Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/v6yFw_EtY08 (10.4.2021.)
Divlji tjeraju pitome
Pitaju me zašto ne idem u šetnju kroz selo.
Uz to vežu priče o zdravlju, o zdravoj prehrani;
a ja tražim zdravu ljudskost...
Nekada se odvažim, uputim uskom selskom cestom
koja me povede u uspomene
pa uspoređujem onda i sada.
Koliko ima promjena,
toliko ih, ipak, nema.
I dalje se rijetko viđaju mlada i nasmijana lica.
No, nije mi to važno.
Meni nedostaju neka stara lica...
I stoji pokraj puta jedna kuća,
gledaju na put prozori,
ali nema stare, bijele glave...
I srce kroz prsa udara svoj jauk.
Um mi naređuje izdrži, izdrži...
Nutrina prozbori
kao Gavran E. A. Poea
Nikad više.
Znam, znam jako dobro
nikad više neću ući u to dvorište.
Nikad više neću stati pred vrata
iza kojih pjesma lebdi prema meni
i nitko me radostan dočekati neće...
Pogledah u nebo i zavapih kao hladni zimski vjetar:
o, Bože, zagrli ju umjesto mene;
neka joj anđeli ljube obraze duše
dok mi je daleko!
U kriku tom stvorih se kod kuće,
progutah suze što krenuše na oči
i ne želim nigdje jer znam
nemam više kamo poći.
Autorica o sebi: Zovem se Martina Peunić. Imam 26 godina. Živim u mjestašcu imena Stara Gradiška. Po zvanju sam magistra teologije. Od osnovne škole pišem poeziju i sudjelujem na literarnim natjecanjima. Pisanjem se bavim i danas: pišem recenzije za druge zbirke pjesama i „gostujem“ u časopisima. Izdala sam tri zbirke pjesama: Ti si kutija sa zlatom (2011.), Razgovor kroz kapi kiše (2013.) i Boje tišine (2017.). U pripremi je četvrta zbirka pjesama koja će, nadam se, s jeseni ugledati svjetlo dana.
