. Tako nježno!

Ali nestala je, kao netko tko se predomislio.

Ono što je on u zadnje vrijeme pisao potpuno je izgubilo britkost i temama odlazilo u banalnosti.

Shvatio je (više osjetio) da je ona ta koja ga guši i dok se s njom ne obračuna ništa mu se dobrog ne može dogoditi na papiru.

Ali nije ju htio napisati. Naprotiv, čvrsto je sebi obećao da to neće učiniti. Nije mu se sviđala i bila je bolna. Tako je barem on sebe obmanjivao, dok je ustvari posrijedi bio samo strah. Strah da će u njoj negdje nabasati na sebe, a to mu se nije činilo lijepim prizorom. Ideja ga je strašno odbijala i on je još čvršće odlučio ostati dosljedan.

Neće je napisati!

Za to vrijeme mu se na papiru gomilalo sve više smeća.

I onda mu je odjednom banula na vrata. Ne više nježnim zvonjenjem, nego lupanjem toliko silnim da je pomislio kako bi mogli izletjeti štokovi.

Gotovo da mu je laknulo!

Ustao je i otvorio vrata, a silina udara ga je bacila natrag na kauč.

I onda je ušla ona, začudo klizeći potpuno nečujno. Lebdeći. Za sobom je nježno zatvorila vrata i okrenula ključ u bravi.

Ostala je stajati. Nije sjela na stolicu koja je tu usred sobe možda baš nju čekala. Očito ga je htjela gledati svisoka.

– Što hoćeš? – preskočio je Lik svaku kurtoaziju.

– Hoću da me napišeš! – bila je izravna i ona.

– Zašto?

– Zato što sve na svijetu želi biti živo.

– Ne sviđaš mi se i neću te napisati! Neka te napiše netko drugi, zašto baš ja?

– Zato što sam se tebi dogodila.

– Meni se ništa takvog nije dogodilo. Dogodilo se samo u mojoj glavi.

– Pogledaj kakav si formalist i malograđanin! Misliš da ono što se dogodi samo u nečijoj glavi nije stvarno i da ne postoji?

– Tako je, ne postoji, kao što ni ovaj naš razgovor ne postoji.

– Zašto se onda preznojavaš?

– Ponavljam: bila bi banalna da postojiš, a ja bih te trebao napisati. Vidiš li da odmah na samom početku želiš biti Faust i da sve vodi tom ugovoru. Zašto si zapela baš za mene kad si loša priča koja nikad neće moći biti bolja?

– Zato što me ti najbolje razumiješ. I ti si loš pisac koji nikad neće moći biti bolji.

– Pritisnula si me jer dobro znaš da moram pristati. U redu, napisat ću te, ali te neću objaviti.

– To si i njoj tada rekao.

– Kojoj to sad njoj? Nikakve tako loše priče nije bilo ranije u mom životu.

– Ne govorim ti o priči, govorim o osobi. Rekao si joj:

– Da, želim te, ali te nikada neću objaviti. Zauvijek te želim skrivati i stidjeti te se.

– Dok si joj to govorio nisi bio sposoban u njoj vidjeti osobu, bio si previše opčinjen pričom, ovom istom koja ti se sad više ne sviđa.

– Objavit ćeš me! Zašto nečemu dati život, ako ne daš da se taj život sam afirmira? I zašto bi ga netko takvog i prihvatio?

– To je moja zadnja riječ, objavit ćeš me!

– Odvratna si! Na kraju, ipak sve vodi tom ugovoru. Ali nakon što te objavim nikad te više neću pročitati.

– To mi potpuno odgovara. Ni ja ne bih da me netko takav čita.

– Pretpostavljam da sad moram potpisati ugovor.

– Nije potrebno. Dovoljan mi je tvoj stisak ruke. Zašto bih više vjerovala tvom potpisu kad jedva vjerujem i tvom stisku ruke?

– Pa kako ćeš onda biti sigurna da ću te napisati?

– Bit ću cijelo vrijeme tu s tobom. Čitat ću ti preko ramena.

Tada su se prvi puta te večeri pogledali u oči. On je ustao i mlako su ispružili ruke. Uz poglede uzajamnog prezira isto su se tako mlako i rukovali.

U tom trenutku pada zastor.



Autor o sebi: Zovem se Gordan Poropat, rođen sam 1955. u Puli gdje i danas živim. Mada sam imao nekoliko javnih čitanja svojih priča (Gradska radionica na Stoji) objavljivao ih nisam. Ove godine objavljeno mi je nekoliko priča u književnim časopisima Nova Istra i Durieuxovom Fantomu slobode.


 

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page