• Nada Crnogorac

Nada Crnogorac: Svakodnevni susreti


Image: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/i76LC1sJdoI (6.3.2021.)



Ginekolog



Nije mogla sjediti normalno, onako kako se već sjedi, izmjenjivala je lijevu pa desnu stranu kuka i bedra jer joj je svako dodirivanje podloge izazivalo čudnu bol i veliku nelagodu. Mislila je da će samo ostati stajati, to bi bilo najlakše, ali zbog nečega nije mogla ni to, boljela su je leđa i naprosto se morala spustiti na stolicu da se ne sruši. Sjedila je u čekaonici kod ginekologa kojem nikada nije išla, nije ga poznavala, a ni on nju, nije bila njegova pacijentica, ali stvar je bila hitna i ona nije mogla čekati čak sljedeći tjedan svoga doktora.

-Užasno me boli, ne mogu sjediti, molim Vas, primite me, moj doktor radi tek sljedeći tjedan, protisnula je tiho i molećivo sestri na šalteru.

-Krvarite li? pitala je sestra.

-Ne, ne krvarim, odgovorila je.

-Dobro, u redu, primit ću Vas, samo ćete morati čekati svoj red.

-Hvala Vam, znam, sve u redu, pričekat ću.

I tako je sada sjedila tu kao da sjedi na žaru puna nekog užasa i neugode, gledajući sve te žene oko sebe koje nije poznavala, baš nikoga, neke su međusobno tiho razgovarale, neke su samo tupo gledale u neku točku pred sobom. S ulice je dopirao slab i dalek tutanj prometnog kaosa, a kroz prozore sjalo proljetno sunce, toplo i žuto kao pečeno jaje. Uopće nije razmišljala o pregledu, nije se nikada bojala ginekološkog pregleda niti joj je bilo neugodno, ništa, penjala se na taj stol kao što se penješ uz stepenice, bojala se samo zubara, odlazak tamo bio joj je prava mora i trauma. Nije mirisalo ni na što, žene su ulazile i izlazile, sestra je prozivala, vrijeme je teklo, teklo dok je ona pogledavala na sat razmišljajući kada će biti gotova.

Vrata čekaonice polako su se otvarala i onda je unutra provirilo jedno blijedo, preplašeno i očito zbunjeno mlado muško lice nervozno zvjerajući po prostoriji, a onda on korakne unutra. Očito mu nije bilo lako jer ga je pogledalo mnogo žena istovremeno, sve su buljile zainteresirano u njega. Hodao je kao da ga gone na stratište i prišao svojoj ženi, trudnici, nešto su tiho popričali i on je odjurio dok su mu se noge saplitale kao da su od gume te se činilo da će pasti svakog trena i razliti se po podu kao palačinka. Njegova žena počela se veselo i neobuzdano smijati, a slijedile su je i druge.

-Ovi muški su baš smiješni, boje se čak ući u čekaonicu, smijući se rekla je trudnica koja je sjedila do nje, moj muž lunja po gradu, čeka da ga nazovem kada budem gotova, nema šanse da bi došao i vidio na ultrazvuku kako izgleda naša beba, kaže da mu je slika koju donesem sasvim dovoljna! Jeste vidjele ovoga kako je izgledao, kao da ga goni sto vragova, gledao nas je kao da smo sve zaražene! rekla je okrećući se prema njoj.

-Zaražene smo trudnoćom, javila se njegova supruga kroz veseli smijeh, smijeh koji je bio pomalo zarazan pa su se sve žene nasmijale. Pitala sam ga hoće li prisustvovati porodu, hoće li biti uz mene, to je sada jako moderno, na što je problijedio kao da će istog trena pasti u nesvijest, ne, ne, rekao je, nije to za mene, samo bi doktori još sa mnom imali posla!

-Moj muž je bio uz mene na prvom porodu, javila se ona prva trudnica, nije mu baš bilo lako, bio je malo šokiran, ali preživio je, na drugom se onesvijestio pa smo ovaj puta zaključili da je najbolje da ne bude na porodu, rekla je smijući se.

Nešto smijeha rasulo se opet po pločicama i slilo niz zidove pa su zatim sve utonule u tišinu.

Iznenada ju je preplavila navala nelagode i nemira, kao morski val koji joj pobjeđuje glavu dok pliva, a onda užasna čežnja za nečim, gotovo bolna, a nije je znala imenovati. O, kakva je to čežnja, za čim, pitala se, samo ju je stezala svojim nevidljivim rukama, događalo joj se to u zadnje vrijeme pa bi kod kuće obično ustala i krenula u kuhinju tražeći nešto slatko ili slano kao da je ta čežnja nešto jestivo, znala je da nije, da samo traži glupi nadomjestak, glup i nepotreban. Ponekad bi se vratila bez toga slatkog ili slanog, ponekad bi se vratila s tim. Bila je iznenađena vlastitom tugom koja ju je obuzela zbog te spoznaje. A nije jutros bila tužna.

Onda je premjestila težište svoga sjedenja s lijeve na desnu stranu, polako, srameći se dok je pratila poglede žena u čekaonici, promatra li je itko?

***

-Imate jaku upalu, govorio je doktor dok je polako silazila sa stola, a onda je stajala pred njim kao pred sucem, ali to još nije znala, dok ju je pitao:

-Mijenjate li često partnere? Znate, ovakva upala obično nastaje iz tih razloga.

Stajala je kao ukopana, potpuno u konfuziji, blijedo ga je gledala ili je samo mislila da to možda tako izgleda njemu ili nije mislila ništa, u glavi joj je nastala ogromna rupa, crna valjda kao ona u Svemiru, u kojoj joj se to pitanje neprestano ponavljalo lebdeći u zrakopraznom prostoru. Nije mogla odgovoriti, činilo joj se da više nikada neće progovoriti. Sekunde su otkucavale.

-Ne, rekla je jedva istiskujući to iz sebe, imam odnose samo s mužem.

Doktor je zašutio, pisao je nešto, valjda nalaz, onda joj je objasnio lijekove i terapiju, nije spominjao ni partnere ni muža, nije ni trebao, sve je njoj bilo jasno, a i njemu, kome su trebala nekakva objašnjenja, možda je i dobro što je došla danas ovdje k njemu, sada barem zna na čemu je iako joj se odavno činilo da zna na čemu je, samo je sve to brisala svakoga dana kao što se briše školska ploča na kraju zadnjeg sata da ostane čista, zelena za sutra. Moj bože, rekla je to tek tako u sebi, kao poštapalicu jer nije bila vjernica, moj bože, eto ti sad na, sada imaš i dokaz, ali što s njim, kao da joj je trebao dokaz, za što, nije znala što da s njime radi, trebala se obući, izaći iz ordinacije, otići u ljekarnu po lijekove pa po djecu u vrtić, trebalo je otići kući, trebalo je ručati, pričati, isto kao da se ništa nije dogodilo, da je to dan kao i svaki drugi, a vic je zapravo bio u tome da to i jeste dan kao i svaki drugi... i čekati svaki drugi dan na taj isti usrani način...

Nije znala kako je obavila sve ostalo, osjećala je glavu kao nešto u što joj je netko zadao snažan udarac mokrom, hladnom, teškom krpom. U autu je bilo toplo od proljetnog sunca i stakla su mu bliještala, a ona je sjedila neko vrijeme potpuno tupa i nesvjesna da napeto promatra gotovo puno parkiralište kao da u njemu traži spas, istovremeno osjećajući u sebi tanku metalnu žicu koja je, razapeta od glave do nožnog palca, zatezala svaki djelić njenog tijela kao sajla koja želi, ali ne može puknuti. I u toj toplini auta nju je obuzela neka drhtavica i groznica, dok si je govorila, ajde, diši, diši polako, samo diši pa će proći. Tko bi znao zašto se odjednom sjetila, i kako je to bilo povezano s ovim, načina na koji je prije otprilike mjesec dana tresnula na sve četiri na ulazu u Bauhaus.

Bila je s mužem, išli su nešto kupiti, ona je hodala preblizu staklene fasade i zapela nogom u metalni šiljak koji je virio iz betonskih kocaka, vijak kojim je bio pričvršćen koš za smeće. Kako se spotakla o njega, tako je poletjela naprijed kao da ju je netko ispalio iz topa. Pala je dočekavši se na dlanove, najviše je udarila koljenima, neki mladić je pojurio prema njoj da joj pomogne:

-O, gospođo, jeste dobro? pitao je trčeći.

Njen muž je stajao kao da ga se sve to ne tiče, njen muž je stajao kao da nije s njom, nema veze s njom, da je stranac koji se tu tek slučajno zatekao, nema s tim nikakve veze, stajao je kao nekakvi prokleti kip! Nije joj prišao, učinio je to (usporeno poput robota koji je naučio osnovne pokrete) tek kada joj je mladić pružao ruke da ustane govoreći:

-Pazite, polako, da niste šta slomili!

Dlanovi su joj bili izderani, ali ništa strašno, koljena su se micala, traperice su bile čitave, oprezno je koračala i zaključila da ništa nije slomljeno.

-Vidjet ćete kada se sve ohladi, rekao je mladić.

Ali je istog trenutka bila potpuno sigurna i svjesna činjenice i spoznaje te činjenice poput strijele koja joj je proletjela kroz mozak: mogao ju je zaustaviti! Samo ju je trebao uhvatiti za nadlakticu koja ga je gotovo dodirivala. Ili ju je, dok je letjela kraj njega, mogao zgrabiti za jaknu.

Nije se pomaknuo.

Pustio ju je da se raspe.

Šutjela je neko vrijeme oprezno hodajući jer su je koljena ipak boljela, a onda se okrenula i upitala ga:

-Zašto me nisi uhvatio, trebao si me samo primiti za ruku?

-Nisam stigao, rekao je mirno.

Zašto se sada, baš sada toga sjetila? Sve je povezano, sve je uvijek povezano, ponavljala se misao. Ali postojalo je to nešto što joj se sada, s ove vremenske udaljenosti i u ovoj posebnoj situaciji javilo: ispod tog njegovog mirnog lica ili lica koje se trudilo svim silama pokazati mir i nedužnost, izbijao je sjaj užitka.

On je uživao, uživao je u toj predstavi.

Uživao je u sebi.

Strava i bijes gomilali su se u njoj i borili za prevlast.

***

Prošle su godine i desetljeća. Nikada poslije nije bila na pregledu kod onog ginekologa. U međuvremenu se dogodila slučajnost da su sada živjeli u susjedstvu i gotovo svakodnevno se susretali. Nisu postali kućni prijatelji, samo su se ljubazno pozdravljali kada bi se susreli u ulici ili gradu, kratko popričali o nečemu onako usput, možda o vremenu kao Englezi, prokomentirali jedni drugima nešto, a ona je bila sigurna da se on, sada već gospodin u godinama, ne sjeća nje, mlade zbunjene i prestravljene žene i njenog tihog odgovora, ali ona se uvijek, baš uvijek kada bi ga ugledala, sjetila svega, cijele scene i njegovog pitanja, dok su u šetnji prolazili kraj njega i njegove supruge, ona i njen muž.


O autorici: Nada Crnogorac rođena je 1952. u Županji. Diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njene priče i pjesme objavljene su na Prvom i Trećem programu Hrvatskog radija, u Večernjem listu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisima Poezija, Quorum, Ulaznica (Zrenjanin, Srbija) te na stranicama internetskih časopisa i portala: Balkanski književni glasnik, Knjigomat, Poiesis, Književnost.com, Strane i CEKAPE-a. Izdala je dvije zbirke pjesama, Otvorena vrata i Jedrenjak kapetana Kuke. Dobila je književnu nagradu Vranac za najbolju kratku priču 2013. g., Podgorica, Crna Gora. Predstavljena je u izboru hrvatske književnosti u američkom internetskom književnom časopisu Underpass 2015. g. Živi u Bjelovaru.


#NadaCrnogorac #newprose


50 views

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by: