Izvor: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/QpgNjP58ICo (7.2.2021.)
CRVENKAPICA
I novo, zimsko jutro u selu sviće. Čuje se vjetar kako lupa otvorenim vratima na nečijoj ogradi i škripavo ljulja visoku smreku ispred njenog prozora.
Ustala je iz kreveta posve obučena. Haljina joj je oko vrata bila natopljena znojem, i hladila ju je. U sobi je bilo hladno, vatra se odavno u peći ugasila.. U njenoj sobi, djevičanski nježnoj, pastelnih boja, s čipkom na prozoru i vrtom snenim iza čipke, sjeda ona na klupicu, pred ogledalo, bunovna, dubokih, plavih podočnjaka. Češlja svoju kosu. Promatra ispitivalački svoje lice, kao da nešto vidi na njemu prvi put. Pokušava se samoj sebi zagledati u oči. Od kose plete pletenicu. Kosa joj je gusta, duga i plava. Jednom joj je rekao da se u njezinoj kosi krije opojnost i moć. Volio joj je prstima prolaziti kroz kosu. Gledao je u taj spoj svojih prstiju i njezine kose kao hipnotiziran, gotovo u nevjerici, upravo kao da je posvećen njenom kosom. U tim trenucima joj je bio tako lijep i ona ga je još dublje voljela. Sve dublje. Od siline ljubavi znalo bi ju stezati u prsnom košu.
Ispod zgužvanog jastuka izvukla je nož. S tim je nožem njezina baka klala kokoši. Bake više nema, nema više ni kokoši. Od bakine smrti ona je sama na svijetu. Bakin nož joj je izgledao uvijek naročito brutalno. Imao je masivnu drvenu dršku, bio je težak. Sjetila se, držeći ga, davnog svog sna. Čini joj se, bio je to prvi njezin san. Ona čuči iza nekog zaklona i gleda neobičnu povorku. Na čelu povorke je žena iza koje stupaju muškarci, hipnotizirani nekom magijom, osjetno spolnom, slijede je u stopu, nemoćni su, posve podređeni njezinoj volji. Svi nestaju u unutrašnjosti jedne kuće. Sanjačica se primiče prozoru da vidi što se u toj kući zbiva. Svjedoči stravičnom prizoru. Žena reže glave muškarcima. Oni šute, ne bune se, ne pokušavaju pobjeći. Nema krvi. Ni s odrezanim glavama muškarci nisu mrtvi. Hodaju naokolo, a glave im se klatare na koži vrata. Sanjačicu prožiljuje jeza koja ju još danima prati.
Stoji nasred svoje hladne sobe, drži u ruci nož, a onda se naglo prene iz sjećanja, navuče svoj crveni, vuneni, zimski šal pa izađe iz kuće. Kroz selo su vijugali zemljani putevi. Ljudi u ovom selu ima sve manje. Rano je, nigdje nikoga. Sinoć je padala kiša i putevi su bili kaljužasti. Proljeće se doduše najavljuje kroz mala, ptičja grla, i snijeg kopni. Iza plotova, čini joj se, zagledaju joj se u lice naherene kućice slamnatih krovova sa svim svojim čudno budnim prozorima. Jutarnje nebo sjaji u staklima prozora svojim pomaljajućim blijedim svjetlom. Voćke su još uvijek gole. Iz dimnjaka se dimi. Na jednoj uličnoj svjetiljki nalazio se papir, nakvašen vodom, skoro pa nečitak. Na njemu je pisalo ono strašno, ono neshvatljivo, o čem se već danima priča u selu. Upozorenje. Preskočila je plot njegove kuće, kao nekad. Na štriku u voćnjaku visjela je obješena njegova košulja. Zaboravljena, bila je potpuno mokra. S rukava je kapalo. Preko dvorišta se gegala guska. Vrata njegove kuće bila su odškrinuta. Ušla je na prstima, držeći nož ispred sebe. Tijelo joj je bilo napeto, znoj joj je curio na oči i svako malo ga je trebala brisati. I dlanovi su joj bili znojni. Činilo joj se da diše tako bučno i jako da bi se od njezinog disanja mogle početi nadimati zavjese na prozorima. Ušla je u sobu. On je ležao na krevetu, potrbuške, i spavao. Bio je posve gol, blatne kože. U kosi mu je bilo lišća i trave. Stala je iznad njega, zapanjena ljepotom njegovog golog tijela. Zatim je podigla nož. Osjetivši prisutnost, on se lecnuo iz sna i okrenuo. Njegove oči bile su odjednom širom otvorene. Gledali su se netremice. Jedna njegova zjenica vučjemrka još uvijek nije poprimila svoj ljudski oblik. Od spoznaje da će umrijeti njegovo je lice poprimilo neobičan izraz. Krik je bio njezin. Dok je izlazila iz kuće, teturala je i posrtala, na koncu je pala. Jecala je. Kiša je opet počela padati. Iz blize šume izišao je tihi jelen i gledao ju.
O autorici: Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj Istri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Poezija naglas, Priča za laku noć i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slavić za najbolji autorski prvijenac 2012. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva u 2014. godini. Treća zbirka S jezerom izašla je 2016, a četvrta Bršljanduša, 2019. Piše i priče za djecu od kojih su mnoge objavljene i kao slikovnice te objedinjene u knjizi Gvalup i druge priče. Ova je knjiga uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu, te je ušla u finale za nagradu Anto Gardaš 2018. Sa slikovnicama je sudjelovala u projektu Uberi priču. Među slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću 2015., Ruša je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk 2017., te Babasova i kraljičino stablo i Bogar i Gaguč imaju važan razgovor koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji 2018. i 2019. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt 2019.
