Taras Grigorovič Ševčenko, Vatra u stepi, 1848.
„Kad umrem, pokopajte me sred prostranih stepa, oko mene da se širi Ukrajina lijepa, da iz groba mogu gledat’ livade i polja i slušati bučni Dnjepar koliko me volja.“
Rođen na današnji dan, 9. ožujka 1814., preminuo 10. ožujka 1861., Taras Grigorovič Ševčenko preporoditelj je ukrajinske književnosti i slavljeni nacionalni pjesnik. Ovaj borac za neovisnost Ukrajine od ruske dominacije, prognanik osuđen na zabranu pisanja i slikanja i danas snagom proživljene i u stihove pretočene patnje zajedno s cijelim ukrajinskim narodom pruža prkosan otpor agresiji, tami, ništavilu.
Donosimo nekoliko njegovih stihova u znak solidarnosti sa žrtvama Putinove agresije i kao vapaj protiv rata.
KAVKAZ
Iskreno mome Jakovu de Balmenu
(Ulomak)
Za gorama gore maglom povijene,
Zasijane tugom, krvlju zalivene.
Prometeja vječno tamo
Orao kažnjava,
Svaki božji dan mu rebra
Pa i srce slama.
Slama ga, ali ne pije
Srcu živu krvcu,
U život se srce vraća
I opet se smije.
Ne umire duša naša,
Ne umire volja.
Nezasitni neće orat’
Polje na dnu mora,
Nіt’ okovat’ dušu neće,
Niti žive riječi.
Neće dostić’ slavu Boga,
Velikoga Boga.
.....................................
Za gorama gore maglom povijene,
Zasijane tugom, krvlju zalivene.
I tamo smo Mi Milostivi
Neishranjenu i golu
Uhvatili tu jadnu slobodu
I progonimo je. Tu je nemalo
Ljúdī život izmučeni dalo.
A sûzā, krvi? Njima napojit’
Možeš sve careve svijeta
I dično potomstvo, utopit’
Udovičjim suzama. A očiju
Djevojačkih, isplakanih u noći!
A vrelih sûzā materinskih,
A krvavih, starih, očinskih,
Ne rijeke – more se razlilo.
Ognjeno more! Slava! Slava!
Hrtovima, lovačkima, psetarima
I ljubljenim nam carevima
Slava!
I vama slava, planine plave,
Ledom okovane!
I vama, vitezovi pravi,
Jer na vas misli Bog.
Borite se, pobijedit ćete
Jer vam pomaže Bog.
Vaša je pravda, vaša je slava
I sloboda sveta!
.....................................
Za koga si Ti razapet,
Kriste, Božji sine?
Za nas dobre, ili za riječ
Istine... il’ možda zato
Da Ti se smijemo?
I dogodilo se tako.
Crkve, kapele, ikone,
I svijeće, i tamjana dim,
I tu pred svijetlim
Tvojim likom
Bezbrojni silni pokloni.
Mole zbog krađe, krvi, rata,
Mole da bratsku krv proliju,
Pa Ti donesu na dar pokrov,
Ukraden ravno s požara!!
Prosvijetlismo se! Al’ hoćemo
I druge još prosvijetliti
I sunce pravde pokazati
Znaš komu? – slijepoj dječici.
Sve ćemo vam pokazati
– Samo nam se pokorite –
Kako zatvore zidati,
Kako okove kovati
I nositi!... I kako plesti
Kvrgave, oštre bičeve –
Sve ćemo vas naučiti,
Al’ dajte preostale gore
Jer smo vam već oduzeli
I polje i more.
I tebe prognaše, druže moj jedini,
Jakove moj dobri! Ne za Ukrajinu,
Za krvnika njena trebalo je prolit’
Krv dobru, nevinu. Trebalo je ispit’
Sav moskovski otrov iz moskovske čaše.
Prijatelju dobri i nezaboravni!
Poleti što brže Ukrajini slavnoj,
Iznad svih obala leti s kozacima,
Mogile u stepi raskrivene gledaj
I suzama gorkim plači s kozacima
Pa mene uznika u stepi dočekaj.
A do tada moje misli,
Ljute jade moje,
Ja ću sijat – neka rastu
I s vjetrom nek’ zbore.
Tihi vjetar s Ukrajine
S rosom će prenijeti
Moje misli sve do tebe!...
Suzom ćeš ih, prijatelju,
Bratskom dočekati,
Tiho pročitati...
I mogilā, stepā, mora,
Mene se sjetiti.
1845.
Izabrani su stihovi iz pjesama „Oporuka“ i „Kavkaz“ u prijevodu Antice Menac objavljeni u zbirci Taras Ševčenko: izabrane pjesme, Matica hrvatska 2014.
