Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/QL85wr7YlWY (6.3.2021.)
Kontejner
Koliko ružnih naslova
govorim si dok listam novine
koliko ružnih riječi nanizanih u duge smrdljive kobasice
koliko laži besramno rastegnutih
koliko mržnje u koncentratu čeka da ju se razrijedi i razlije
na gluhe strane svijeta
ali svijet je oduvijek bio takav čemu se čudim
ja pripadam naivnom malobrojnom skupu
ali svijet je oduvijek imao dva lica lijepo i ružno
ljubav i mržnju
u tome se valjala povijest
pa taj strah
nitko ga nije pročitao za spas
svijet je obilježen strahom i slijeva se sa svih tih stranica upravo na mene
na mene dok
preskačem tekstove zatvaram oči sklapam novine
gasim radio i TV misleći kako sam ugasila i mržnju
odlažem sve u kontejner za papir staklo plastiku
kontejner za strah
zaključavam vrata dva puta i zatvaram prozore
nikome ne mašem nikoga ne zovem jer sam izgubila svoj glas.
Blues
i onda joj je prišao s leđa dok je u pozadini curio blues
uhvatio zavrnuo i potegnuo prema gore
u vis
jednom jedinom kretnjom kao strogi staromodni
seoski učitelj u crnoj kuti
neposlušnog dripca
povukao ju je za uho odižući je sa stolice
sve njih zajedno i sebe
svoju ruku njeno malo porculansko uho njenu sitnu glavu njenu meku kosu
da li je to nasilje i što sada s njim i sa svim tim
uho ukrašeno srebrnom filigranskom naušnicom
muž koji se vratio s dugog puta za obiteljski blagdan da sve usreći
i sebe valjda
potezanjem tople prozirne ušne školjke savršene
poput kalupa za Proustove male madelaine
da li je to nasilje u obitelji i što sada s njim
i s mužem i s obitelji i s blagdanom
i čega je to početak ili čega kraj
ili je to još samo jedno NIŠTA među ljudima
Kolač
Moj svijet se stalno sužava
svakoga dana otpada komad po komad kolača
prestala sam ih peći
to je kao neka osveta ali nitko je nije prepoznao
jutros sam skinula brzinomjer s bicikla
više nisam pratila maksimalnu i prosječnu brzinu
niti dnevne pređene kilometre
odjednom mi se nagomilalo toliko toga nevažnoga
sretna da se još uopće vozim vrtila sam polako pedale
moj svijet se suzio toga dana za brzinomjer na biciklu
i za još slika
ne sjećam se vremena po kojem sam hodala bosa
ni šume koja me doziva
izuva cipele i trči za mnom čupava i neustrašiva.
O autorici: Nada Crnogorac rođena je 1952. u Županji. Diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njene priče i pjesme objavljene su na Prvom i Trećem programu Hrvatskog radija, u Večernjem listu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisima Poezija, Quorum, Ulaznica (Zrenjanin, Srbija) te na stranicama internetskih časopisa i portala: Balkanski književni glasnik, Knjigomat, Poiesis, Književnost.com, Strane i CEKAPE-a. Izdala je dvije zbirke pjesama, Otvorena vrata i Jedrenjak kapetana Kuke. Dobila je književnu nagradu Vranac za najbolju kratku priču 2013. g., Podgorica, Crna Gora. Predstavljena je u izboru hrvatske književnosti u američkom internetskom književnom časopisu Underpass 2015. g. Živi u Bjelovaru.
