Staklena nit

Staklena nit

Noćas gledam svijet kako prolazi kroz moje umorne oči. Misli lutaju po sobi poput sitnih komada stakla koje čupam iz svoje poljuljane mudrosti. Kuckam prstima u želji da zanos umjetnosti struji mojim mozgom. Ustajem sa stolice onako kao da je zanos napokon počeo… Šećem po sobi, osjećam kao da se tlo pod nogama pretvara u valove strasti. Vani vjetar lagano pjeva svoju pjesmu koja mi na tren zaustavlja dah. Misao koja prolazi glavom je zašto baš meni vjetar pjeva, ove stihove.

Ah! Otpit ću malo vode pa ponovo osluhnuti vjetar. Onako znalački isprepleo sam prste i mrmljao sebi u bradu. Što ću vjetre s tobom opet lijepo pričati? Dok slažem zagonetke vjetru jedna maljušna ptica sleti mi na prozor. Lagano sam otvorio prozor i pažljivo primio pticu na dlan. Ona je rekla: vjetar me poslao ovamo da ti donesem ovo malo staklo. Položi mi ga na ruku i naglo ode. Ja sam ostao mirno stajati držeći stakalce u ruci. Duboko sam disao jer je noć bila zaista teška. Čelo se orosilo hladnim kapima znoja. Pitam se što bi moglo značiti ovo staklo koje je ptica donijela.

Oh! Rekao sam sebi kucnuvši se po glavi, kao da sam prokljuvio nešto vrlo važno. Promotrio sam staklo još jednom. Obratio sam pažnju na njegov oblik. Izgledom podsjeća na suzu. Trudim se ostati hrabar pred njom, no to mi baš i ne polazi za rukom. Htio bi u sebi pronaći riječi kojim mogu objasniti stanje uma. Vidiš, probat ću ovako poput znanstvenika koji djetetu objašnjava pojmove. Definirat ću proces kao duhovnu neravnotežu. Krećem odlučno prema izlazu iz stana. Na stubama čujem zvuk veselog skakutanja djeteta. Kat niže sreo sam to dijete. Stao sam pored dječaka i rekao sam mu vrlo si sretan vidim. Želiš li prošetati sa mnom? On zadovoljno poskoči meni u naručje. Primio sam ga za ruku i upitao imaš li malo tog eliksira sreće za mene.

Dječak podigne glavu prema meni i pogleda me direktno u oči, ne izustivši ništa. Nastavili smo odvažno hodati po ulici. On prvi prekine tišinu, pa, reče gospodine možemo li sjesti. Stisne se uz mene i kaže bojim se svijeta. Iznenađen tom izjavom mališana, kazao sam u sebi:

Ah! Što da pametno prozborim s njim… Virnuo sam ipak u ladice svog mozga, kako bih mu objasnio fenomen borbe sa svijetom. Mali mudri čovječe, reći ću ti ovo, mudrost je najjače oružje kad u nju ugradiš dušu. Nakon što je čuo ovu mudrost, ostao je u čudu i nevjerici. Lice mu je u trenu postalo blijedo a pogled je bacio u daljinu kao da me nikad nije vidio. Hod po ulici nastavljam sam. Pusta ulica dopušta da opet promišljam o onom staklu, koje sam ostavio u stanu na malom stoliću. 

Od jednom shvatio sam što znači, njegova svrha jest samospoznaja.

Biografija: Ja sam Borna Kranjčec, imam 28 godina, rođen sam u Varaždinu 4. ožujka 1997. Živim i stvaram u Varaždinu. Pohađao sam VI. osnovnu školu Varaždin, a srednjoškolsko obrazovanje završio sam u Drugoj gimnaziji Varaždin. Nakon toga upisao sam fakultet u Koprivnici i tamo studirao novinarstvo dvije i pol godine. Pisati sam započeo u drugom razredu srednje škole, a moj moto je ljubav, veselje i radost. To me pokreće u mojem pjesničkom radu. Na Facebook profilu Borista objavljujem svoje motivacijske poruke. Bolujem od cerebralne paralize, u kolicima sam od rođenja, ali to me ne sprječava da pišem i živim pjesništvo. Pjesništvo je za mene čišćenje duše i punjenje dobrom energijom. Moj jedini životni pokretač jest pisanje. Pisanje smatram svojim govorom duše i mojim pozivom. Želja mi je doprijeti do ljudi i ganuti njihove duše. Književni uzori su mi Tin Ujević, Dragutin Tadijanović, Pedro Garcia de Lorca i mnogi drugi.

Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/silhouette-of-a-person-by-a-glass-window-during-sunset-0UP0SZt1Rl8) 16. 7. 2025.

---

#BornaKranjčec #freshprose