Ovo sunce: dani koje imaš

ZiN Daily ekskluzivno donosi prve prijevode tri pjesme suvremenog američkog pjesnika, Nicholasa Bensona, na hrvatski jezik. Nicholas Benson rođen je, kao dijete diplomata, 1966. u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, a u mladosti je živio i u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Doktorirao talijanski jezik i književnost na sveučilištu New York 1999. te je vrstan prevodilac suvremene talijanske književnosti. Također je magistrirao na studiju kreativnog pisanja prestižnog Vermont College-a 2009. te više od sedamnaest godina predaje upravo kreativno pisanje, baš kao i američku književnost, u američkim srednjim školama.

Njegove pjesme i eseje možete čitati u brojnim časopisima, a objedinjene su u zbirci poezije "I Commissioned Some Wooden Luggage and other poems" ("Nabavio sam nešto drvene prtljage i druge pjesme") koju je nakladnik Agincourt objavio prošle, 2024. godine. Istražujući metaforiku jezika i komunikacije, Nicholas Benson progovara o međuljudskim odnosima i ljubavi kao trajnoj čežnji, smjeru, razlogu i cilju postojanja svakog čovjeka.

Upravo iz te zbirke donosimo tri pjesme koje su prevoditelji, Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, pripremili za objavu tijekom autorova boravka u književnoj rezidenciji ZVONA i NARI u Ližnjanu krajem rujna 2025. Pjesme su u Hrvatskoj prvi put izvedene na engleskom originalu i u hrvatskom prijevodu tijekom Nicholasova druženja s učenicima i nastavnicima pulske Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova.

Ovo sunce: dani koje imaš.

Trava: godine koje prolaze.

Mora biti i tijelo: dokaz

djelovanja. Tvoj osmijeh

ponovno bljesne: znak svjetla

umjesto odgovora.

Negdje je pukla veza.

Pobratimstvo pustara:

sporazumijevanje oluja.

This sun: the days you have.

The grass: the years that pass.

There has to be a body: evidence

of work. Your smile

flashes again: a beacon instead

of an answer.

There is a bad connection somewhere.

Fraternizing wastelands;

communicating storms.

[from "Chanson forensic," p. 28]

Nemoj reći

svaki dodir

reže na ovaj

ili onaj način, i uvijek

što nas spaja

ujedno razdvaja.

Slučaj ili providnost? Kada te vidim

u kutu, naš zakašnjeli pokrov

skroz se raspara. Mislimo

da nema sramote u onome

što nije rečeno, učinjeno. I tako

dani, praznine između

pobrojanih dokova produžuju

neodoljive obične

čari; noći naglo nestanu,

analogni trag, i tvoj

povratak. Otkriven u dvojakom.

Don’t say

every contact

cuts one way

or another, and always

what pulls us together

keeps us apart.

Accident or design? When I see

you in a corner, our belated shroud

splits all the way down. We think

there’s no shame in what’s

not said, not done. And so

the days, the blanks between

these numbered piers extend,

irresistible ordinary

enchantments; the nights click past,

an analog track, your

way back. Found on the binary.

[p. 56]

Prijevod, pokušaj

hvatanja, prelaska, skoka preko

jezika i prostora, trenutak

koji se opire, prkosi

utjecaju vremena, i nama,

shvatiti – nadom se

opire svim napadima,

pretvarajući vrijeme u saveznika.

Nešto pomaknuti, s ljubavlju, pažnjom,

nositi bez prolijevanja. Toliko se toga

upija u zemlju,

i vraća, vježbajući strpljenje, žudeći

da bude imenovano, prepoznato,

zagrljeno – zaboravljeno. Za što?

Jer previše pitaš. Protiv poniženja

života, u predaji pred

poplavom dana, pred svim

propisanim, prozaičnim.

Ne skreni – vrati se. Lišće

otpada, satovi idu unatrag, riječi

uranjaju, trag

dopire do tebe. Ti si

na suncu. Sjećaš se: razmišljaš.

A translation, an attempt

to catch, arrest, cross

language and space, a moment

that holds out, that resists

time’s effects, and ours, to

recapture—that holds

out hope, against all attacks,

that makes an ally of time.

To move something, lovingly, carefully,

to carry it without spilling. So much

goes into the earth again,

and returns, training patience, wanting

to be named, recognized,

embraced—forgiven. For what?

For asking so much. Against the ignominy

of living, surrendering to

the deluge of days, to whatever

is prescriptive, prosaic.

Don’t turn—return. Leaves

fall, clocks run back, words

submerge, trace

lines toward you. You are

in the sun. You remember: you reflect.

[from "Predicament," p. 14]

Link to the book "I Commissioned Some Wooden Luggage" by Nicholas Benson on the publisher's website: https://www.agincourtbooks.com/opuntia#/benson-i-commissioned-some-wooden-luggage/

Fotografija Ponovno bljesne, N.G.&O.R., Ližnjan, 2025.