• Ljiljana Brković

Projekt Žena u vjeri - Ljiljana Brković Zorčić: Bhanka


Izvor: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/ZIlP3SGjd8U (14.01.2021.)



Bhanka


Prije nego što je zbog rata otišla od kuće, Branka je imala dečka, muslimana Tarika. Odlučila je udati se za njega iako obitelj njezinim izborom nije bila sretna.

Kasnije je plakala sa sestrom u pustim noćima.

- Svima je sigurno laknulo kad su čuli da je poginuo. Nazivali su ga Balija. Nije ni čudo da je došlo do rata.

Nakon što im je u izbjeglištvu prošao prvi Božić, otac joj reče:

- Kćeri, najbolje je da pođeš u Njemačku i makneš se od svega. Nemaš tu što više čekati.

Bila je najmlađa i neudana kćer pa ju je otac tako najlakše mogao zbrinuti. Poveo ju je rođak koji je imao ženu Njemicu.

Prosinačko jutro kada je odlazila bilo je bijelo i hladno. Pozdravila se, bez suza, sa sestrom, a prije nego je ušla u rođakov auto, tata ju je snažnim stiskom zagrlio. I on i ona znali su da se neće vratiti. Imala je dvadeset i osam godina.

Zvala bi uvijek nedjeljom, kad je cijena razgovora bila manja.

-Tuđina je teška - govorila je sestri - može ti lako oduzeti svaku vjeru.

- Kako provodiš dane?

- Upisala sam tečaj njemačkog jezika. Ono što sam učila u školi ničemu mi ne služi. Ljudi u selu govore nekim njihovim dijalektom. Počela sam raditi, na poslu mi je dobro. Radim u tvornici mesa, u pogonu, na pakiranju. Sve mora biti sterilno i čisto - izgovarala je brzo i trudila se da zvuči veselo.

-Sjećaš li se da je moj san bio bijeli mantil, doduše, u nekom institutu? Sve u svemu nije mi loše. Radim, ne moram ni o čemu misliti, ponavljam iste radnje. Kao robot. Čak nosim i bijelu kapu – pokušavala se šaliti. - Ali, kad naučim jezik, promijenit ću posao. Hajde, moram prekinuti, puno ću platiti. Čujemo se.

Prestala je svake nedjelje zvati sestru. Užasna težina besmisla sjela joj je za vrat. Pitala se je li psihozu naslijedila ili ju je sama stvorila. Svakog dana bila je sve usamljenija i tiša.

- Jezik se najbolje uči među ljudima - rekao joj je rođak jedne subote pozivajući ju na seosku zabavu. Upoznala je mladog zgodnog Nijemca. Sumnjala je da su joj namjestili to poznanstvo. Uspjeli su komunicirati s nekoliko jednostavnih riječi, malo osmijeha i mahanjem glavom i rukama. Primijetila je da ju ta nijema komunikacija zabavlja. Nakon zabave, otpratio ju je kući. Prije nego što je ušla, nešto joj je rekao i za pozdrav ju poljubio. Jedva je razumjela da ju je pozvao da se opet vide. Kimnula je glavom.

A onda se sjetila Tarika.

Zadnjeg radnog dana u tjednu jedva je odrađivala obaveze na radnom mjestu. Kada je završila s poslom bez radosti se vraćala kući. Vozila je sporo s namjerom da putovanje traje što duže. Kretala se praznom seoskom cestom uz livade žute od cvijeta uljane repice. U blizini nije bilo kuća. Osjetila je nemoć.

Zar ću završiti u ovom jebenom, njemačkom selu?

Mučnina se nemilosrdno širila iz želuca po cijelom tijelu.

Zaustavila je auto uz rub livade, pored ceste. Izvadila je iz torbe flašicu s vodom i tabletu. Drhtanje tijela nikako nije prestajalo.

Izađi van i legni na zemlju. Zemlja će izvući sve negativno.

Izašla je. Nije zatvorila vrata. Ušla je duboko u livadu. Stabljike repice krckale su dok se spuštala na zemlju. Legla je na leđa i raširila ruke. Sunce na zalasku osvjetljivalo je livadu. Osjeti blago sumporasti miris žutog cvijeta, osjeti kako joj zemlja grli tijelo, a plavo nebo nestaje iz očiju koje ju peku.

Mirno se prepustila. Lelujala je kroz slabo osvijetljen i prazan prostor.

Gdje sam?

U daljini začuje škripanje. Otvarala su se neka ogromna vrata. Kroz njih se izlijevala svjetlost. Zurila je ne vjerujući da vidi Tarika. Bio je do pojasa gol i svijetlio crveno i zlatno. Smijao se i koračao kao da lebdi. Prišao je, raširio ruke i zagrlio je. Osjetila je da su jedno.

Nešto bolno ju je natjeralo da otvori oči. Bila je u prevelikom šoku da bi zaplakala. Disala je duboko, kao da nema dovoljno zraka. Na ružičasto-plavom nebu ugleda lice s dva velika smeđa oka. Svrne pogled oko sebe. Još uvijek je ležala na livadi. Cvijeće je bilo crvenkasto od zalazećeg sunca. I dalje je mirisalo na sumpor.

Pored nje klečao je mladi Nijemac i njemačkim naglaskom zvao ju je: - Bhanka! Bhanka!

Prošle su godine. Toga se često sjeti i danas.

I nakon dvadeset godina braka ostala je Bhanka.



O autorici: Ljiljana Brković Zorčić rođena je 28. siječnja 1962. godine u malom bosanskom gradiću Varešu.

Njena obitelj 1972. godine seli na Ilidžu, pored Sarajeva, gdje završava osnovnu i Srednju građevinsku tehničku školu, a potom i Građevinski fakultet.

U ratnom vihoru 1992. godine postaje bosansko-hercegovačka izbjeglica. Nakon kratkog lutanja Hrvatskom, počinje život u Sisku gdje trenutno živi i radi.

Pisati počinje kako bi naučila jasnije izražavati svoja razmišljanja, stoga 2014. godine upisuje prvu radionicu kreativnog pisanja.


#LjiljanaBrkovićZorčić #Ženauvjeri

80 views

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2021.