• Ladislav Babić

Ladislav Babić: Pitanje povjerenja


Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/qrysiGC3sFY (5.3.2021.)



Pitanje povjerenja


Ležali su zagrljeni, isprepleteni poput bršljana, kao da su obrasli jedno drugo. Nepomični gotovo poput statua, samo je lagano nadimanje do glava navučenog pokrivača pokazivalo da to nisu Rodinovi „Ljubavnici“, već živa ljudska bića, topla, uzdrhtala…

Pritajili su se. Čekali su.

„Misliš li da će doći?“, prošaptala je.

Nije odgovorio. Pogled mu odluta do otvorenog prozora i dalje, van. Očeša se o već izblijedjelo lišće jorgovana, uspentra se preko krova susjedne kuće zaobilazeći visoki dimnjak i uzleti u neograničenu tamu jesenjeg neba. Zvijezde…! Prepoznao je Pegaza, Andromedu, Triangulum, prisjećajući se djetinjstva kada je još bio pun traženja, užarenih, čeznutljivih očiju, u potrazi za svojim svjetovima tamo, gore, s baterijom u jednoj i zvjezdanom kartom u drugoj ruci.

No sada, u ovoj prohladnoj noći nije to bio više isti pogled. Iz očiju virio je strah, uz kičmu penjala se jeza. Nije ni trebao odgovarati. I ona je znala – Oni uvijek dolaze – bili su jučer, nisu izostali prekjučer, prije dvije nedjelje jednako tako nemoćni očekivali su njihov dolazak i sasvim je izvjesno – Oni će se i danas pojaviti.

Razmišljala je, obrastajući ga jače. Otkada su počeli dolaziti sve se promijenilo. Ne mogu više spavati, postali su razdražljivi, ujutro bi se budili neispavani, iznureni noćnim morama, s podočnjacima ispod očiju, svjesni svakim djelićem tijela – Oni su opet bili po svoj dio, bili i uzeli ga, što je još gore, uzeli ga lako, gotovo bez napora, kao što se zreo plod otkida s grane. Nije da se nisu suprotstavljali. Pokušavali su boriti se, hrabrili jedno drugo, koristili različita oružja, ponekad zadavali neprijatelju i gubitke, ali Oni bijahu superiorniji – osim toga, bilo ih je više, mnogo više.

„Zaista je čudno.“, pomisli ona. „Čovjek je uvijek bio tako nadmoćan u borbi s elementima, nije mu se mogao oduprijeti ni živi ni neživi svijet, nalazi se već u predvorju zvijezda, a onda odjednom spozna da nije sam, da su tu i Oni, dapače da su uvijek bili tu, kao da su samo čekali čas da sruše njegovu iluziju o Gospodaru svemira“. Ali večeras, večeras neka samo dođu, neka se pojave što prije – ova noć neće biti kao ostale, danas ih neće dobiti tako lako; noćas će se donijeti odluka tko je superiorniji, tko zaslužuje prvenstvo na ovoj planeti – Oni ili Homo sapiens.

Ona i njen dragi sada imaju oružje.

Spremni su. Čekaju ih.

„Dolaze…Čuješ li?“, razbije joj misli pritajeni glas i ona se s povjerenjem stisne uz svog čovjeka. „Bojim se. Hoćemo li uspjeti?“

„Ovo nam je posljednja šansa, mila. Najsavršenije oružje koje je Čovjek izmislio protiv njih. Desetine laboratorija širom svijeta, tisuće umova proučavalo je njihove navike, slabe točke, individualno i kolektivno vladanje, metabolizam, način komuniciranja, strategiju borbe… Sve je proučeno do najsitnijih detalja. I ako ovo ne uspije…“, ne dovrši on, stežući u ruci njihovu posljednju nadu, dajući joj u čelo cjelov ohrabrenja.

Znali su – za koji čas dokazat će se je li njihova civilizacija superiorna.

Zvuk koji se maločas jedva razabirao postajao je svakim trenutkom sve viši.

Zvuk postajaše sve bliži.

Zvuk postajaše prijeteći, zavijajući.

„Gadovi jedni! Neka vas, dođite još bliže, priđite samo zvijeri proklete, čekamo vas…“, promrsi, a prst mu začuđujuće lagano, kao sam od sebe, pritisnu dugme. I još jednom, i još, i još, i još…

Nešto kasnije, kada su upalili svijetlo, zrakom se još širio neugodan miris, jedini ostatak maloprijašnjeg sukoba. „Pogledaj dragi! Koliko ih samo ima! Gotovo ne mogu hodati od njihovih leševa. Uspjeli smo, uspjeli smo mili moj! Konačno jedna opuštena noć, ljudska, bez straha, bez grča, i to zahvaljujući tebi. Kako si samo znao ljubljeni?!“

„To je pitanje povjerenja“, odvratio je sigurnim glasom, nevješto prigušujući u sebi plimu, negdje u tami vjekova izgubljenog, mužjačkog zaštitničkog osjećaja. „Jednostavno sam vjerovao da je naša znanost, koja nas je snabdjela tolikim sintetskim materijalima, koja je prodrla u srce materije, približila nas planetima i zvijezdama, sposobna izumiti efikasan – sprej protiv komaraca!


O autoru: Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovijetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine – i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“, izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje s internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski, engleski i makedonski jezik. Nagrađivan (najbolji aforizam, najbolja satirička zbirka poezije, najbolji esej na konkursu "Samir Tahirović-DIOGEN 2012"). U elektronskoj zbirci eseja „Lik stvari koje prolaze“ skupljeno je četrdesetak, od više stotina eseja originalno objavljivanih na stranicama elektronskih portala i časopisa.


#LadislavBabić #newprose

16 views

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2021.