Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/H9K0fOYlFVA (28.2.2021.)
Amen
Sestra odlazi dalje s obećanjem da će već od večere krenuti moj novi režim prehrane. Vjerujem joj i radujem se svom sljedećem obroku, juhi u maloj limenoj zdjelici. Ako je uspijem ne povratiti barem pola sata ili čak sat vremena, što se još nije dogodilo, minerali će ući u moj organizam. Nešto će otići i bebi, iako je ona osigurana, uzima iz mog tijela sve što joj je potrebno i raste bez problema.
Bebi je odlično, stalno me uvjeravaju. Za nju ne morate brinuti. I ne brinem. Barem nisam dosad. Možda, ako se mučnina još odmakne, ako pogled postane bistriji... Ali briga ništa ne rješava, toliko znam. Samo još više gura u more od tinte.
Vrata se otvaraju. To je sigurno jedna od žena s kojom dijelim sobu i sada će leći u krevet pored mene. Možda će ispričati kako joj je bilo. Neću je tjerati na to, govorit će kada za to bude spremna.
Ali, začujem muški glas.
- Došao sam vas blagosloviti i moliti dragog boga za vas i vaše zdravlje i zdravlje vaše nerođene djece...
Otvaram oči, sigurna da je u pitanju nekakva šala. Netko je od osoblja jako duhovit, pomišljam. Ali, pred očima ugledam svećenika u dugom crnom ogrtaču. Ogleda se po sobi i zatim se zabulji u mene i moju drugu cimericu, Karlu, kroz naočale s debelim staklima.
Karla ne diže pogled s mobitela. Izgleda kao da je na ovo navikla, kao da svaki dan točno u 15 sati dolazi svećenik održati malu misu u našoj bolničkoj sobi. Gledam ga zbunjeno i ispravim se u krevetu. Možda je ovo halucinacija, pomislim.
Svećenik se obrati prvo Karli:
- Dijete moje, izdrži, nađi snage u sebi i u dragome Bogu, snage za nastavak ove borbe u kojoj leži Božje iskušenje za tebe...
Govori joj revno, jednoličnim tonom. Ovako nešto izgovorio je već mnogo puta, vjerojatno to stalno ponavlja, dan za danom, samo kako to da kod nas još nikada nije bio? Možda obilazi različite dijelove bolnice. Znaju li liječnici za njega? Tko mu je ovo dozvolio?
Pitanja mi prekida nalet mučnine. Približavam lavor i napinjem se u njega iz sve snage. Čini mi se da će mi grlo prsnuti, a pluća napuknuti. Dok povraćam slinu, osjećam nelagodu pred svećenikom, sram zbog prepuštenosti njegovom pogledu. Ne želim da me taj čovjek gleda. Ali, još više, ne želim da mi prilazi, što upravo čini.
- Molim vas, ja... – pokušam, ali on sjedne pored mene i primi me za ruku s infuzijom.
Čvrsto stisne iglu. Jauknem od boli.
- Ti si sada u velikoj patnji, ja to razumijem, ali ovaj jad koji ti je kao budućoj majci dan na teret u ovom trenutku...
Gledam svoju ruku i njegovu kako je preklapa. Ruka mu je hladna, ali stisak čvrst i igla od infuzije zarije se još dublje u moju venu. Ne znam je li svjestan da mi nanosi bol, je li zapravo ičega svjestan dok započinje molitvu.
- Oče naš koji jesi na nebesima...
Pogledam preko njegove pognute glave kroz prozor. Želim iscuriti ili ispariti kroz pukotine i stopiti se s vanjskim, hladnim zrakom. Samo nestati i ostaviti svećenika u čudu kada shvati da je ispred njega samo prazan krevet, a da stišće vlastitu ruku.
Vraćam pogleda na njegovu glavu i rijetku, zalizanu kosu. Na vratu su mu se skupili grašci znoja. Njegov stisak ne popušta dok moli. Zatim me uvjerava kako će sve biti u redu.
- Bog ima plan. Postoji razlog za patnju svakoga od nas, svake sestre koju ovdje vidim svaki dan...
Ne mogu zapamtiti njegove rečenice do kraja. Oblijeva me vrućina, slabost kojoj se ne mogu othrvati. Tonem ispod površine vode, kao u duboki bunar. Disanje mi postaje sve veći napor dok boje prelaze u crno.
- ... kao i svatko od nas tko se barem jednom susreo s boli koja je izmučila naše tijelo i pokušala naš uništiti naš duh, ali uz božju pomoć uspio je...
Svećenika čujem iz sve veće dubine. Možda ću, ako je ovo padanje u nesvijest, imati toliko snage da pozvonim sestrama, ili barem da se iščupam iz njegove ruke.
- Amen! Amen! A sada idi, bogati, ća si je se dočepao i ne pušćaš! Ova ovdi bidna jedva gleda, a ti je stisnija ka hobotnica!
Karla me prene iz gustog, ljepljivog mraka iz kojeg se naziralo sve manje svjetla. Njezin glas me naglo gurne prema površini, kao da me netko prihvatio lasom i odlučno izbacio van.
Svećenik smeteno podigne pogled prema Karli i za trenutak ispusti moju ruku. Brzo stavljam ruku ispod popluna. Ako je ponovo pokuša prihvatiti, bit ću glasnija.
- Pomolimo se onda još jednom svi zajedno za naše majke i našu nerođenu djecu da u miru i božjoj ljubavi nastave svoj put – nastavlja svećenik uspravljajući se pored mog kreveta sklopivši dlanove.
Karla ga samo pogleda. Svećenik nešto tiho mrmlja, spuštajući bradu na prsa. Pitam se je li Karla vjernica ili nije. I je li to uopće važno. Važno je da mi je pomogla.
Svećenik nas još jednom pozdravlja i izlazi. Karla odmahuje glavom.
- Tko ga je zvao?- pitam ju tiho.
Mučnina i slabost su već sasvim zarili svoje ralje u mene i neću moći dugo razgovarati. Pokušat ću zaspati, ali moram znati odakle se on stvorio i što ovdje radi.
- Nitko. Pored bolnice je kapelica, dolaze stalno, valjda imaju nekakav dogovor s bolnicom, ki će ga znat, jadan ne bio.
Pomislim na svećenika kako tumara hodnicima i dalje, kuca na vrata ili ulazi bez kucanja i započinje svoje propovijedi i molitve i kako mu žene možda vjeruju, priljubljuju se uz njegove riječi i prepuštaju im se, možda ih one čak provedu kroz dan.
Sve ovisi o onome gore, doktori su nam više puta ponavljali na vizitama.
- Hvala ti što si mu rekla da ode. – kažem Karli i nasmiješim se.
Ona odloži mobitel i pogleda me.
- Đava ih odnija manite. – kaže.
Obje se nasmijemo.
O autorici: Jelena Zlatar Gamberožić (Zagreb, 1982.) zaposlena je u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Doktorirala je 2012. godine. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Autorica je znanstvene knjige „Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza“ (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča „Odjavna karta“ (CeKaPe, 2014.), romana „Slijepa točka“ (CeKaPe, 2015.), zbirke priča „Ticala“ (Hena.com, 2016.) i zbirke priča „Strani gradovi“ (CeKaPe, 2018).
