top of page
  • ZiN Daily

Tamara Bakran


Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/dont-think-text-X1LEno0QBQY) 2. 3. 2024.



BARBIE - ČUŠPAJZ  (ili emancipacija u oku popularne kulture)


Gledala sam film Barbie s kćerkom i njenom sestričnom, tinejdžericama. Po tome da ga imam potrebu analizirati ne razlikujem se od mase koja ga je gledala i analizirala. Ljudi hrle da vide upravo ovaj film što zbog pomodarstva (film je postao svojevrsni fenomen), što zbog dobre reklame, što zbog znatiželje, i u konačnici zbog želje da budu zabavljeni lijepim ljudima i kičem, pjesmuljcima, šljokicama, plastikom i plesom. Ja sam ga gledala zato što i ja volim prošćenja, iz znatiželje kao i Oppenheimera (koji mi je bio izrazito loš kao i svi Nolanovi filmovi), i zbog toga da ugodim kćeri i njenoj sestrični. Čak sam nam i bez napadnog gunđanja kupila preskupe ulaznice i preskupe grickalice u Cinestaru, za potpuni konzumeristički doživljaj. Kad je bal nek’ je maskenbal! Međutim, nakon svih analiza filma koje sam gledala na YouTubeu i čitala po portalima, uvijek mi se činilo da stvari u njima nisu do kraja izrečene ili čak nisu pomenute.

Kad smo pogledale film, kćer me upitala, “I što misliš?’”, no ja dobrih deset minuta nisam smogla misao pa ni riječ jer... trebalo se probiti. Tek kasnije sam mogla svoj ukupni dojam svesti na glup. Njezin je dojam bio; zabavan, ne toliko glup, ništa posebno. Nismo dalje ulazile u raspravu i zato sam sada ovdje, jer mi je falilo da raspravljam, pa makar i s bezglasnim Drugim.  U svoju obranu mogu još samo reći da sam gledala i zadnjeg Indianu Jonesa i ne tražim uistinu u svakom američkom spektaklu Istinu, mogu se zabavljati i u plićacima, ali samo ako oni nemaju tendenciju da se prikazuju kao duboki, a Barbie je, upravo to, zalogaj nadmene patronizacije publike pa zalogaj ružičaste šećerne vate, barem po mojem sudu i doživljaju. Ovaj tekst je naravno subjektivan iako ima uvijek/već nadmenu tendenciju biti objektivan.

I sad konačno o filmu. Zasukat ću rukave, izbjegavati što je više moguće prepričavanje radnje i kronološki slijed događaja...

U filmu postoje dva svijeta, Barbie-svijet i stvarni svijet, i stalno se prelazi iz jednog u drugi. U Barbie-svijetu žene su glavne, tj. na svim pozicijama moći te imaju titule koje se danas rijetko pripisuju ženama u stvarnom svijetu (?) kao doktorice (?) spisateljice (?) vlasnice nekretnina (?), ajde nobelovke, ajde predsjednice. To je svijet lutaka što zaboravljam cijelo vrijeme dok gledam, no za to krivim koncept filma, a ne sebe. Kenovi su “samo Kenovi” koji žive za to da ih barbike dožive, oni osim bivanja na plaži, otimanja za pažnju barbike, te međusobnog, ali nikad krvavog ogledavanja snaga, ne rade ništa drugo. Je li to zato što su se tako donedavno ponašali uglavnom ženski filmski likovi? Slatka osveta? Eto vam ga na? Ili je to referenca na uvriježenu igru iz djetinjstva s barbikama gdje su nam Kenovi bili uistinu manje zanimljivi nego barbike, možda zato što si barbike mogla obući maštovitije, i imala si više toga blještavog, kričavog za barbiku, a i barbika je imala pravu kosu za razliku od Kenove plastične, koju si onda mogla češljati, plesti ili šišati. Obožavala sam svoju barbiku balerinu jer je bila tako lijepa i imala tu glamuroznu rozu, čipkastu haljinu na šljokice koja se širila, no nikad nisam htjela biti lijepa na njen način niti se oblačiti poput nje. Ipak, možda mi je to mozak kroz igru s barbikom bio ispiran  na meni neki nedohvatljiv način i tko zna u kojem je smjeru taj mlaz ispiranja otišao? Jer igrala sam se jednako posvećeno i s ćelavom bebom, ali i s praćkom i pištoljem, preskakala plotove i imala svoju bandu sa sjedištem u bazginom grmu. Usprkos moje četiri barbike, baka me zvala dečkurina, a velim, imala sam i ćelavu bebu i jesam rodila s trideset, ovo jedno dijete koje sada vodim u kino, međutim sve te činjenice nikako ne umijem dovesti u jasnu uzročno - posljedičnu vezu.

Govorim to zato što u jednom trenutku ovaj film citira onaj sloj društva koji smatra da je barbika kao takva nanijela bolesnu štetu umu djevojčica nemogućim standardima ljepote i nužne skupoće održavanja iste, a citira i sloj koji smatra da je ćelava beba ta koja je nanijela bolesnu štetu umu djevojčica, pa je Barbie-revolucija oslobodila djevojčice od robovanja ideji o majčinstvu kao nužnom (ključu samoobistinjenja), i rekla im da ima i drugih vrst bivanja pa čak i robovanja – kao npr. onom materijalizmu, šopingu, ideji ljepote, karijere itd. 

Film, drugim riječima, spominje i tu mogućnost da je upravo  barbika nagovijestila curicama (ah, kako je lako curice oblikovati kroz igru) da mogu one biti i npr. spisateljice (?), a ne samo, o dosade i sužanjstva, mame. Ho ho ho, možda sam baš zbog barbike počela pisati kad sam već zbog ćelave bebe odlučila roditi? Slijedi poziv/molba: Ako u ovom svijetu netko može 100 % dokazati što je u bespuću naših glava i jastva glas biologije, a što glas društva, što glas tla, majke, oca, prošlosti, budućnosti, tradicije, odgoja, a što obrazovanja, što uvida, a što indoktrinacije, što tuđe, a što autentično, što glas slučaja, a što sudbe te što izbora, ja ću mu se ničice pokloniti i ustoličiti ga kao svoje božanstvo. Vratimo se filmu...

Barbike pak, iako su glavne, predsjednice, doktorice i spisateljice, ne rade ništa drugo osim što se smiješe, uređuju, piju sok kojeg nema, daju si komplimente, mašu si, plešu te ono najvažnije; emotivno uopće nisu zainteresirane za Kenove. I taj svijet je prikazan kao... savršen. Imamo tu i nekih neobičnosti; imamo jednu trudnu barbiku za koju doznajemo da je povučena iz prodaje. Je li to uistinu povijesna činjenica, nije mi se dalo provjeriti.  Imamo tu nekog Allana koji jedini ima ime i čini se da ga žulja sve što ostalim Kenovima paše. Imamo čudnu barbiku koja se histerično rasteže, ima kratku kosu i živi kao izopćeno božanstvo (na povišenom i sama, ima sve odgovore na sva pitanja) te je išarana po licu. Nju barbike izbjegavaju i ogovaraju jer je čudna, ali kad su u dilemi odlaze kod nje po savjet. Tu je i jedna jedina  debela barbika, valjda zato da film ne ispadne politički nekorektan i prozove savršenim samo ono što je mršavo? 

U Barbie-svijetu, nadalje, sve te doktorice i spisateljice zapravo žive životom dokonih, i još k tome, nažalost, moram to reći,  intelektualno zaostalih bogatašica, smrznutih lica u vječnom smiješku, oskudnog vokabulara, užasavaju se na pomisao o smrti, na pojavu celulita i spuštenih stopala, a tuga je apstrakcija i ne-tema, kao i seks. Eh, da je Virginia Woolf znala kako je lako biti spisateljica te da za pisanje uopće nisu potrebni ponori duše već samo ljepota, bezcelulitne noge i taj osmijeh nevinog djeteta koji se vječno smiješi vječnom cvijetu, možda se ne bi utopila? Reći za sebe da si npr. spisateljica, a živjeti u šećernoj vati i izgledati kao šećerna vata, ta tko to ne bi volio? Istinski je to san svake emancipirane žene.

Međutim, glavnoj barbiki dogodilo se upravo ono najgore, pomislila je na smrt i dobila je celulit. Takvu krizu bića... i nogu valja odmah riješiti, i stoga bezimena barbika, po naputku čudne barbike,  putuje u svijet ljudi pronaći svoju vlasnicu koja je tužna i stoga je u barbikin plastični raj i dovela tu, pardon, sjebanost, i nagnati je opet na radost i sreću, vječnu. Revolucija je to, jer barbika na svom putu u ovostranost, štikle zamjenjuje Birkenstockicama, iako nerado, od čega odmah raste potražnja za Birkenstockicama u stvarnom svijetu (izvan filma i kina) i prodaju se ko’ lude jer valjda možeš biti lijepa kao barbika i u ravnim cipelama?, a i pobožni konzumeristi  znaju da se revolucija bića uvijek manifestira kupnjom neke nove robe. Kupit ću to i to da pokažem da sam to i to tako što ću to i to nositi. Istovremeno film koji izaziva šopingholičarsku modnu histeriju istu i ironizira kroz usta likova. 

Drugim riječima, film cijelo vrijeme skače i iskače sam sebi u usta i  iz usta, iliti, nit’ smrdi nit’ miriši, idejno neutralni je proizvod, ugodan za konzumaciju, kako jednima tako i drugima, igra na sigurno i kao takav je vrlo osnažujuć i revolucionaran. 

U stvarnom svijetu filma pak muškarci vladaju. Za emancipiranu ženu ovoga filma naime značajno je to da ona želi biti poput muškarca kojeg prezire i krivi, i ona to može i hoće. Naime, i ona se konačno usudi priznati da želi to što muškarac već odavno i po nepravdi ima, moć! Također, emancipirana žena prezire sve do sada što se vezalo uz žene i žensko jer je to plod patrijarhata, indoktrinacije i dominacije, miskoncepcije, konstrukcije. Pa onda u tu kategoriju valjda spada i sama trudnoća i majčinstvo, bebe se više ne nunaju, one se razbijaju, na početku filma. Ako pak emancipirana žena i izgleda kao seksualni objekt, to je njezina vlastita volja i izbor, koju će bome i unovčiti i imat će love i bit će moćna, moćna, moćna, bit će kraljica.*

Nijedna Barbie nije mama, (one same se izliježu iz jajeta, kao i skiperica) ali  jedina žena koja se pojavljuje u stvarnom svijetu filma jest mama, i još k tome kotačić u mehanizmu velike mudokorporacije, no ta žena koja je u stvarnom svijetu užlijebljena i nevidljiva, u svijetu lutaka, jednom kad u njega stigne, ona budi revoluciju svojim snažnim idejama, jer jako je važno da upravo lutke budu slobodne i probuđene, kako bi se žene u stvarnom svijetu s njima mogle normalno igrati. Ako niste gledali film, važno je napomenuti da je Ken iz stvarnog života u Barbie-svijet donio patrijarhat, i barbike su načas izgubile svoju poziciju moći, sve dok ih dotična mama nije oslobodila i to tako da im je držala prodorne govore.

Također, ono što nas se uči da se stoljećima nepravedno pripisivalo ženama kao mana jest da su žene više osjećajne nego razumne (Razum i osjećaji od J.Austen bi se zapravo trebao zvati Razum ili osjećaji?). I sad, umjesto da kažu i razum i osjećaji svima,  emancipirane žene/lutke ovoga filma naprosto preuzimaju patrijarhalno obezvređivanja osjećaja, pa veličaju ljubavnu nezainteresiranost za muškarce i djecu, kao put vlastitog oslobođenja što to svakako i jest ako vjeruješ u onu “ljubav boli” i ne želiš sve  ostale dosadne i ograničavajuće stvari koje idu uz ljubav kao što su briga, trud i odgovornost kako uporno tvrdi Fromm.  Dokazuju da i one, valjda poput muškarca (?), mogu biti i jesu bezosjećajne kad se treba dočepati moći, jer moć je najvažnija stvar na svijetu, a po moći se priznaje i vrijednost, jer budimo realni, kad je netko (žena ili muškarac) dobio priznanje za nešto tako nevidljivo i k tome beznačajno, recimo za tu nevjerojatnu beznačajnost i sitnicu, što je djetetu kuhao ručkove, nedajbože Nobelovu nagradu za to što je skrbio svakodnevno i predano za djetetovo dobro i pomagao tom cvijetu da raste u zdravlju, makar to i nije bilo zabilježeno kamerom, jer svima je  važno da ih društvo vidi, prizna, i potvrdi, te nagradi. Istina, filmskim muškarcima olakšaju teret svakodnevice pa im kažu da moraju spasiti svijet, te oni iz tih plemenitih razloga, nimalo sebičnih,  onda slobodno, herojski i nagrađeno, odlepršaju iz gnijezda (Interstellar), a publika je katarzično ushićena i pušta suzu.

Razbacujem se tu pojmovima “patrijarhat” i “emancipacija” kao da to nisu u biti krajnje “prazni označitelji” (Žižek od Lacana), nimalo univerzalni, u koje svaki pojedinac upisuje svoje privatno, pojedinačno, u konačnici svoje najgore iracionalne strahove, žestoke nemoguće žudnje i jalova nadanja. 

Ideja današnje emancipirane žene popularne kulture  je takva da i žena želi vladati, i ona želi voditi (vojske), biti “kraljica kraljeva*” (Norveška – Eurosong 2023), biti ratnica, i ona želi moć, stoga i ona ima pravo na makijavelizam, a da ju se ne osuđuje, jer makijavelizam treba omogućiti svima, a ne samo njima.  Imamo pravo na pravednu podjelu prava da budemo nepravedni, uz tu razliku da žena uvijek i zauvijek uz to još mora ipak biti i lijepa pa tako i u ovom emancipiranom filmu. Tako će i u Barbie-svemiru, žena, načas svrgnuta s pozicije moći emocionalno izmanipulirati kretena Kena (priroda njegovog bića naprosto je kretenska i postoji par osnovnih fora za lukavu ženu kako da navede Kena da joj jede iz ruke) da bi ponovno zasjela na tron. Što je vidite sasvim u redu i cilj uistinu opravdava sredstva. Te ako oni mogu biti, pardon, srolje, onda to možemo i imamo pravo biti i mi.  

Još samo kratko o ratnicama i fajtericama u fantastičnim filmovima o snažnim ženama, ali nije da to nema veze s Barbie s kojom ćemo zaokružiti ovaj pasus.  Recimo snažna žena neće nabildati mišiće kao bodibilderica jer to uglavnom ipak nije seksi. Ona će ostati  manekenski mršava, eventualno “vretenastih” (vretenasta krila vila) mišića, ali će kao takva i dalje šorati do besvijesti upravo nabildane muškarce (Atomic Blonde, amazonka Wonder Woman s još uvijek obje sise, itd, itd) ili će upravo po naputku oca svoga (ne majke) povesti vojsku kao što kaže nova smeđa, ali i dalje prekrasno manekenski mršava Snow White* u intervjuu vezanom za anarhističku filmsku poslasticu koja slijedi i koja ima još više osloboditi žene od “imena oca svoga” (Lacan) https://www.youtube.com/watch?v=2RVg3yetTE4 . Snažan si očito samo ako možeš vojevati i tući se, snaga da izdržiš besanu noć jer npr. beba plače, to naprosto nije seksi, niti ti sigurno ne izgledaš u toj noći seksi. Ipak nalazim nepravednim, da slika bunovnog muškarca koji u noći nuna plačuće dijete, jest seksi. Čudni su putevi tvoji, o Gospode! Zato su Ivane Orleanske danas u svim ti ubojitim svojim podvizima, usprkos blatu, krvi, znoju i naporu, neprikosnoveno ostale seksi, kao trovremenski Taft koji se brine za kosu, usprkos svakoj oluji. Schwarzkopf! I u ovom filmu jedini tko pobere šore jest muškarac, mršava ga barbika nabije šakom u glavu i nokautira, (čovječe, baš kao u našem stvarnom svijetu!), u trenutku kada ju on zašlata. Ta nerealna slika mi je, međutim, i dalje draža od toga da je barbika zbog tog šlatanja doživjela cjeloživotnu traumu, i nikad se više nije oporavila.

Bila sam nedavno na kavi s dvije mlade slikarice, i one su mi rekle da im nije jasno zašto se o filmu Barbie toliko priča te da uopće nije revolucionaran, da je passé. Te da oni koji toliko pričaju o tom filmu nemaju stvarnih problema u životu, i već sve to vrijeme koje poklanjaju tako beznačajnoj zabavi jest znak privilegije. Brzo sam zašutjela... da im ne dosađujem, a onda sam sjela za komp i izrigala svoju vatru. Papir ju je bitno utišao i smanjio njenu moć. Vidi inverzija! Papir je pojeo moju vatru, a nije ona njega! Hegel je bio u pravu kad je rekao da pisci nisu i nikada neće biti pravi revolucionari.

Na koncu filma, preobražena barbika se odlučuje ipak za život u patrijarhatu/stvarnom svijetu, u skladu s pustolovinom duha koju je prošla pa je sad pametnija, i u tom je svijetu za ruku odvedena kod ginekologa, da se ne izgubi po putu, ipak je ona tek u tijelu odrasle žene. Prije toga je priglupom Kenu dala pravo na to da postoji bez nje, osvijestila ga,  poklonila mu je pravo na identitet i oslobodila ga. Film završava u ginekološkoj ordinaciji, a gdje li će završiti ovaj moj rukopis?



*Da se razumijemo, autorica ovog teksta nema ništa protiv seksi odjeće svih oblika i uživanja u odijevanju iste, no ne može a ne izreći svoje mišljenje o paradoksu  da danas snažne žene u donjem rublju snažno pjevaju o svojim nevjernim muževima, ali ih ne ostavljaju, (Beyonce) ili se u svojim osvetničkim, snažnim pjesmama nevjernim muževima i same uspoređuju sa stvarima tipa auto i sat (Shakira) ili progovaraju o ageizmu, a istovremeno svoju dob snažno žele zanijekati plastičnim operacijama (Madonna). Zanimljiv mi je i taj paradoks gdje se nove snažne žene odvrću od muškaraca i nemaju potrebu za romantikom i ljubavlju (Selena Gomez veselo u spotu pjeva "Single Soon"), a istovremeno svoj cjelokupni  imidž i estradni identitet su izgradile upravo obraćajući se muškom pogledu  jer je to marketinški, među ostalim, pametno, to se prodaje. U konačnici, tko voli nek izvoli, samo škripi ta priča da su kruške ustvari jabuke.

*Množina!

*Digresija: Tendencija je da se danas u popularnoj kulturi narodne i autorske bajke interpretiraju dosadno, ovaj doslovno, pa se u interpretaciji doista u bajkama radi o ženama i muškarcima od krvi i mesa (nikad o simbolima, siroti Jung), o princezi koja spava/truli, i onda dođe taj kao frajer i on ju probudi u život iz mrtvila, što je stvarno bljak, e neće tako više moći ove noći, i mi na to više pristajemo.  Uostalom kao da mirovanje ne može biti djelovanje, ili kao da nedjelovanje ponekad važnije od djelovanja, i kao da je to biti (s)trpljiv lako i ne iziskuje nikakav napor, svi oni sjedeći zenovci su debelo u zabludi,i samo vrijedi juriš na konju i akcija. Strpljen spašen, pa to je zabluda, spasi se sam, a taj tko čeka ne dočeka. Disney je potpuno izobličio originalne bajke već i onda  svojim animiranim verzijama, recimo poklonivši maloj sireni bijelu vjenčanicu i savršenog princa, a ne ubivši ju, ko’ njen tvorac, bezglasnu i odbačenu, a sada nanovo izobličuje izobličeno, pa djeve vadi iz njihovog stoljetnog sna gdje Disney stvarno čuje hrkanje, a ne ćuti metaforu, i hiće ih na konja, stavlja im oklop i koplje u ruke, i time pokazuje kako je ukorak s naprednostima. Najbolje što se jednoj ženi može dogoditi je da se ponaša isto kao ratoborni muškarac, i tako dokaže svoju žensku vrijednost, slažem se.


O autorici: Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Fantomu slobode, Hrvatskom filmskom ljetopisu, K. i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Šest minuta poezije u šest, Poezija naglasPriča za laku noć, Kutić poezije i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slavić za najbolji autorski prvijenac. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva. Treća zbirka S jezerom izlazi 2016, a četvrta, Bršljanduša, 2019. Peta zbirka poezije Pjesnikinja-švelja izlazi 2022. Piše i priče za djecu. Do sada joj je objavljeno trinaest slikovnica i četiri zbirke kratkih priča za djecu; Zagrebačke bajke, Ja zmajica, Rosica i fazan i Gvalup i druge priče. Gvalup je uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu. Također, i Gvalup i Ja zmajica, ušle su u finale nagrade Anto Gardaš. Među slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću, Ruša je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk, te Babasova i kraljičino stablo, Bogar i Gaguč imaju važan razgovor i Ide Alemka po čarobno jaje koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt. Po njezinoj zadnjoj objavljenoj slikovnici, Jedrenjak na kraju ulice, u ovom trenutku nastaje animirani film, u produkciji Zagreb filma.


 



Recent Posts

See All

Comments


ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page