Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/FfTPf794qno) 07.10.2023.
San o „Slutnji“
Pijan od gemišta, zgađen istinom, umoran od plitkih ljudskih priča, prosto povrijeđen, Ognjen je sinoć hodao nasipom uz rijeku. Sitnim i brzim korakom zabacivao je stopala naprijed, a razmočeni šoder zasljepljujuće bijele boje kao snijeg mljackanjem mu je pratio hod. Vlažna je zemlja od pljuska što su ga vasionske oči ispod oblačnih obrva isplakale plačem očajnika: abruptno, grubo i krupno padale su kišne suze. Nošen povjetarcem, miris pokošenog livadnog bilja masirao mu je skalp i kostriješio kovrčavu kosu. Ljubičasta noć visoko gore sa sjetom prisjećala se toplog, smirajnog neba i ljetnog dana na kojem rijeka hlapi i koji je isčeznuo prije tri-četiri sata.
Prateći stazu, približavao se plavom mostu čiji su tanki ferali uz ogradu polako, u mraku, otkrivali šetaču s nasipa čeličnu krivinu što bez pomoći bilo kakvih potpornih stupova plesački gracilno svladava riječnu širinu spajajući obale, sjevernu i južnu. Narančasta svjetla i bijela mjesečina što probija se kroz oblake miješaju se povrh mostovog hrbta po kojem voze se automobili putujući iz novog u stari, odnosno iz starog u novi dio grada. Oni što kreću se iznad rijeke ne haju za bočnu, plavo obojanu ljepotu inženjerskog remek-djela od mazije i betona što sedamdesetak godina prenaša ljude i spaja jezgru, kvartove i predgrađa.
Ognjenu, taj most bio je predznak njegova cilja. Vraćajući se kući, obuzimalo ga je sasvim malo udivljenje što ga vidi. Dvije, tri kuće dalje od mosta, pokraj igrališta mjesnog nogometnog kluba, s pogledom na zelene, nasipske bedeme koji grad štite od riječnih bujica i ranoproljetnih poplava nalazila se žuta katnica s njegovim mansardnim stanom do kojega vodi veranda i gdje braća, baka i roditelji već hrču. Kada prevali ostatak puta i provuče se ispod mosta iz kojeg kroz korozivne rupice kaplju mliječne, kišne kapljice kao iz kravljeg vimena, otvorit će vratašca crvene ograde, proći baščom u kojoj glasaju se kukci, sjest će ispod rascvjetalog jorgovana, zabiti pogled u travu dok ga ne prođe kostobolja u koljenima od stolnog vina što ga je svu noć pio i onda će misliti, razmišljati i (najvjerojatnije) – zajecati, zaplakati.
Kasnonoćne vježbače i flaneriste žalostile su oči mladića što ošamućen nespretno hoda nasipom uz rijeku u susret njima i nji'ovim psima. Čemeran mu pokret žalost skriva dok ranjene duše grca. Ružno je vidjeti lijepog čovjeka da raznosi svoju tugu kao perje u letu neke šugave ptice. A Ognjen je bio milovidan: čiste i blijede puti poput bjelokosnog kipa, orijaški visok, plećat i širok, bio je mršavo muskulozan jer ništa osim mišića i kože njegove kosti nisu nosile. Zjenice umetnute u omanje očne duplje draškale su one što bi ih pogledali. Kada bi barem netko od ljudiju što mu se blago smiješe u prolazu stao i pažljivije zirnuo u njegova dva oka, pogledom čuo bi elegiju bez ijednog stiha. Ona je bila toliko puta otpjevana da štogod Ognjen kazao bili bi njezini odjeci. Šetajući dalje, u čorbi u kojoj kuhaju se misli pobjegao bi mu pokoji glas kroz zube, slogovi tek isplivali bi na vrh pjene kipućeg mu mozga; bole i žežu te misli po cerebralnoj ovojnici i lelek spušta se niz aortu do srca. Živinski bi htio kriknuti, no nije mogao:
„Zaa …, Zaaa …“, to glas mu se bori s neposluhom jezika, a usta ostajala bi nepomična kao da ih netko zaljeplijenima drži. „Zaaa, … Zaa, …“, pokušavao je uporno, bulaznio i stenjao „Za …“
I nikoga od ljudiju više nije bilo u blizini da ga čuje dok požutjela lica urla: „Zaa …, Zaaa …“ Oni što su ga prošli već su bili daleko iza njega. Pred njim nikoga, tmuša i praznina, samo most svijetli i udaljava se sve više kako se „Za …“ u gubici ponavlja i pojačava, a noge hipnotizirano šibaju dalje ni ne osvrćući se na bolno „Za …!“
Shvativši sâm što pokušava reći pribere se. „Zaa …, Zaaa …, Za-Rrraaa, Zara“, je li istina da od svih riječi što nalazi mu se u leksičkoj zalihi, on Zara zavija u mučnini? Zara, ona što bila je klicom njegove tuge i zbog koje se vraćao poražen i razočaran iz večernjeg izlaska. Rastrojen i nesretan, osjećao se kao uznik prebijenih nogu bačen u vjedra da ga njuške gazdinskih đukela onjuše i smažu; emocionalno dekintiran, subjektivno prevaren kao od najumješnije varalice što u predvečerje izlazi s novčićima u glatkom dlanu, a jutrom vraća se s eurima po džepovima. Opsjedala ga je mi'so da je vremenu sa Zarom dužan cijeli svoj život. Glavu su mu pritiskala kliješta i po leđima, kao vlastelinskom rukom, kandžija ga bičevala, a on je jaukao poput kmeta što ne može da plati ni senioru daću, ni župniku lukno. Bez Zare, činilo mu se kao da su mu ukradene gimnazijske godine, jer gotovo da nema fotografije ili snimke u mobitelu na kojima ona nije, nema ni dana bez da ju nije nazvao ili joj poslao poruku, nema novaca koje nije na nju trošio, nema slobodnog vremena da mu nije bila u društvu, on nema prijatelja koji nisu i njezini prijatelji; on nema, nema, nema ništa, bez Zare nema života! Tȁ ni jedno jedino sjećanje u te četiri godine ona mu nije ostavila na miru, već ih je skršila sjedeći mu nasuprot i govoreći da „više nije zadovoljna, da je tjeskobna, klonula i da ga ne želi opterećivati svojim stanjima.“
„Kakva su to sjećanja“, mrgudao je, „koja poklonjena njoj odjednom postaju izvor njezina nezadovoljstva? Jalova, lažljiva i šuplja su to sjećanja! Jalova, lažljiva, šuplja kao i ona!“
Vraćao se tu noć nasipom iz kluba. Čekao ju je te noć u klubu s vjerom da će se prizvati pameti, da će se susresti i kao prvi puta strasno i vlažno usnama poljubiti u dimu cigareta, opijeni čašama hormona i alkohola i uz kreštanje narodnjaka s popratnim drmusanjem prijatelja oko njihovih nezrelih, znojnih, zagrljenih, bliskih tijela. Vraćao se tu noć nasipom iz kluba suhih usana. Bilo je ondje i prijatelja i djevojaka i alkohola i duhanskog dima, no Zara bila je na drugom kraju grada, u posebnom klubu i s prijateljicama plesala, hihotala se bez njega. A on, ustao, platio pića, pomokrio se u grm i pošao doma nasipom, previše razočaran da bi društvu rekao: „Adio, ja idem. Vidimo se, čujemo se. Zbogom! Ćao …“
Most što prije koji tren bio mu je bliz sve se više gubio u daljini, a dalja bivala mu je i kuća. Uzdahtan, Ognjenu žurno je trebao odmor. U hitnji za nečim što vida raspucala srca i živce – ne vjerujući koliko mu još treba do doma – skrenuo je naglo sa šljunčane staze, preko mokrih, vrućinom oprženih vlati trave, prošavši između dvije žalosne vrbe, i dojurio do vrata zgrade koja je sramežljivo kroz napukla okna svjetlom i zvukom otkrivala da je u njoj prčvarnica.
„Skoro opet će kiša, po mirisu se pozna. Taman da se zaklonim, pa krećem dalje.“
To je bila komora s velikim lusterom koji visi s troipometarskog stropa. Iako nemaleno, unutra bilo je zagušljivo, smrdljivo i zadimljeno kao da je netom pucketao viganj. Sjeo je za rasklimani stol na sredini prostorije želeći biti što dalje od drugih gostiju ni ne primijetivši da je lokal gotovo prazan i da oko njega u blizini nema nikoga. Ispred šanka, za oborenom stolicom na podu hroptao je pijanac, obraz kiseleći u vlastitoj rigotini. Druga pijanica, sa šeširom i bocom pelinkovca na stolu, sjedio je raskravivši se na stolcu premalenom da bi držao čovjeka njegovih gabarita, pa je po naslonu plazilo njegovo salo priljubljeno uz bijelu košulju. Šefica tako prekrasnog mjesta, grickajući filter cigarete u ustima, došepesala je do Ognjena te mu na stol stavila čokanjčić i litru plavičaste rakije. Iznenađen, Ognjen će učtivo, odviše učtivo za ovakvu rupu:
„O, ja molio bih vas–“
„Ma nema! Kaj bi ti mali?“ reče naprasno stara pipničarka s dubokim borama „Sve su popili. Ničeg više nema. Pij ovo, pa koliko ide. Al' lovu daj prvo!“
„Može li onda voda samo?“
„Pih! Ma ni vode ni soka! Ne! Trijezne i one što žele ostati trijezni ne poslužujemo, samo one što piju iz zaduženja, piju zbog muke, piju od dosade, samo piju, piju, piju … No? Kaj bumo, ne?“
U ispruženu ruku kao u crkvenu škrabicu, pomalo preplašen, metnuo je onoliko koliko je procijenio da može koštati boca što od svih stvari u sobi najveselije svijetli:
„Deset eura? Je li dosta?“
„Ma samo nek' je lova. Bagra ova pila bi na veresiju, a plaćala poslije s bljuvotinom i suzama, a nitko nema oči. Svi ovdje samo su usta i cijev do želuca“, grubo će ona (kasnije je saznao da se zove Barbara) okrenuvši mu leđa, gegajući se ode nazad do pulta.
Dok je započinjao svoje drugo večerašnje opijanje koje vodi do ponovnog žalovanja, s pozornice se čula glazba unatoč tomu što je sve u birtijetini upućivalo na skoro zatvaranje. Ispred dva najviša prozora, a nasuprot Ognjenovom stolu nalazilo se povišenje s kojeg se zvuk slijevao na publiku i punio im uši poput boce što do vrha natače čašice u ruci. Kako je gutao tresli su ga srsi i okus metvice hladio mu sluznicu. Pio je žedan od pješačenja jednu za drugom naiskap. Ognjenu i njegovim malobrojnim, ali vjernim, lump-kolegama glava se vrtjela u piću poput pikule u viru; nepomično, zatvorenih kapaka, svi su se nalokano zabavljali na istom otrovnom ringišpilu.
A na bini bili su njih dvoje – pjevačica i svirač. Bez ikakve fizičke ljepote, Ognjenu bili su strana pojava. Ona, u ritmu je micala kockastim, grubim licem poput giljotinirane glave nespretno nataknute na kolac što ga revolucionarne hulje pronose od Trga sloge, preko kadaverskog brda do Bastille. Izvijala je dugačku, koščatu šiju oko koje je visjela ogrlica s medaljonom na ravnim joj i tvrdim prsima. On, onizak i kuštrav, tijelom više dječak nego muškarac, s dlanovima kao lopočima na majmunskim rukama svirao je Ognjenu nepoznat instrument. Bila je to izobličena gitara ili neko drugo kordofono glazbalo što svira se kada prsti dodiruju žice. U zvuku te kvazigitare čulo se nešto orijentalno, no oblikom se previše razlikovala od bosanske šargije. Bila je trokutastog trupa kao balalajka i sa zakrivljenom glavom kao u lutnje. Šapćući u čivije, kao u uši, one bi namah uštimale žice, a svirač bi ih nježno dirao jagodicama (ni slučajno noktom ili trzalicom da ih ne poreže). U pauzama između dvije kompozicije, milovao bi ,gitariʽ bokove, no ne previše jer je ondje drvo meko i česti bi je dodiri razmazili i otupjeli joj zvuk. Njeno prozračno tijelo davalo je izvedbi sirenski zavodničku potku što Ognjenu je ljubomorom žarila prepone.
Htio ju je i on maziti, šaputati joj, grliti, štipati, ... Želio joj je biti vjerniji od skarednog svirača. Žudio je barem na ,gitarinojʽ figuri od johe ostaviti ljubavno znamenje kada ih je već Zara spužvom i sapunicom obrisala sa svoje kože. Pridizao se sporo naumivši da ju sviraču otrgne iz ruke. Ma koliko god da bude jaukala i vikala znao je on puno bolje od nje da su to laži; pokazat će joj kako on divno svira.
„Ja te volim! Volim te Zara! Voli me Zara!“ ponovno, animalno se derao ni ne znajući više što je Zara, a tko je gitara.
U to, snažan mezosopran silnički je zatresao zidove, a luster je pao pored šanka. Ognjenu sasjekli su se gležnjevi i paraliziran na mjestu sjeo je nazad na stolicu. Prohujao je tekst pjesme kao vijavica duž Ognjenove sklerotične kičme, no nije bio pjevan glasom pjevačice jer ona je svoja usta i glasnice rabila poput flaute ne namećući se, već je resko i ponosno svirala riječi, sljubivši ih s tonovima ,gitareʽ. Dovoljni su bili njih dvoje da upotpune prostor svojom pojavom, muzicirajući kao cijeli orkestar. Bilo je nečeg ljubavničkog u načinu na koji su izvodili pjesmu (tako se barem Ognjenu činilo).
Svatko u životu nešto sluti.
Ne daj nikom slutnju da ti uzme,
bez nje ne doživi ni jedan dan,
slab čovjek što umoran hoće san.
Nema sidra u moru slutnji;
teku – valovi, vrijeme – samo ona stoji,
samo ona uvijek tu je.
Glavu su mu raznosili „valovi“. Uzburkala mu se utroba; nešto siktalo je u njoj poput guje na jaja te se obavijalo oko želuca, stežući tu mišićnu vrećicu u kojoj klokoću probavni sokovi, ono malo što je za večeru pojeo i ono puno što je večeras popio. Znoj navalio je na kožu kao plima, vrtnje u glavi postajale su brže, a putanja eliptična. Ako otvori oči ispovratit će po sebi i po podu sve što mu se nalazilo u drobu. No pjesma što ju je izvodio neugledni duet zasjajila je sobu; taktovi nježno i pažljivo boli su ga po koži tvoreći nevidljivi mozaik škulja iz kojih istjecali su zlodusi žalosti i pijanstva; versi bili su melem njegovom trbuhu, srcu i glavi.
Pjesma je obuzela Ognjena ponajviše jer nije vjerovao kako odurna usta tako divno pjevaju? Kako kvrgavi prsti tako umješno sviraju? Kako harmonija može da s lakoćom liječi, kad ga nitko i ništa dosad izliječilo nije? Nastavljalo je da svira, a on je, još uvijek pomalo smeten i pripit, nastavio da uživa.
Bliski kas konjá i tȁto sluti.
Samo sluti, suzne oči briše.
To smrt približava se sve bliže,
k'o kopita djetetovi hropci.
Nema sidra u moru slutnji.
Tko umire prvi? – Staro, mlado – nije znano; samo ona
živi, nikad ne umirući.
Prostorija je kao suha krpa upila strofu poprimivši crvene tonove: bjelkasto ružičasta bljeskala je po stropu, rumena lizala je ispijeni parket, a pozornica kao dno bačve obojila se u bordo boju vinskog taloga. Oborivši flašu žganica se rasula i meandrirala oko nogara. Ćutio je neku mističnu bliskost. Svi prisutni kao da su ga dodirivali ramenima. Oni kao da ga grle, ljube i tješe, a čela bila su im toliko bliska da su njegovo hladila dahom i pőtom.
Zbog alkoholnih isparavanja sve smrdjelo je kao u ždrilu crkotine, a oni su se ljuljuškali i zajedno pjevušili ni ne znajući riječi pjesme, tek sluteći koja je iduća slika, figura, rima … Što su bili bliže refrenu nelijepo pjevanje preobrazilo se u dreku: „Neeemaaa sidraaaa …!“ Svi revali su kao jedan: i Ognjen i lokadžije i Barbara i mali pas što je u kutu prežvakavo hrskavicu piletine i bjesovi i sveci što priviđali su mu se kao da kolo počinju da vode. Svi dograbili su pesnicama tuđe šake, skute, nadlaktice i plesali u ekstazi. Koreografija gornjeg dijela tijela izgledala je kao bogohulno klanjanje ružnoj pjevačici i sviraču. Gore-dolje, lijevo-desno, pa opet gore-dolje spuštali su se u kukovima diveći se čarobnom glasu i umijeću.
To oni plesali su danse macabre i molitvama u pokretu cjelivali ljepotu muzike i poezije. Zato su i znali kako plesati jer svi živi bar su malo i mrtvi. No nisu im se srca ledila na pomisao smrti, već su se zapaljivala, a iz njih se dimilo. Kako i ne bi kada u tom trenu (uostalom kao i u svim trenutcima, uvijek, zauvijek i navijek) negdje se vani umiralo na kiši, a oni su unutra živi plesali, pjevali, izrugujući se smrti, bogovima, strahu, šejtanu, sotoni. Nužno je bilo neminovnosti unakaziti lice, dovesti je do groteske; ne možeš joj se smijati ako ne pljuneš masnu hračku u lice i kroz cerek ne opsuješ sve što ju ide. Nismo svi u smrti isti, ali bolje je do smorodinskog splava doći kreveljeći se nego pognut puzeći po podu; mrtav i hladan svejedno si, bilo sa smješkom koji sladi ili s razderanim koljenima koja peku.
Zveket kostiju i mlataranje mesa drndali su kafanom dok su se plesači odvajali, začinjući da skaču dječje poskoke, a tempo se skladbe ubrzavao kako je atmosfera postajala radosnijom.
Osušit se neće đulabije,
ako noćas ne dobiju vode,
no uvenut će sve žile moje,
ako se ne obistine slutnje:
Voliš li me?
(…)
Đipajući veselili su se umjetnosti. Bez ikakvih znakova umora plesali su sada već akrobatskim kretnjama. No ipak, kopnila je svjetlost u sobi kako je pjevačica zapjevala vers s retoričkim pitanjem. Otegnula se intonacija, melodija više nije bila onako živa, ples je zamirao, nekoć nasmiješene usne vraćale su se u dvije iskrivljene paralele na licu, a Ognjenu vratio se paćenički sumor. Od zlobne mučnine što s odgodom našla mu se u tijelu krenuo se opet znojiti, ječati, cviliti, …
„Voliš li me? Voliš li me? Voliš li me? …“ nelagodno, kao kucanje zidnog školskog sata ponavljao se zadnji stih, a iritantno isti takt drndala je ,gitaraʽ. I sve je opet bilo crno, hladno, čamno. Gladni refrena i bez okončanja pjesme ljudima su se lica topila, a ćube slinavile; rastakalo se čovječno u njima, a Ognjen je drhtao, jaukao, plakao, …
Sve niži i niži stropovi su bivali, zidovi pomicali su se centimetar po centimetar i za par sekundi prostranstvo pretvorilo se u malu izbu, ništa veću od ostave. Ograničeni tim prostorom Ognjenu su ljudi opet bili blizu, no bez ikakvog osjećaja zajedništva kakav ih je prožimao kada su plesali. Naprotiv, sve sabilo se u jednu točku. Sve krutine, tekućine, plinovi, živo i mrtvo stiješnjeno je bilo tu – u njemu – u tijesnoj mu koži. Popucali su mu šavovi uz kralježnicu, disati nije mogao jer je i zrak bio pridavljen manjkom prostora, a ono „Voliš li me?“ nastavilo je da pjeva. Jedino repetitivno i zlokobno pitanje nije bilo zarobljeno, već je letjelo eterom izgubljeno tragajući za pjesnikom da udarcem tinte po papiru pjesmi zada codu.
Svi i sve nepomičano je. Mučilo ih je to vječno postojanje u maloj, bezvrijednoj točki; vječno postojanje bez ljepote gušilo ih je. Ni jaukati više nitko nije mogao jer svi su bili sjedinjeni u zgrčenosti, zatvoreni u kavezu – ne većem od grafitne točkice na papiru – koji je svojom mizernom sitnošću obuhvatio cijeli svijet. Tiho, tiše, ali dovoljno da se čuje, pjevalo je i dalje: „Voliš li me?“
* * *
Probudio sam se jutros u pola jedanaest. Mama i tata su na poslu, a sestra kod bake i djeda na moru. Probudio sam se u tišini. Sâm sam barem do poslijepodneva, do objeda, odnosno do roditeljskog povratka domu.
U kuhinji, pojeo sam dvije zdjele pahuljica s hladnim mlijekom. Mliječni okus obložio mi je usta te sam još uvijek pregrijan od spavanja poželio još nešto pojesti, sladoled naprimjer. No nije ga bilo, ništa mesno mi se ne jede, povrće je neukusno, voće trulo bazdi, a do dućana po paklenskoj vrućini nije mi se išlo. Ostao sam sjediti nagnuvši ostatak mlijeka iz tetrapaka.
Dok sam sjedio na školjci pustio sam album Edith Piaf da svira. Plastične čase s četkicama, britvicama, zubnim pastama i kremicama vibrirale su, a pločicama odzvanjala je šansona Le foule. Zvučnik na mobitelu snažan je i jasan te gotovo kao da mi je uživo Vrapčica pjevala u kupaoni dok je voda ispod mene brbotala, a ja s olakšanjem izdisao. Prišavši ogledalu spazio sam kako neuredno izgledam: ulijepljena i smrdljiva kosa žudjela je za šamponom, frizerskim škarama i mašinicom, a ispod nosa stršale su dlake kao bodlje na ježevoj koži. Zviždao sam u tušu L'accordeoniste te pošto sam se obrijao i oprao zube poželio sam društvo za večeras.
„Os van danas? Moji idu na viksu pa daj dodji do mene. Oko 9“, napisao sam Natku.
„Ok. Oce Kludije doci?“ odgovorio je pitanjem.
„Ne. Na moru je brijem.“
„Ok“, rječiti smo obojica, pogotovo preko poruka.
Bit će to pedesetak dana otkako se nisam vidio s Natkom, Klaudijem ili drugim prijateljima. Već skoro mjesec i pol dana jedina lica koje sam gledao bili bi članovi obitelji, rodbina i roditeljski kućni prijatelji.
Dan je bio sunčan, a dnevni je boravak mirisao na breskve. Neki je nemir titrao u meni, sličan onom koji me opterećivao i činio me malaksalim kada god bi trebalo izaći na ulicu. No, danas nešto je bilo drugačije sa mnom i s mojim nemirom. Listajući nepregledne filmiće na YouTubeu kao zvučnu kulisu dok pijem čaj na lođi pustio sam snimku Potjere.
„Kako završavaju strofe u poemi ,Gavranʽ?“ bilo je pitanje.
„Nevermore“, pomislio sam.
Taj nemir krao mi je dane, jedan po jedan žderao ih nikada mi ih ne vraćajući. Nikad više! Želio sam da nemir konačno nestane. Osjećaj bio je sličan adrenalinu što ga je igrač u Potjeri doživljavao dok preznojava gutajući slinu i pokušavajući se sjetiti kako završava pjesma; odustao je odlučno rekavši „Dalje!“ Kako završava pjesma? Ne Poeova, tu znam napamet te recitiram najmiliji dio, afektirajući s priučenim posh British izgovorom:
„Prophet!” said I, „thing of evil! – prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us – by that God we both adore –
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore –
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore.“
Quoth the Raven „Nevermore.“
No, kako završava pjesma, moja, ona birtijaška iz sna? Što ide nakon onog „Nema sidra u moru slutnji“? Kad odrecitirah Poeovu epohalnu pjesmu te se sjetih sanjivog refrena, u meni dugo umrtvljeni stvaralački eros živnu. Prohodao sam uzbuđen cijeli stan tri puta pokušavajući se sjetiti ostatka pjesme i nota. Dograbio sam pisalo i hartiju sa stola; sjećanja s čela i tinta iz olovke potekli su kao voda iz česme i ulili se u papir kao u čabar. Pošto sam stao na stihu gdje i san stao, sjedoh ispred klavijature, uzeh tamburu te otpjevah i odsvirah što sam netom zapisao uvjerivši se da je to pjesma koju sam sanjao (kasnije sam doznao da postoje slične pjesme, no da je ova dovoljno različita da ju mogu smatrati originalnom).
Tri prsta desne ruke kojima pišem bili su modri od pisanja kao žestica koju sam u snu pio. Bilo je lako skladati kraj na sviračev uradak te sam s manjim intervencija u akorde završio skladbu. Čitajući partituru čuo sam veličanstveni pjevačičin glas. Riječi pak, nisu mi dolazile intuitivno, ali tjeralo me nešto da dalje pišem, raspisujem, brišem, ponavljam, čitam prvo u sebi pa na glas, kratim i duljim, oduzimam i zbrajam slogove dok se na papiru nije našla posljednja kitica, u mnogo čemu različita se od onih ranije ispjevanih, no ritam je ostao isti. To bilo je i najbitnije jer riječi nisu smjele nagrditi melodiju. Prvu izvedbu odsvirao sam na tamburi.
Nema sidra u moru slutnji.
Nakon tame sunce – slutim to.
Nakon bolesti ozdravljenje – slutnja je i to.
Volim li te? – ne, nisu slutnje to. Pouzdanje
u životu jedino mi je: Volim te, da! i to je.
Nemir rasuo se u prah koji sam otpuhnuo zajedno s prašinom, a obuzelo me nadnaravno spokojstvo. Potom je došao osjećaj sreće, čiste i glatke sreće kao ahat. Smijuljio sam se slobodno kako se nisam smijuljio jako dugo, a još duže ovako sam. Navečer sam odsviravši Natku svoj najnoviji uradak shvatio da cijeli dan nisam bio uopće tužan, da nisam ni jednom pomislio na Zaru. Voljela me i ja sam je volio; možda me još uvijek malo voli (ja nju sigurno još uvijek), no nekako činilo mi se pomalo komičnim što sam se toliko razdirao žalujući za njom, pogotovo zato što sam veću agoniju prolazio sanjajući sinoć pjesmu i danas pokušavajući je završiti. Čuo sam otvaranje ulaznih vrata. Roditelji ušli su u predsoblje. Obradovali su se što vide da sviram. Mama me poljubila u obraz; tata me poljubio iznad sljepočnice – ništa naročito neočekivano. Za večeru kosani odrezak s rižom opet mi se učinio kao omiljeno jelo.
Svemu dođe kraj. Moj najveći vaj bilo je upravo to što slutio sam samo našu (dječju) ljubav, a nisam slutio naš (adolescentski) kraj. Od te slutnje i dalje, liznuvši si slučajno nepce, kao uspomenu osjećam gorčinu s okusom metvice; takva je slutnja, nepredvidiva, ali postojana, niti odana, niti blaga, čas vrag, čas vila, blagoslov ili prokletstvo. Od moje nekada gorke, nijeme slutnje sada je ostala slatka, pjevna „Slutnja“.
U Biogradu na Moru
srpanj, 2023.
Autor o sebi: Rođen sam 21. travnja 2004. godine u Zagrebu, a živim u Svetoj Nedelji. Donedavno bio sam maturant XI. gimnazije u Zagrebu, a sada sam brucoš Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pišem, napose poeziju i lirsku prozu, dugo (relativno dugo s obzirom na moje godine) te sa svojim tekstovima nastojim sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme volim proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
