Traganje za samim sobom - ulomci iz romana Božidara Brezinščaka Bagole
- ZiN Daily
- prije 2 minute
- 23 min čitanja
Uvodna bilješka
Za pisca nema ljepšeg događaja nego kad mu poslije gotovo pola stoljeća ugledna izdavačka kuća ponovno objavi dopunjeno izdanje prvog romana koji je izašao 1980. kod beogradskog nakladnika Prosveta. Roman je tada ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu u Beogradu i GORAN-ovu nagradu u Zagrebu. Bio je brzo rasprodan, ali drugog izdanja nije bilo, vjerojatno zato što je autor tih godina napustio Beograd i vratio se u svoju zavičajnu općinu Hum na Sutli.
Novo, dopunjeno izdanje ima sedam poglavlja, a popraćeno je pogovorom zagrebačkog esejista i književnog kritičara Zdravka Zime. Roman prati mladog sjemeništarca koji napušta zov svećeništva zbog zova tijela i slobode. Kroz poglavlja se isprepliću autobiografski elementi, putopisni motivi i duhovna introspekcija, čineći djelo fascinantnim putovanjem kroz Ljubljanu, München, Zagreb i Beograd – ali i kroz unutarnje krajolike čovjeka koji traga za smislom, vjerom i samim sobom. Uživajte u čitanju odabranih ulomaka iz romana.
Ljubljana, 1968. – 1970.
Ljubljana, slovenska metropola, možda je jedina na svijetu koja posjetitelje ne dočekuje s vojskovođama na konjima, već s veličanstvenim spomenikom najvećeg slovenskog pjesnika Franca Prešerna i muze Euterpe. Tu ljepotu primjećujem na svim trgovima i ulicama, na Tromostovju, u crkvama i kazalištima, a ponajviše u zgradi Narodne i univerzitetske knjižnice.
***
Poslije završene crkvene gimnazije, koja nije službeno priznata, morao sam na odsluženje vojnog roka. Poslali su me u makedonsku prijestolnicu Skopje, gdje sam kao pripadnik jugoslavenskog topništva bio ošišan na “nulericu”, a onda prepušten komunističkim žrecima u kasarni Maršal Tito ponad srednjovjekovne tvrđave Kale i crkvice svetog Spasa. Prvih pet mjeseci trajala je vojnička obuka, za nas “popove” pojačana dodatnim satima “moralno-političkog vaspitanja”. Trebalo se priviknuti na mnoge neočekivane udarce, kao što je, primjerice, grupno tuširanje i pokazivanje penisa, podsmjehivanje ljudskoj sramežljivosti, psovanje Marije i Isusa, izrugivanje vjerskih obreda. Za moje izlaske i kretanje po gradu bila je određena stalna nevidljiva pratnja, kako bi “kapetan bezbednosti” saznao zalazim li u crkvu ili ne. Za vrijeme vježbi na poligonu svaka bi kaljuža bila moja. I to u puzećem položaju. Najmanje me dvaput tjedno poslije večere čekalo pranje smrdljivih pisoara i čučavaca, a da o noćnim požarstvima i ne govorim. Požarstva su mi, doduše, dobrodošla za čitanje knjiga, raspirivanje mašte i naslućivanje života ispunjenog zaljubljivanjima i osobnim sudjelovanjem u velikim zbivanjima. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku, a najviše vojničku erotiku, Čik pogodi i ostalu štampu koju su vojnici najviše kupovali.
***
Pritišće me nešto neodređeno i uporno, nešto što se iz svih kutaka mene skuplja u jednu točku i primiče svom neobuzdanom hipu: pjesma li je, čežnja li je, neposluh li je? Ne smijem se zavaravati. U bogosloviji sam i želim, unatoč svemu što me gdjekad potajnom opomenom opsjeda, da tu bude moje središnje mjesto. Hoću li, o Bože, kojemu se otisnuh vjerno služiti, hoće li moje srce biti spremno za volju te časne službe navući na sebe bodljikav srednjovjekovni oklop ove Logosom oplođene i dogmama učvršćene institucije?
***
Večeras nam je u gostima bio Edvard Kocbek, jedan od najvećih slovenskih pjesnika i kršćanskih mislilaca. Njegovo sićušno tijelo, visoko čelo, više bijela negoli sijeda kosa, a prije svega njegove snažne, isklesane rečenice, nabijene životnom ustrajnošću – sve je to ostavilo u meni utisak nezaboravnog susreta s prorokom. Govorio je o svojim iskustvima partizana i kršćanina, zasladivši na kraju zanimljiv razgovor zanosnim čitanjem svojih najnovijih pjesama. Uzvišenost susreta prožela me tako duboko da se nisam usudio javiti za riječ. Tek me po završetku književne večeri ravnatelj, dr. Franc Rodé, na hodniku predstavio velepoštovanom gostu kao pjesnika-početnika, na što mi je Kocbek čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena.
***
Pišem na hrvatskom i slovenskom jeziku, u što slobodnijoj formi, bez interpunkcijskih znakova i velikih početnih slova. Svaki stih mora biti samostalan i zaprepašćujući, a svi zajedno trebaju izražavati jedincatu i neponovljivu pjesmu autorova doživljavanja.
S velikim strahopoštovanjem krenuo sam danas u stan Edvarda Kocbeka, nepuna dva tjedna nakon našeg upoznavanja, noseći mu na ogled svoje hrvatske i slovenske pjesme. Više od pola sata dvoumio sam se u Veselovoj ulici da li da pozvonim ili ne. Dva sam puta prilazio vratima pjesnikova stana i nisam se usudio pritisnuti zvonce. Tek kod trećeg pokušaja smogao sam hrabrosti. Vrata mi je otvorio sam pjesnik, i to tako ljubazno kao da je samo mene čekao čitavo poslijepodne. Sjedili smo za niskim stolom u njegovu kabinetu, u kojem je dobru trećinu zauzimao polukružni radni stol prenatrpan papirima, novinama, časopisima i knjigama. Na zidu nasuprot vratima visjelo je nekoliko umjetničkih slika, među kojima je posebnu pozornost privlačio portret pjesnikova oca. Kad je moj domaćin čuo da sam rođen u Hrvatskom zagorju, na samoj granici između Hrvatske i Slovenije, počeo mi je pričati o svom prognanstvu i službi u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prije Drugog svjetskog rata predavao u tamošnjim gimnazijama. Hrvatsko zagorje ne poznaje baš najbolje, ali to ne znači da ne voli Zagorce, nasmijao se i u šali dodao kako je samo po sebi razumljivo zašto se njegov zemljak Stanko Vraz pridružio hrvatskim preporoditeljima i pjevao svoje Đulabije Ljubici iz Samobora.
Ljubazna supruga i domaćica Zdravka podvorila nas je kavom i kolačima. Vjerojatno je primijetila crvenilo na mom licu, majčinskim me osmijehom ohrabrila jer sam još uvijek držao rukopise ispod ruke, te sam drhtavim glasom zamolio pjesnika da pročita moje pjesničke prvijence. Uzeo je rukopis i odložio ga na radni stol. Obećao mi je da će ih možda već sutradan pročitati, ali bilo bi najbolje da ga posjetim za osam dana.
***
Danas sam opet otišao u Veselovu ulicu. Više se nisam dvoumio pred ulaznim vratima. Edvard Kocbek jednako me ljubazno dočekao, što mi je dalo naslutiti da sam možda ipak položio pjesnički ispit zrelosti. Prije nego što je prešao na samu stvar, ispitivao me kakvo je stanje na Teološkom fakultetu, jesam li zadovoljan predavanjima, govore li nam profesori išta o novim teološkim pokretima, jesam li doista odlučio postati misionar negdje na Madagaskaru. Mirno je slušao moje prilično zbunjene odgovore, a potom se prijateljski osvrnuo na rukopis. Najprije se opravdavao kako nije dobar poznavatelj hrvatskog jezika, ali je pjesme unatoč tome vrlo pažljivo i polako čitao. Misli da su zrele za tiskanje. Zbunjuje ga jedino spoznaja da je pjesnik u meni potpuno oprečan studentu teologije. Pjesme su zapravo moj glas pobune protiv životnog stanja, govore o mom unutarnjem nemiru i nesigurnosti. Stoga je jako znatiželjan kojim putem ću u životu nastaviti. U svakom slučaju, naglasio je, zbog takvog načina izražavanja, odnosno pjesničkog ispovijedanja, moram biti spreman na sukobljavanje s crkvenom strukturom, alii sa svjetovnom vlašću.
***
U ljubljanskom dvotjedniku Naši razgledi objavljen je članak bogoslova Frančeka Križnika pod znakovitim naslovom “Katolički nihilizam u nas”. U njemu iznosi svoj pogled na odnos kršćanstva prema suvremenoj kulturi: “Samo ako kršćanska misao kao način i osmišljavanje egzistencije umjetnički autentično bude izražavala najdublje čovjekove probleme, ona će doprinositi zajedničkom kulturnom oplemenjivanju slovenskog čovjeka.” Iz članka se može jasno razabrati da je navještenje Riječi u suvremenom svijetu povezano s osobom i njezinim religioznim osjećajem, što me osobito obradovalo i do te mjere oduševilo da sam autoru posvetio pjesmu koju ću poslati uredniku studentske Tribune.
***
Svetlana Makarovič, pjesnikinja hrabrih stihova, za razliku od slovenskih avangardista i pomodnih stihotvoraca, postojano traži sebe i dostojno pronalazi autentičan izraz unutar narodnog pjesništva. To je uistinu slovenska poezija, ispjevana neporecivom slutnjom i dosljednom mukom suvremene žene koja se ne zadovoljava zaboravom vremena i ne pribjegava nemoćnim osjećajima. Dovoljno je obratiti pažnju na ključne metafore u pojedinim pjesmama, primjerice, pelin, pelin-žena, crni mlinar, zmijske suđenice, vučje jagode, pa da uvidiš koliko je pjesnikinja jedinstvena i originalna, asocijativno razigrana te istodobno strogo odmjerena. Tematika njezinih pjesama uglavnom je egzistencijalno uvjetovana. Odnosi se prije svega na individualnu mogućnost prepoznavanja i prinošenja sebe-žrtve, uz popratnu šutnju ili probuđenost životinjskog i biljnog svijeta.
***
U poslijepodnevnim satima krenuo sam na šetnju Miklošičevom ulicom do hotela Union, zatim Nazorovom, zadržao se ispred kioska na raskrižju Nazorove i Titove, te produžio do studentima omiljene slastičarnice. Na prozorskom staklu ugledao sam primamljivu reklamu za film koji će se uskoro prikazivati u Ljubljani. U slastičarnici se nisam dugo zadržao. Popio sam espresso s mlijekom, popušio nekoliko cigareta i u dogovoreno vrijeme krenuo u posjet pjesniku Kocbeku, uvjeren da mi nema mjesta kod redovnika, misionara lazarista. Složio se sa mnom, potapšao me po ramenu i u zatvorenoj kuverti predao mi pismo za Slavka Mihalića u Zagrebu, u kojemu me toplo preporučio svom zagrebačkom prijatelju, uvjeren da će se ovaj pobrinuti za objavljivanje mog rukopisa.
München – Zagreb, 1970. – 1974.
U visokim prostorijama Bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu odvija se veoma bujan mladenački život. Po hodnicima se razliježu pjevne varijacije na jednu te istu temu ljubavi, u učionicama se mogu čuti žustre debate u vezi s jučerašnjim ili sutrašnjim utakmicama. Oslobađajući život poprima sve ozbiljniju uzaludnost. Dani se uglavnom redovito ispunjavaju. Možda pet ili deset minuta kašnjenja pri jutarnjem ustajanju. Važno je stići pravovremeno na misu, kako bi se nakon toga moglo mirne savjesti doručkovati. Svatko nastoji da mu vrijeme u bogosloviji što bezbrižnije prođe, da se što prije domogne svoje crkvene uloge. Svoj na svome, jedva dostatan samom sebi, a kamoli današnjim vjernicima koji više nisu “ovčice” i ne primaju svaku pastirovu djetinjariju sklopljenih ruku. Nažalost, bogoslovi se na zagrebačkom Kaptolu još uvijek odgajaju za “velečasnu gospodu”, a ne za ljude dostojne čovjekova povjerenja. Sijači jalovih istina. Živimo u stalnoj bojazni, licemjerno i katolički umiljato. Svatko uočava tuđe pogreške pozivajući se na skolastički izbrušene stavove i dokaze. Nimalo postiđeni pred toliko naglašavanom savješću.
***
Na svećeničkom tečaju koji se početkom svake godine održava u malom sjemeništu na Šalati pozdravio sam se s nekolicinom župnika i kapelana iz svojih zavičajnih župa. Nekoji među njima zgranuto me upitaše pišem li stvarno pjesme, nakon čega nismo više imali o čemu razgovarati. Nije me bilo stid, premda osjećaj ugrožene uzvišenosti djeluje ubitačno. Nastojao sam što prije pobjeći iz zgrade. Zašto sam zbog stihova sumnjiv u očima zavidnika? Zar im nije dovoljna zavist?!
***
Nedavni razgovor s Vladom Gotovcem i njegovom suprugom Vlastom za kuhinjskim stolom u Adžijinoj ulici urodio je neočekivanim događajem. Gotovac se odazvao pozivu, te je sinoć gostovao na Bogoslovskoj tribini u dvorani Vijenac na Kaptolu. Održao je predavanje pod naslovom “Jezik: sudbina čovjeka, sudbina naroda”. Privukao je veliku pažnju i izazvao oduševljenje nazočnih bogoslova svojom najavom da nas čeka golem posao, prije svega čitav niz revizija, a potom temeljita obnova hrvatske domovine!
Dugo u noć razmišljao sam o uglednom intelektualcu i pitao se kakav je on vjernik. Njemu je na prvom mjestu sloboda, a ipak je odmalena imao određenu sklonost prema vjeri. Pričao nam je da su dvije osobe posebno obilježile duhovnu stranu njegova djetinjstva: muslimanka koja je svojim pričama mitskog karaktera probudila u njemu zanimanje za mistično i onostrano, te njegov rođak svećenik koji ga je opskrbljivao knjigama. Gotovčev odnos prema transcendentnom imao je svoje razvojne buntovne faze, od nihilističkog negiranja Boga do franjevačkog prepoznavanja Ljubavi u svemu stvorenom.
***
Život u Münchenu započeo sam početkom kolovoza kao fizički radnik na jednoj “baušteli” u blizini Ostbahnhofa. Od sedam ujutro do pet popodne iznosio sam vrata i prozore na osmi, deveti i deseti kat jedne novogradnje. Zahvaljujući susretljivosti i preporuci prijatelja Frančeka Križnika, stanovao sam u zgradi Steyler misionara koja se nalazi blizu Waldfriedhofa, jednog od četiri gradska groblja. Prvih dana bio sam preumoran za bilo kakve izlaske navečer. No vrlo brzo stekao sam dovoljno kondicije te sam s novim poznanicima uživao u talijanskim restoranima s obilnim porcijama salate, ili pak u bučnim pivnicama gdje se uz bijele kobasice i pečeni buncek toči na hektolitre piva.
***
Na obali Isara ponovno sam čvrsto odlučio da ne smijem ni u čemu iznevjeriti osnovni tragalački odnos prema životu, vjeri i poeziji. Novalis, njemački književnik rano romantičarskog kruga u Jeni, pravim imenom Georg Philipp Friedrich Freiherr von Hardenberg,u svojim fragmentima razvija filozofiju ravnoteže između zbilje, ideje i mašte. Objavio je Himne noći koje uzvišenim tonom, u mistično-erotskim metaforama, slave ljubavno sjedinjenje u transcendentnoj stvarnosti. Jednim fragmentom ohrabrujuće me upozorava na duhovni pravac mog početnog bježanja: “Pjesnik i svećenik bijahu u početku jedno – i samo su ih kasnija vremena razdvojila. No pravi pjesnik je uvijek svećenik, kao što je i pravi svećenik ostao uvijek pjesnik – neće li budućnost opet uspostaviti staro stanje stvari?” Ovaj me fragment postavlja pred ispit pjesničke zrelosti.
***
Živim dvostrukim životom: unutarnjim za sebe i vanjskim zbog sebe. Poznajem razliku između stanja nadahnuća i stanja izgubljenosti, između načina izazivanja i načina proklinjanja, između izvora rijeke i zagađenosti u njezinim donjim tokovima. Svjestan sam dosađivanja muha na prozorskom staklu i slegnute prašine na pročitanim knjigama. Osluškujem kako se na obali alpskog jezera Sils Maria na sav glas smije Friedrich Nietzsche. Jedinstvena osobnost filozofa, filologa i pjesnika. Iako se na katedrama obrađuje poput Kanta ili Hegela, kao čista misao bez tjelesnosti, kao sustav bez biografije. Nimalo pozornosti ne posvećuje se njegovim spisima i pismima iz mladosti, dragocjenom gradivu za razumijevanje njegove životne borbenosti i stvaralačke nepopustljivosti. On je u mladosti bio obasipan izrazima pobožnosti, raznim blagoslovima koje su mu podjeljivale njegova pobožna majka, pobožna tetka, ujak, pastor, pobožni prijatelji. Njegova sve učestalija glavobolja svjedoči o tome kako je osamljenički prokleto podnosio takvo ozračje pobožnosti. U tom pogledu svakako mi je vrlo blizak. Srećom, još uvijek odzvanja u meni njegovo upozoravajuće naglašavanje Goetheove rečenice: Budi čovjek i ne idi za mnom!
***
U Katoličkoj crkvi najteže je ostati vjernikom. Previše institucionalne pripadnosti i prekogrobne prijetnje. Stvoritelj je u nama,u pojedinačno izvornoj vječnosti, ali Crkva kao da je ljubomorna,tvrdoglavo svoja. Jao pojedincu koji svjedoči snagom duha! Nalazim se sasvim na rubu kršćanskog vjerovanja. Nitko ne naslućuje moju uzdrmanost. Ima li u meni dovoljno snage za konačnu osamljenost pobjednika?
***
Danas je u subotnjem izdanju Večernjeg lista objavljena moja priča o mladiću koji otvoreno priznaje kako ga je crkveni odgoj obmanuo i upropastio. Poslao sam je na natječaj prije pet mjeseci i bio sam siguran da je završila u košu za smeće. Ali nije! Urednik kao da je namjerno odugovlačio s objavljivanjem? Mora da mu je netko “odozgo” sugerirao objavljivanje te priče baš uoči mog đakonskog ređenja.
Ne znam je li stvarno riječ o priči ili o meni. Nepunih dvanaest sati prije đakonskog ređenja kojem sam trebao pristupiti pozvao me rektor i pomoćni biskup Josip Salač u svoj ured. Mirno sam saslušao njegov napad i odluku. „Ovakvo pisanje ne priliči bogoslovu, ne priliči ni najzadnjem kršćaninu. Vi ste bezbožnik i neprijatelj evanđelja. Svojim pisanjem pribavljate sebi vječnu osudu. Preuzvišeni otac Nadbiskup ne želi vas ni vidjeti ni čuti. Iznevjerili ste čitavu Bogosloviju, zato što prije nestanite, u roku od dvadeset četiri sata morate se iseliti. Nastavite živjeti s bezbošcima, ovdje vam nema mjesta!
Ništa mu nisam odgovorio. Naprosto se nisam mogao snaći u njegovim autoritativnim riječima. Promatrao sam biskupski prsten na njegovoj ruci i prisjećao se imena pojedinih apostola, crkvenih otaca, sabora, šizmi i raskola, reformacije i protureformacije. Sjetio sam se svog misionarskog zanosa kojim sam započeo studij teologije. Pomislio sam na duhovne vježbe Ignacija Lojolskog i Vinka Paulskog, na mistiku Ivana od Križa i Terezije Avilske. Sve se u meni probudilo, u osudu pretvorilo, na šutnju me primoralo. Zalupio sam vratima i otišao u svoju potkrovnu sobicu. Pokupio sam stvari i do kasno u noć ostao naslonjen na prozoru. Promatrao sam katedralu i primijetio kako se sve vidljivije raspada. Ništa uzvišenog u njenim tornjevima, krovu i prozorima. Lažna gotika. Čežnja za Bogom koja pogoduje crkvenoj svireposti.
Nije mi žao što je priča objavljena, žalim jedino što se to dogodilo baš uoči đakonskog ređenja. Žao mi je sirotog oca Viktora koji je prohladnog nedjeljnog jutra, ne znajući što se prethodne večeri sa mnom zbilo, doputovao zajedno s rodbinom u Zagreb da prisustvuje svečanosti ređenja. Dočekao sam ih sav utučen i odsutan,zamolivši prije nego što će oni doći svog zemljaka, dr. Adalberta Rebića, da im na što bezbolniji način obrazloži što se dogodilo. I zaista, učinio je to u najboljoj maniri čovjeka od velikog ugleda, uvjeravajući ih da će se on osobno zauzeti za mene, samo što sada nije vrijeme, mora se prvo prašina slegnuti. Moji dragi Zagorci prihvatili su stvarnost onakvom kakva jest. Ono što su sa sobom ponijeli nisu željeli vraćati u Zagorje. Dvojica meni vjernih kolega unijela su stolove i stolice te pripremila sobicu za gozbu kakva se ne pamti u potkrovlju Bogoslovije. Tetke su me nudile kobasicama i pečenjem, a njihovi muževi nazdravljali mi zagorskim kiselišem. Otac je kraj prozora pročitao priču, slegnuo ramenima i rekao neka me Bog čuva, a on će ipak u katedralu, da prisustvuje ređenju novih đakona, kad mu se već pružila prilika. Jedva sam stajao na nogama, nešto zbog nespavanja i napregnutih živaca, a više zbog zdravica kojima me rodbina obasipala iz jednostavnog razloga što mnogo očekuju od mene. “Književnik također nije mala stvar”, slušao sam cijelo prijepodne, dok je otac u katedrali prinosio na oltar svoje žuljeve i muku moleći se za moje spasenje. Navečer me dvojica kolega jedva probudiše. Iznijeli su klupe i stolice te mi pomogli oko preseljenja stvari u podstanarsku sobicu na Trešnjevki, koju mi je osigurao prijatelj Drago Bosnar, kapelan u župi Krista Kralja na Selskoj cesti. Njima naprosto nije išlo u glavu kako su moji Zagorci mogli biti tako opušteni, pa su čak i veselo zapjevali. Da, oko podneva već se orila pjesma, rekoše mi, samo što ja nisam više bio u stanju to izdržati te sam čvrsto zaspao.
Beograd, 1975. – 1978.
Na beogradsku željezničku stanicu stigli smo s malim zakašnjenjem. Dočekalo nas nekoliko Cigančića, spremnih da ponesu prtljagu do autobusne ili tramvajske stanice. Najstarijem pružih šaku sitniša. Stanica mi se učini pustom, iako je na peronima vladala uobičajena jutarnja gužva. Na uličnoj strani željezničke stanice privuče me kiosk s vrućim “viršlama”. Na jedan papirić prepisao sam dvije adrese iz Večernjih novosti, kupio jeftin plan grada te, prema naputku prijatelja Mile Maslaća, krenuo pješice na Terazije, produžio Knez Mihailovom do restorana Kolarac, ušao u zadimljenu prostoriju, pojeo tvrdo kuhano jaje i komad zeljanice, okrijepio se lincurom i sasvim odomaćen krenuo u potragu za sobicom. Bulevarom revolucije na Zvezdaru. Nađoh je odmah iza gradske pivnice, u Zahumskoj ulici, koja me podsjeti na zavičajni Hum na Sutli. Zahumska!
***
Na Filozofskom fakultetu u Čika Ljubinoj ulici potražio sam profesora Dragana M. Jeremića, koji se pored predavanja bavi i književnom kritikom. Darovao sam mu svoju pjesničku zbirku i predstavio se. S velikom znatiželjom saslušao me te isposlovao kod nadležnih na fakultetu da mi se priznaju dvije godine, a da upišem treću pod uvjetom da u petom semestru položim ispite iz predmeta Opštenarodna obrana i društvena samozaštita. Upisao sam filozofiju kao glavni i svjetsku književnost kao dopunski predmet.
***
Moja podstanarska sobica dobro je zamaskirana opranim rubljem i plahtama, koje maltene svakog dana vise u skučenom dvorištu karakterističnom za beogradske kuće i kućice na Zvezdari, u blizini Vukova spomenika. Dvorište je, zahvaljujući uglavnom ženskim podstanarima, brižno održavano i čisto, što svakako ublažuje životnu situaciju u novoj sredini. Sa susjedima, penzioniranim starcima i staricama koji su doživjeli bombardiranje Beograda te se poslije tridesetak godina još uvijek nalaze na listama za dobivanje stanova, uspostavio sam novajlijsko srdačne odnose: pozdravljanje uz obavezan smiješak i što neprimjetnije izlaženje i ulaženje u zajedničko dvorište. Paučinu na prozoru i po ćoškovima ne želim dirati. Promatrat ću kako se muhe i ose hvataju u nju. Živjeti u paučini znači živjeti u sebi.
***
Nedavno me pjesnik i novinar Radomir Andrić nagovorio da pođem s njim u Kruševac. Ne znam hoće li putovanje uroditi pjesničkim zanosom. Znadem kakve bih stihove morao pisati, stihove koji su jedino moji, koje itekako dobro naslućujem, često ih izgovaram u snovima, ali nikako da ih zadovoljavajuće prenesem na papir. Možda želim više nego što smijem? Nisam li smrtno zaražen fikcijom stvaralaštva?
U Kruševac smo krenuli autobusom rano ujutro. Sunčan dan u gradu podno Bagdale. Članovi redakcijskog savjeta istoimenog časopisa za književnost nisu bili svi na okupu. Razgovarao sam s Mišom Petrovićem i dvojicom njegovih suradnika. Zadivila me otvorenost i jednostavnost radišnih ljudi. Poslije završene sjednice razgledao sam galeriju, muzej, crkvu, temeljne zidine dvorane u kojoj su navodno večerali junaci cara Lazara. Sveta mjesta srpskog naroda. Poklonih se “ostatku ostataka” – ruševnoj osmatračnici odakle je moguće sagledati svu tragiku, raspjevanost, junaštva i muke srpskog naroda.
Vratili smo se večernjim autobusom. S autobusne stanice krenuli smo pješice u Francusku ulicu ne bismo li u Klubu književnika zatekli kojeg zagrebačkog pisca. I zaista, u prvom ćošku, za prepunom trpezom, ugledali smo Alojza Majetića i Kemala Mujičića. Upitao sam Majetića što je s tekstom koji sam mu poslao prije tri mjeseca. Odgovorio mi je da ga, nažalost, još nije pročitao. Pljunuo bih mu u lice, ali bilo mi je žao bogate trpeze. U zasebnom kutu popio sam s Radomirom litru graševine, spreman na najbezobrazniji duel sa zagrebačkim žderonjama koji su u međuvremenu nestali iz kluba. Uz dobru klopu u njihovu je dnevnicu svakako uračunata i seksualna naslada. Pio sam sve ogorčeniji na sebe, ili kako Andrić reče, “na liticu niz koju se sam strmoglavljujem”. Postoji dobro uigrana prijetvornost književnih emisara.
***
Oko podneva bio sam na razgovoru kod Slobodana Rakitića, sekretara redakcije književnog časopisa Savremenik. Primio me srdačno i vrlo susretljivo. Prije nekoliko mjeseci poslao sam mu odlomak iz rukopisa svog romana. Mjesecima sam čekao njegov odgovor, zato se danas ispričavao zbog obveza koje kao urednik katedre za književnost i jezik ima na Kolarčevu narodnom univerzitetu, a potom mi suradnički pružio ruku i priopćio da je uredništvo jednoglasno prihvatilo moj prilog. Rakitić pripada pjesnicima koji nastavljaju tradiciju subjektivnog lirizma od prve srpske pjesnikinje, monahinje Jefimije, naovamo. Kao pjesnik promišlja tajne svijeta i života na neizvjesnoj plovidbi kojoj se ne može dokučiti smisao, početak i kraj. Bavi se egzistencijalnim i metafizičkim fenomenima koji se ponekad dramatično prelamaju u njegovoj duši. Pjeva o prolaznom i vječnom, o uzvišenom i efemernom, o životu i smrti, o stvarnosti i snovima, o ljubavi i ženi, o zebnji i strahu, o iskušenjima duše kad se nađe na brisanom prostoru. U njegovoj poeziji svjetlost je prisutna kao metafizički i duhovni fenomen. Poticajne uzore traži kod srpskih srednjovjekovnih pjesnika koji su pjevali o “nebeskoj svetlosti kojoj početak ne počinje, ni kraj ne iščezava”, dakle o nebeskoj svjetlosti kao “luči božanskoj”. Njegov je poetski i ljudski odnos prema religioznom i duhovnom, u koje utkiva i patriotsko osjećanje, iskren i dubok, utemeljen na izvornom, religioznom iskustvu kao najvišem stupnju ljudskog uspona.
***
Večeras sam na momačkom slavlju upoznao Petra Gudelja, uvaženog hrvatskog pjesnika u Beogradu, čiju sam pjesničku zbirku Pas, psa, psu s velikom pažnjom pročitao prije nekoliko godina. Privukao me naslov zbirke. Nije u njoj bilo nikakvog lajanja ili režanja. Iznenadilo me praiskonsko odzvanjanje kratkih i odsječnih stihova. Plahovito nasmijan pjesnik potapšao me po ramenu i čestitao mi na pjesmama koje je pročitao u beogradskim književnim novinama i časopisima. Razgovarali smo u društvu literarnih tvrdoglavaca i bili nadglasani njihovim hvalisanjem ili osporavanjem. Nasićivali smo se slanim ribama i nalijevali crnim dalmatinskim vinom. Pojedinci među okupljenima likovali su zbog mog istjerivanja iz bogoslovije te zbijali šale na moj račun. Licemjerje nije kršćanska zasada, kršćanstvo ga je uzdiglo i posvetilo u problematičnost čovjekova izbavljenja. U meni je možda poprimilo ironičnu snagu neobazrivosti. Snagu kojom mogu odbaciti religiju, ali ne mogu izbjeći ljudsku zajedljivost. Ne mogu se odlučno vratiti samom sebi. Egzistiram kako ne valja, iza vidljiva i opipljiva obzorja, s one strane tjemena, ali i na vrškovima prstiju i jezika.
***
Susret i upoznavanje s beogradskim likovnim umjetnikom Milovanom Vidakom u njegovu stanu na Bežaniji. Znao sam da je kao maloljetnik sudjelovao u partizanskim bitkama na Neretvi i Sutjesci, da je iz rata izašao bez jednog oka, da je u poratnim godinama počeo slikati te se pridružio slikarima, piscima i filozofima koji su prije dvadeset godina osnovali grupu Mediala. Ta je grupa njegovala beskrajnu ljubav prema umjetnosti i vjerovala u njezinu moć. Promatrajući njegove slike velikih formata, uočio sam u prvom planu duhovnu zaleđenost koja se može pravilno sagledati jedino u kozmičko-kontemplativnoj nasmijanosti samog umjetnika. Pričao mi je o svom etičkom i umjetničkom kodeksu. Pozorno sam slušao i tek ponešto razumio. Možda i pogrešno shvatio.
U popodnevnim satima pridružio nam se Miro Glavurtić, također član Mediale, ali i jedan od njezinih glavnih teoretičara. S nepovjerenjem je sjeo do mene znajući da sam istjeran iz zagrebačke Bogoslovije. Dugo nije skidao kapu s glave niti je raskopčavao mantil. Riječima nam je pokušao dokazati kako se brojem može dokučiti tajna postojanja. Nastavio je zanosno pričati o magiji ekstrema, odgojno-obrazovnim labirintima, o kataklizmama pojedinih civilizacija. Složio se s Vidakovom primjedbom kako valja razmišljati geometrijski, kako su piramide najuzvišeniji model društveno-intelektualne stvarnosti.
***
U životnoj ogoljelosti beogradskih ulica ohrabruje me jedino spoznaja da sam rođen u znaku škorpiona. Vladar ovog znaka je Mars. Nijedan drugi znak ne obiluje s toliko mnogo provalija i ponora, ali ni s mogućnostima velikih spoznaja. Radi se o silnoj energiji volje koja određuje biće kao nepopustljivo, samosvjesno, unutarnje ponosno, izvanjski postojano.
***
Večeras su u velikoj dvorani Kolarčeva univerziteta nastupili elitni jugoslavenski književnici, od Desanke Maksimović do mlade slovenske pjesnikinje kojoj umjetničko dokazivanje tek predstoji. Te ljude od pera više sam promatrao negoli slušao, jer me od slušanja obično zaboli glava, a ovako me rashlađuje njihova slava. Čudi me zašto u tom zboru nije nastupila Vesna Parun. Da nije možda namjerno ustupila mjesto Goranu Babiću, koji je strpljivu publiku gnjavio više od deset minuta? Bilo je, srećom, mnogo uglađenijih pjesnika od njega, poput Cirila Zlobeca i Dragutina Tadijanovića. Uvijek sam pomalo zavidio Zlobecu na njegovu pjesničkom uživanju. Pjeva o svom rodnom Krasu i stalno je na dobrom glasu, sva urednička mjesta stoje mu na raspolaganju, ne zazire od prokušane politike, čak je i delegat republičke skupštine! Sjećam se kako mi je jednog srpanjskog popodneva Vesna Parun razočarano govorila o hrvatskim pjesnicima Krklecu, Tadijanoviću i Cesariću. Sva trojica uživaju u poeziji, daleko od pjesničke tragičnosti. Tadijanović je imao sreću da pobjegne sa sela u grad, a kao pjesnik gradi svoj pjesnički opus upravo na tom bijegu i lažnoj čežnji. U njegovim pjesmama nema nikakvih sumnji, dilema, traženja. Krklec je samo drugi vid tog uživanja, estetski dekadent i pravi gospodin u burnim vremenima. Cesarića također ništa ne zasijeca uživo. Za njega je priroda samo aleja, voćnjak, prozor, zapravo mrtva priroda. Sva trojica uporno bdiju nad svojim pjesmama. Gledano s Vesnina sociološkog aspekta, od sebe su stvorili ikone. U njihovim djelima ne odražava se duša vremena, već čisti artizam u vremenu.
***
Prekjučer je na Beogradski internacionalni teatarski festival (BITEF) došao moj ljubljanski urednik Veno Taufer sa suprugom Jasnom. Danas smo na mansardi nove zgrade blizu Kalemegdana razgovarali više od tri sata o predstavama, beogradskim urednicima, prevođenju i mom rukopisu. Veno me zamolio da prevedem ciklus njegovih pjesama pod naslovom Ravnanje čavala za Vuka Krnjevića, urednika časopisa Književnost. Njih su dvojica razgovarali o mogućem prevoditelju i Vuk je preporučio mene, što znači da prati objavljivanje mojih prijevoda u beogradskim listovima i časopisima, čime se s pravom ponosim, u sebi.
***
Danas, na blagdan svetog Nikole, što mi priziva u sjećanje susrete s dobrim biskupom koji je u našem selu darivao dječicu kriškama suhih jabuka i krušaka, primio me u redakciji izdavačke kuće Prosveta Miodrag Pavlović, pjesnik i siva eminencija među urednicima. Primio me očinski srdačno, u nazočnosti urednice Svetlane Velmar-Janković i urednika Vidosava Stevanovića. Pohvalno se izjasnio o mom rukopisu, čestitao mi na objavljenim prijevodima sa slovenskog jezika, ohrabrio me da nastavim s traganjem za samim sobom, jer je to nešto najuzvišenije, ustao sa stolice i čvrsto mi stisnuo ruku, što sam smjesta protumačio u svoju korist, da će rukopis biti uvršten u izdavački plan. Iz redakcije sam sav sretan pohitao u svoju podstanarsku sobu i ponovno uzeo u ruke Pavlovićevu čuvenu Antologiju srpskog pesništva, u kojoj su zasluženo mjesto dobili srpski srednjovjekovni pjesnici i duhovnici koji su, po autorovim riječima, “bili dorasli za jednu avanturu visoke duhovnosti”. Među njima je slavni despoti pjesnik Stefan Lazarević, sin kneza Lazara i kneginje Milice, sa svojim pjesničkim draguljem “Slovo ljubve”, poetskom poslanicom vjerojatno upućenom bratu Vuku kao poziv na pomirenje. U predgovoru Pavlović posebno ističe “da pod Despotom Stefanom nastaje privremeno proleće, pesnička reč je opet bodra”, pjevaju se “rane pesme radosti”, pjevanje o ljubavi “bila je jedina pobeda koju je naš narod u tim vremenima zabeležio”. Pjesnički tragovi iz tih davnih vremena nalaze se u brojnim Pavlovićevim pjesmama. Na tim se tragovima život i svijet prepoznaju kao divno čudo, a današnji susret uvukao je i mene u to “divno čudo”.
***
Danas mi je Kajka Gavanski, sekretarica redakcije Matice srpske, poslala na potpis ugovor o prevođenju rukopisa Začinjavci, odabrana djela slovenskih pisaca od Trubara do Linharta, po izboru urednika dr. Jože Pogačnika, tako da mogu računati na prvi malo veći honorar.
Navečer sam sudjelovao na književnoj večeri u Čačku, zajedno s Gojkom Đogom, Rajkom Petrovim Nogom, Acom Sekulićem i drugim sudionicima. Publike je bilo malo više od nas pisaca. Među njima većina frustriranih diletanata koji se upravo nameću sugovorniku napamet naučenim stihovima, što je samo dokaz više da je istinsko stvaranje strano svakom nakazno profinjenom “duhu zajedništva”. Pa ipak, boravak u Čačku bio je pravo osvježenje.U autobusu kojim sam se dovezao iz Beograda upoznao sam apsolventicu ekonomije i cijelim putom razgovarao s njom. Ženska znatiželja i ljeporječivost u suosjećajnom stilu. Na autobusnoj stanici pokazala mi je kojim ću putom najbrže stići do Doma kulture,nasmiješila se i pružila mi ruku. Nisam se osjećao napuštenim, dapače, na književnoj večeri sjedio sam donekle pobjedonosno, promatrajući proždrljivost u očima i ušima nekolicine slušatelja. Slijedila je večera u hotelu Beograd. Sjedio sam s Rajkom Petrovim Nogom s kojim sam te noći dijelio i dvokrevetnu sobu. Poslije večere zatekla se u društvu za našim stolom djevojka zavodljiva osmijeha koja je potpaljivala u meni divljinu požude i spremnost na sve. Naposljetku smo u blagovaonici ostali samo Nogo i ja, odvukli se u sobu, popušili još po jednu iz njegove “muštikle”, zatim je on otpočeo sa svojim velikosrpskim lamentacijama i, srećom, brzo zaspao, onako u odijelu. Mene je mučila glavobolja. U sićušnim moždanim stanicama svi su se događaji ponavljali u iskrivljenim ogledalima, svaka mogućnost usitnjavala se u nezapamćene prizore.
***
U velikoj dvorani Saveza književnika Jugoslavije slušao sam američkog profesora, pjesnika i prevoditelja Marka Stranda. Govorio je o svojim europskim nadrealističkim uzorima, o njihovoj čistoj osjećajnosti, arhetipskim slikama i modelima neracionalnog, egzistencijalnog nemira. Na povratku u stan prekoravao sam samog sebe parafrazom Ginsbergova stiha: “Jebi se sam sa sobom!”
***
Na Terazijama sam ugledao mladića koji je prkosno odolijevao zimi i vjetru. Na sebi je imao samo podlogu bunde bez rukava. Bio je napola gol. Što li je htio? Nisam se mogao smijati, gledao sam njegovu naježenu kožu i suosjećao s njim. Produžio sam do kioska, kupio četkicu za zube, ručao u studentskom restoranu i opet se vratio na ulicu. Svratih u redakciju Književne reči da vidim ima li što nova, ali svugdje isti način susretljivosti: zdravo, kako si, hoćeš li uskoro što objaviti... Ljudi kao da ne znaju više što govore. Uostalom, kao da je važno znati. Važno je brbljati. Shvatio sam to, ali ne umijem se pokoriti, uklopiti u igru. Komunikacija mi prebrzo dozlogrdi. Ne ohrabruje me ni ovo zapisivanje, premda se još uvijek, čak u mnogo znatnijoj mjeri, osjećam pri sebi.
***
U stanu na osmom katu stambenog bloka na Čukarici prevodilac Milan Tabaković priča mi o diletantu, bezobraznom mladiću iz Splita koji ga je ocrnio pred izdavačem. Slušam i pomišljam na profesora u Zagrebu kojemu sam, uz pivo i pljeskavicu na mirogojskoj terasi restorana Kod veselog mrtvaca, preveo pjesme slovenskog pjesnika Kajetana Koviča, a on ih objavio na radiju pod svojim imenom. Prevodilac Tabaković uvjerava me da nije to ništa u usporedbi s ostalim krađama u jugoslavenskim književnostima. Nismo zalazili u pojedinosti. Skoknuo sam u obližnju samoposlugu te kupio nekoliko piva i čajnu kobasicu. Dok smo jeli i pili, on se odjednom sjetio da mora nazvati Smilju, napola Ruskinju, koja prekosutra putuje u Moskvu da vidi svoju majku i sinčića. Muž joj je navodno napisao nekakav dobar scenarij, odlično zaradio, napustio Rusiju i sada je negdje u Australiji. Eto, ona će prekosutra u Moskvu, da uzme sinčića, zatim će avionom do Singapura, a odande za Australiju gdje će ostati godinu dana. Zanimljivo,kolega je pričao o tome kao o nečem sporednom. U međuvremenu se javio i svojoj strini, ženi proslavljenog slikara i keramičara Ivana Tabakovića, koja nakon muževe smrti ne zna kamo će s tolikom lovom, tako da se jadnica razboljela i mogla bi svakog dana poludjeti. Izgovorio je to dosta pritajeno, ali s izrazitom strašću. Ispratio me do lifta. Na hodniku ga susjed, mlađi čovjek, upitao ima li kakav novi pornić. Nasmijao se i rukom mu dao do znanja da će svratiti kod njega na piće.
U liftu sam jedva još znao za sebe. Prijateljstvo – kakvog li otrova! Otruješ se i u najboljem slučaju zatekneš sebe u trolejbusu, za vrijeme vožnje u centar grada, kamo si pošao da sudjeluješ na književnoj tribini. Tri kritičara biraju najbolju knjigu pjesama u prošloj godini. Suvišno je postavljati bilo kakvo pitanje. Riječ je o Raši Livadi koji svojim pjesmama provjetrava intelektualnost iz studentskih domova. Dosađuje mi stihotvorni mladunac na sjedalu ispred mene koji se podsmjehuje kritičarima te glasno izgovara svoje primjedbe. Toliko me izgnjavio da sam napustio tribinu te kod prvog kioska s “viršlama” pojeo čak dva para.
***
U Beogradu je na odsluženju vojnog roka Veljko Barbieri, hrvatski književnik iz Dalmacije. Sinoć sam se upoznao s njim na večeri i piću kod oženjenog studentskog kolege rodom iz Duvna. S nama su na večeru bili pozvani i pjesnici Petar Gudelj i Ivan Šarolić. Vojničina-gušter Veljko, bez iskustva na ratištu, pričao je zanimljive storije vezane uz franjevački samostan i franjevce u Makarskoj, djelomično objavljene u njegovoj knjizi Novčić Gordijana Pia. Razgovarali smo, jeli i pili, sve do jutra. Gudelj me obradovao priznanjem da je s velikim užitkom čitao moj pjesnički rukopis, rekao mi da je zbirka izvrsna i da je mogu bez ustručavanja predati izdavačkoj kući Nolit, iako je ondje siva eminencija Vasko Popa. S velikom pozornošću sva trojica smo, dok nas vino nije ošamutilo, pratili Gudeljovo umjereno pripovijedanje o dalmatinskom kršu, otocima i bujnoj vegetaciji, o tome kako smo mi Hrvati ipak kontinentalni, stočarski narod, kako su se kuće sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća gradile podalje od obale.
***
Poslije obavljenog pismenog dijela diplomskog ispita na hodniku Filozofskog fakulteta zaustavio me profesor dr. Mirko Zurovac i s osmijehom na licu priopćio mi da sam zamijenio temu, da sam pisao o subjektu u estetskom doživljavanju svijeta, a ne o subjektivizmu kao ekstremnoj struji. Njegovo objašnjavanje me razočaravajuće zbunilo, ali na oglasnoj ploči nađoh se među onima koji su položili pismeni ispit. Usmeni dio položio sam pred tročlanom komisijom s vrlo dobrim uspjehom. U sekretarijatu fakulteta uzeo sam uvjerenje o završenom redovitom studiju i položenom diplomskom ispitu te krenuo u Knez Mihailovu i u „Grčkoj kraljici“ popio ledeno hladno pivo. Sam, za svoju pamet i dušu! Bestidno prepušten vremenu. Kasno navečer pošao sam na željezničku stanicu po cigarete. Zadržao se u čekaonici druge klase, gdje mi se požalio polupijani beskućnik koji je godinu dana proveo na duševnoj klinici, a diplomirao je filozofiju, vjerovao ja ili ne. Ponavljao je to sve dok ga nisam počastio sendvičem i kavom, svjestan da on nema kamo otputovati, a ja ću možda već za koji danu svoj Hum na Sutli.
Autointervju povodom drugog, dopunjenog izdanja romana: https://www.zvonainari.hr/single-post/autointervju-traganje-za-samim-sobom
Bilješka o autoru: Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje). Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Već kao gimnazijalac pisao je pjesme, pripovijetke i književne osvrte. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža. Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani. Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017. Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavio je deset knjiga pjesama; pet romana, tri knjige pripovijedaka, novela i priča, te osam knjiga lirske proze, putopisa, memoara, dnevničkih zapisa, eseja i ogleda. Sa slovenskog na hrvatski preveo je preko trideset knjiga najznačajnijih autora slovenske književnosti, a s njemačkog na hrvatski dvadeset i sedam knjiga s područja teologije, filozofije, psihologije i zdrave prehrane.
Komentari