Miriamin vrt

Ulomak iz novog romana Vlatke Planine!

Subotnje prijepodne bilo je toplo, s ponekom kapi kiše koja je rominjala i klizila niz stakla kuhinjskog prozora, a Miriam je sjedila za stolom, umotana u tanku vestu, zureći u blještavi ekran laptopa. Oči su joj već bile umorne od skrolanja kroz beskrajne stranice posvećene vrtlarstvu – stranice s imenima biljaka koje joj ništa nisu značile, latinskim pojmovima i izrazima koji su sumnjivo zvučali kao prizivanje antičkih demona, te savjetima i slikama idealnih vrtova za koje je bilo teško povjerovati kako ih itko uistinu posjeduje. No unatoč frustraciji, nije mogla prestati gledati. Osjećala je kako će upravo ondje, među tim bojama i oblicima, pronaći ono što joj treba. Neki znak. Neku utjehu. Neku nadu.

Nikada nije imala vrt. Nikada nije ni zamišljala kako bi ga mogla imati. U stanu u kojem je odrasla nije bilo niti jedne jedine biljke, osim lažnog fikusa u hodniku koji je uvijek skupljao prašinu. Njezin otac patio je od teške peludne alergije i čitavo proljeće i ljeto provodio je s crvenim nosom i suznim očima, šmrcajući i kašljucajući čak i u zatvorenim prostorima.

„Napušeni Rudolf“, zvala bi ga Miriam u šali, a on bi se nasmijao onim tihim, umornim smijehom, kao da se više smijao zbog nje nego zbog šale same. Ipak, nikad joj nije zamjerio. Naprotiv. Taj nježni, ironični nadimak bio je, na svoj način, njihova mala šifra. I kad bi se god ona našla u prostoriji ispunjenoj dimom cigareta, nije mogla a da ne prokomentira, uz podsmijeh:

„Ne mogu vjerovati da te čuda koja proizvode kisik ubijaju, a ovakav otrov ne.“ 

„Ah, ubija, ubija, sve oko nas,“ odvratio bi joj otac, „ali na mnogo suptilnije načine.“ 

I ta bi rečenica obično dovela do njegovog desetominutnog monologa o tome zašto bi Miriam, doista, DOISTA trebala barem smanjiti broj cigareta, ako već ne želi prestati pušiti. I ona bi se svaki put zaklela kako više nikad neće sama sebe zakopati u takvu situaciju, no jednako bi tako svaki put zaboravila i iznova komentirala suicidalne namjere očeva imunosnog sustava.

Ipak, njegovi su se komentari i ironične pošalice duboko usjekli u Miriam. Iako su joj u tom trenu išli dobrano na živce, sad su joj se sve češće vraćali u misli. Nije si dopuštala uopće pomisliti koliko joj nedostaje niti se prisjetiti kako kopni tamo negdje u nekoj sobi, nesvjestan svijeta oko sebe. Odagnala je na silu misli prije nego što je stigla zaplakati i usredotočila se ponovno na blještavi ekran laptopa.

Sad kad je napokon imala kuću i komadić zemlje pod svojim nogama, mogla je – prvi put – posaditi što god poželi. Već i prije useljenja kupila je nekoliko biljaka – male znakove nade u plastičnim posudama. Dvije pelargonije, jedan ljiljan, paprat i puzavac čijeg se imena nikada nije mogla sjetiti. Bila je to neka čudna simbolika: pelargonije za kuhinjske prozore, gdje se svaki dan ponavljao život. Paprat u kut sobe, tiha i postojana, kao njezin otac. Ljiljan – čist, bijel – na komodi pokraj urne, gdje je sada živjela njezina majka. A puzavac – taj vječni, neuništivi puzavac – stajao je iznad polica s knjigama, kao da štiti sve njezine misli.

Radnike koji su renovirali kuću zamolila je da dvaput tjedno zalijevaju tegle dok se ona ne useli, a za urnu je tek napomenula kako je „užasno važna porculanska posuda koja se nikako ne smije razbiti“. Nije željela ni zamisliti što bi pomislili da znaju što je u posudi – premda držanje urne s prahom pokojnika nije bilo protuzakonito, definitivno nije bilo previše normalno. A kad bi im još pokušala objasniti kako je uzela svoju majku sa sobom jer je imala potrebu barem ovako podijeliti s njom svoj pokušaj istrage bakina ubojstva… Navodno su ljude i za manje poremećaje znali trpati u mentalne ustanove. 

Jer njezina majka, zapravo, nikada nije bila posve tu.

Za čitava Miriamina života, njezina se majka nikad nije uspjela uživjeti u ulogu majke. Dok je bila mala, majčino je ponašanje smatrala normalnim i tek kad je krenula u školu i počela se družiti s prijateljima u njihovim domovima, shvatila je kako je njezina obitelj drukčija. Njezina se majka nikad nije igrala s njom, nije joj pekla ružičaste palačinke u obliku srca (ni ikakve palačinke uopće) ili ju vodila u park, njezina obitelj nije zajedno vikendima išla na izlete, na bazene, na sladoled. Majka nikad nije kuhala. Nije pjevala. Nije znala kako izgledaju dječje rođendanske zabave ni što se kaže kad dijete padne i razdere koljeno. Umjesto toga, njezine su reakcije bile nijeme. Izostajale.

Većinu vremena majka je provodila u kući, živeći vrlo monotonim, naizgled dosadnim životom. Ipak, postojala bi razdoblja kad bi njezina majka bila „umornija“ i razdoblja kad je bila „manje umorna“. 

Miriamin otac nije znao kojim bi drugim izrazom djevojčici objasnio majčine faze. 

„Mama je umorna. Ponekad ljudi budu jako umorni, dušo. Ti nisi ništa kriva.“

No Miriam nije razumjela. Samo je osjećala krivnju. Jer kako drukčije objasniti da te netko gleda a ne vidi? Da te dodirne a kao da si duh? Ipak, s vremenom je i ona naučila primjećivati suptilne razlike. 

U manje umornim razdobljima majka bi dane provodila sjedeći u dnevnom boravku i gledajući televiziju. Nije bilo previše važno koji je program bio upaljen niti koja je emisija na rasporedu, televizor bi bio upaljen od jutra do večeri, a ona odmarala u fotelji umotana u kućni ogrtač. U takvim bi se razdobljima povremeno čak pridružila Miriam i svom suprugu za blagovaonskim stolom i zajedno bi ručali i večerali. Bilo je to Miriamino najdraže vrijeme, jedini trenuci kad su svi bili zajedno, kao obitelj. Znala je kako tijekom jela ne smije previše pričati jer bi to majku umaralo, no i zajedničko objedovanje u tišini bila je nagrada sama za sebe. Katkad bi njezina majka čak izrezala kruh i dodala tanjur. Miriam bi tada zadržavala dah. To su bili sveti trenuci. Tišina koja nije boljela. Tišina koja je značila: tu sam. I to je bilo dovoljno.

No u razdobljima kad je bila umornija, majka uglavnom nije izlazila iz kreveta. Znalo je proći i po tjedan dana a da je Miriam uopće nije vidjela, a kad bi ju i slučajno susrela u hodniku, na putu do kupaonice, izgledala je kao robot ili zombi, s raščupanom kosom i prljavom spavaćicom koja je smrdjela na urin i pogledom koji je bio potpuno prazan i odsutan. Nerijetko se događalo kako ju majka, prolazeći hodnikom pokraj nje, nije niti doživjela, niti uopće prepoznala, i Miriam nije mogla razumjeti kako netko može biti toliko umoran a da ne prepozna vlastito dijete. Sućut, bijes, užas, stid, strah – sve se to pomiješalo u njezinu dječjem tijelu koje nije znalo kamo s tolikim osjećajima.

Sad, dok je zurila u ekran prepun cvijeća i povrća i grmlja, dok je tražila biljke koje podnose sjenu, koje se sade u jesen i cvjetaju u proljeće, koje vole vlagu, koje ne zahtijevaju previše njege – shvatila je kako zapravo traži nešto drugo.

Ne vrt. 

Ne biljke.

Tražila je zaklon.

Tražila je novu verziju sebe.

Jer, imala je Miriam s majkom jednu malu, majušnu poveznicu. U onim najboljim periodima, koji su se događali možda dvaput, triput godišnje, majka bi se odvažila napustiti sigurnost doma i posjetiti botanički vrt. Biljke su bile majčina tiha ljubav, nešto što nikada nije imala snage njegovati kod kuće, ali čiji bi joj pogled na trenutke vraćao sjaj u očima. Miriam, još malena, ali već tada gladna povezanosti, automatski je odlučila voljeti biljke, jer ako ne može imati majčinu pažnju, možda će joj ljubav prema biljkama dati barem komadić njezine blizine.

Otac bi ih automobilom dovezao do ulaza vrta – visokih željeznih vrata s razigranim cvjetnim rezbarijama, kroz koja bi se ušlo u drugi svijet, svijet tišine, vlage i života koji šušti ispod staklenih krovišta. Dogovor je uvijek bio isti: on će ih pokupiti za točno sat vremena, a tih sat vremena Miriam i njezina majka provele bi lutajući uzduž i poprijeko četiri golema staklenika u kojima si mogao vidjeti sve biljke koje možeš zamisliti, i barem nekoliko njih koje mala Miriam ne bi niti mogla zamisliti da ih tamo nije vidjela. 

No najviše od svega fascinirala ju je velika biljka mesožderka smještena u zadnjem od četiriju staklenika. Bila je zastrašujuća i čudesna istodobno, kao neko biće iz bajke. Ako bi majka bila zadubljena u vlastite misli, što je često bio slučaj, Miriam bi se prikrala biljci s nekom uhvaćenom muhom. Smatrala je to nekom vrstom pomoći, jer mora kako je jadnoj biljci bilo veoma frustrirajuće samo sjediti u mjestu i gledati sve te ukusne muhe kako lete okolo. U svom dječjem umu vjerovala je kako čini dobro djelo, pomažući nekome tko ne može pomoći sam sebi. Možda zato što se i sama tako osjećala – kao biljka, ukorijenjena i gladna pažnje, nevidljiva i zanemarena, čekajući da ju netko nahrani ljubavlju.

No njoj nitko nije došao. Nitko nije znao kako nju nahraniti ljubavlju. I tako je naučila preživljavati. Rano je postala samostalna, brza u zaključcima, brza u prilagodbama, ali i, s vremenom, brza u zatvaranju srca. Ipak, kad bi je netko sada, u odrasloj dobi, upitao bi li bila spremna odreći se te samostalnosti za samo mrvicu više majčine nježnosti, za samo jedan trenutak kad bi je majka pogledala s pravom pažnjom, bez umora, bez tame u očima – odgovor bi bio trenutačan. Bez razmišljanja. „Da.“

Upravo ta tanka, krhka nit, ta jedina poveznica koju su ikada imale – ljubav prema biljkama – sada je gorjela u njoj kao tiha, ali uporna vatra. Bila je to vatra koja je grijala njezinu odlučnost da stvori svoj vlastiti vrt, da biljkama daruje pažnju koju sama nikad nije primila, da iscijeli ono što je ostalo polomljeno.

Zato se, tog subotnjeg prijepodneva, posve predala istraživanju: o krovnim vrtovima, o otpornim trajnicama, o sadnji ujesen i preživljavanju mrazova. Rivertonska mikroklima, ako su sve te lokalne priče istinite, tražit će biljke koje mogu izdržati i vjetar i led i tugu. Razmišljala je čak i o sadnji mesožderke. One su je, više od svih, podsjećale na majku. Ali i na sve ono teško – na čekanje, na tišinu, na neodgovorena pitanja i poglede koji prolaze kroz tebe kao da te nema. Te su biljke ipak, koliko god fascinantne, bile za nju simbol frustracije i nemoći. A to više nije htjela njegovati. Njezin vrt trebao je biti mjesto života, nježnosti i izbora. Mjesto gdje će ona birati koje će sjeme posaditi, koje će brige zalijevati, a koje preskočiti. Mjesto gdje će konačno moći osjećati da pripada, ne kao kći kojoj se nije znalo kako prići, nego kao žena koja stvara.

Ako svemir sve ovo gleda – ako uopće postoji pravda u tome velikom beskraju – možda će mu se svidjeti njezina odluka. Možda će njezin trud da popravi ono što je bilo slomljeno, da istraži bakinu smrt, da stvori život gdje je nekad bila tama, biti dovoljan da joj, po prvi put, dopusti da bude sretna.

Možda. Vrijedilo je pokušati.

Biografija: Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku i komparativnu književnost. Piše poeziju, te prozu za mlade i odrasle. Dobitnica je nagrade Artefakt 2017. godine za najbolji dječji roman. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/potted-green-plant-cVYLIzF6Gh0) 29. 7. 2025.

---

#VlatkaPlanina #Miriaminvrt