Književnica Vlatka Planina iza sebe ima popriličan broj objavljenih djela; pet zbirki poezije na hrvatskom jeziku (A nekad si mi kupovao lizalice (2010.), Nemoj se plašiti ovoga neba (2014.), Neizbrojnosti (2017.), Sekvoja i druge pjesme (2020.) i Noćne životinje, ljeto (2020.)), elektroničku knjigu poezije na engleskom jeziku (A Booklet of Poems for the Ace of Hearts (2016.)), bajkovito-fantastičnu trilogiju romana za mlade (Jegulja, Kralj i bajka i Povratak vještice (2016.)), te fantastične romane za mlade Wend (2017.) i Okno (2018.). Za Wend je 2018. godine dobila nagradu Artefakt za najbolji dječji roman a trenutno dovršava svoj prvi roman za odrasle, Miriamin vrt. Sve u svemu, Planina je produktivna i konzistentna autorica koja svojim čitateljima već duži niz godina pruža kvalitetne književne uratke, neovisno o tome da li je riječ o poeziji ili prozi.
U ZiN Daily-ju su dosad predstavljene dvije Planinine zbirke: Nemoj se plašiti ovoga neba o kojoj možete pročitati ovdje: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/12/09/strah-od-neba-vlatka-planina i Noćne životinje, ljeto (više: https://www.zvonainari.hr/single-post/vlatka-planina-neposlana-pisma-kronologija-ljubavi). O potonjoj smo, kao i o stvaralačkom procesu, planovima i nužnim prilagodbama zbog situacije u svijetu, ispitali ovu uspješnu autoricu.
Vlatka, za početak reci čitateljstvu malo više o svom stvaralačkom procesu;
koliko se on razlikuje ovisno o tome da li je riječ o poeziji ili prozi? Da li ovisi o trenutnom naletu inspiracije (poezija) i imaš li dnevnu kvotu riječi koju nastojiš ispuniti (proza)? Kakve okolnosti ili uvjeti uopće trebaju biti da te potaknu na stvaranje i da tvoja produktivnost bude na zadovoljavajućoj razini?
Pisanje poezije i pisanje proze za mene su dvije potpuno različite radnje. Proza je u jednu ruku mnogo manje zahtjevna što se same inspiracije tiče, jer kad je ideja u glavi razrađena, zapisivanje je uvelike tek red, rad i disciplina. Suprotno tome poezija, bez obzira na godine spisateljskog iskustva i dalje zahtijeva nalet inspiracije kao temeljno polazište. Drugim riječima, proza se može pisati i kad ti se ne da, kad nije tvoj dan, kad ti je pun kufer pisanja (a događaju se takvi trenuci, pogotovo kad se radi na opsežnom djelu) jer jednom kad se dosegne određena razina proznog pisanja, ona neće mnogo pasti, a i uvijek se može uglancati i stotinu puta urediti. No poezija ili bilo koje pisanje koje ne ovisi o već razrađenoj ideji nego kreće “od nule”, ona se bez inspiracije, bez onih prvih stihova koji te zašamaraju dovoljno da nema druge nego ih zapisati, jednostavno neće dogoditi.
Kad radim na romanu, okviran cilj mi je napisati 500 - 1000 riječi dnevno. No svačega tu bude: dana kad ne pišem uopće, dana kad napišem dvije stotine riječi, ali odličnih, dana kad me pisanje toliko uvuče da napišem i do 3000 riječi odjednom. Tempo mi najviše diktiraju svakodnevne obveze i razina (ne)ispavanosti. Imam fantastičnog izdavača koji ima maksimalno razumijevanje za mene i povremene kaose u mom životu i nikad mi ne zadaje rokove - zna da će na kraju dobiti tekst u koji sam dala sto posto sebe i to mu je dovoljno. Imati takvu potporu automatski znači i mnogo kvalitetnije pisanje.
Što se poezije tiče, tu nemam nekakvih normi i ciljeva. Sad već znam kako se uvesti u to jedno posebno emotivno-mentalno stanje u kojem stihovi dolaze lako i prirodno i poeziju pišem gotovo svakodnevno.
Iz tvoje je bibliografije vidljivo da si svoje književno putovanje započela s poezijom, no s vremenom si se uhvatila u koštac i s proznim djelima, točnije romanima za mlade a radiš i na romanu za odrasle. Kako je došlo do tog prijelaza, da li je to za tebe to bio logičan slijed događaja i gdje se zapravo osjećaš najprirodnije kao autor?
Ja sam prvo i osnovno pjesnik. Poezija je moja prva ljubav, tu sam “doma”, to mi je prirodno stanje duha. U prozu sam ušla sasvim slučajno, na nagovor i samu sebe začudila kad je to što je krenulo istjecati iz mene bilo dobro. No moji romani nisu tipični, niti tematikom niti stilski. A o žanru i preporučenoj dobi da ne govorim. Neki kažu da pišem za djecu, neki za mlade, no čitaju me gotovo isključivo odrasli. Ni sama zapravo ne znam gdje me smjestiti - ja samo zapisujem ideju, priču koja mi se uvuče u glavu i pišem onakve knjige kakve bih i sama voljela čitati. Ali s obzirom da je i moj čitalački ukus nesvakidašnji, to samo povećava pomutnju. No činjenica jest da su moje priče pozitivno odjeknule u javnosti i to je zapravo jedino bitno.
A ovaj posljednji roman, kojem evo i treći put zaredom pomičem rok, trebao bi biti najopsežniji dosad i prvi u kojem neće biti fantastike. No ne želim previše o njemu pričati jer neke stvari još uvijek ni sama sa sobom nisam razriješila. Znam samo da ga neću pustiti van dok ne budem imala osjećaj da sam mu doista dala čitavu sebe. Možda i zato preferiram poeziju; s njom nikad nemam takve nedoumice - ona se jedino i može pisati direktno iz srca.
Da li se sjećaš svojih prvih književnih pokušaja, ostvarenja? Što te je tada potaknulo da svoje misli i emocije preneseš na papir, a što kasnije da ih podijeliš s ostatkom svijeta?
Ne sjećam se kad sam počela pisati, no bilo je to poprilično rano u djetinjstvu. Znam da mi je u prvom razredu osnovne škole objavljeno nekoliko pjesmica u školskom listu, a znam i da mi to nisu bile prve pjesmice. Ozbiljnije teme i slobodan stih došli su tamo negdje u petom razredu i zapravo čitav život u kontinuitetu pišem i dijelim svoje pisanje sa svijetom - školski listovi, studentski zbornici… i jednako se tako, otkad se sjećam, nazivam piscem. Sad kad razmišljam o tome, mora da je bilo poprilično smiješno i simpatično slušati sedmogodišnjakinju kako mrtva-hladna naziva sebe piscem, no meni je to bila (i ostala) najprirodnija stvar na svijetu.
Tvoja zadnja zbirka poezije Noćne životinje, ljeto bavi se tematikom ljubavi,
točnije usponima i padovima unutar iste, kao i zbirka Nemoj se plašiti ovoga neba koja se fokusira na osjećaj ljubavi i strah od neimanja iste. Da li je tvoja poezija potaknuta i primarno bazirana na emocijama, točnije epizodama koje proživljavaš u svom privatnom životu i koliko se slobodno osjećaš u dijeljenu istih s čitateljstvom?
Moja je poezija gotovo isključivo ljubavna. Nije mi to nikad bio cilj ili poriv, jednostavno se tako dogodilo. To jest, ja kod poezije nikad ne planiram što ću pisati, ona se jednostavno dogodi, najčešće potpuno neovisno od mene, a katkad i unatoč meni. Sve što pišem polazi iz privatnog života, no isto je tako to privatno samo odskočna daska. Treba se jako paziti onog dnevničkog, snatričkog ja. Poezija je tu da dotakne drugog, njezin je cilj osobno iskustvo podići na razinu univerzalnog i pisac bi trebao biti samo medij, sredstvo, a ne temelj svojih djela.
U zbirci Noćne životinje, ljeto obraćaš se direktno subjektu i u potpunosti razotkrivaš svoju ranjivost, ne samo njemu već i čitateljstvu koje potom svjedoči tvojoj boli zbog neuspjele ljubavi. Da li pisanje poezije u takvim i sličnim slučajevima koristiš kao određenu vrstu terapije/katalizatora i smatraš li da tvoja poruka na kraju dosegne svoje odredište? Koliko ti je to tada zapravo bitno, jesi
li do završetka zbirke već zaliječila rane procesom pisanja o istim?
Poezija kao terapija rijetko kad uspije biti doista dobra. Meni je oduvijek bilo šteta “potrošiti” pjesmu za osobne ljubavne lamentacije. Štoviše, pogotovo u mlađim danima ljubavnih zavrzlama, nemali broj puta sam znala najprije ispisati nekoliko stranica tijeka misli i “ispucati” se i tek onda krenuti na pisanje poezije, jer nisam htjela da mi emotivno nabijena situacija pokvari pjesmu. Noćne životinje osmišljene su kao svojevrsna oda ljetu i ljetnoj ljubavi i čitava je zbirka doista i napisana u tih nekoliko proljetnih i ljetnih mjeseci. S obzirom na situaciju s koronom i onaj prvi lockdown, mogla sam si priuštiti da svaki dan ukradem malo vremena za sebe, sjednem na balkon, uzmem kavu i Dragojevićevo Kasno ljeto (to mi je bila trenutna poetska opsesija) i stihovi su sami izlazili. I doista sam bila uronila jako duboko u sebe, u razna sjećanja, lijepe trenutke, emotivno nabijene situacije… i znala sam da to što radim funkcionira kad su mi u inbox počele dolaziti zabrinute poruke dragih ljudi.
Tko ti je na umu dok stvaraš poeziju, subjekt, čitateljstvo ili si isključivo fokusirana na taj prvotni poriv, osjećaj koji te potaknuo na stvaranje? Da li imaš potpunu kontrolu nad pjesmom ili te ona sama usmjerava?
U samom procesu pisanja trudim se biti maksimalno tiha i neutralna i pustiti da me djelo vodi. Svjesna, intencionalna ja nikad ne može napisati ništa tako dobro kao kad ispraznim um i samo pustim da riječi teku iz mene. Teško je to objasniti i sve to zvuči jako mistično, no zapravo je prilično lak proces, pogotovo kad se uvježba. Znalo mi se dogoditi da nešto napišem i onda zbunjeno gledam u to i nije mi jasno otkud je to izašlo.
A tko mi je na umu ili kako sve to kreće? Ja to volim uspoređivati s fotografijama. Svi smo mi dosad u životu imali barem desetak emocionalno intenzivnih odnosa - ljubavnih, prijateljskih, obiteljskih… I za vrijeme trajanja tih odnosa iskusili smo bezbroj nježnih, lijepih, tužnih, srcedrapajućih, čeznutljivih, nostalgičnih, ma svakakvih trenutaka. Ja takve trenutke, takva sjećanja pamtim i skupljam kao fotografije. I tijekom godina sam skupila stotine, tisuće zapamćenih trenutaka i kad tražim inspiraciju dovoljno mi je uroniti među njih i kad-tad će nešto isplivati. Vrijeme je odavno prošlo i odnosi i osobe su možda prošlost, ali emotivni naboj trenutka ostane. I taj naboj onda postane inspiracija i posljedično pjesma.
Kako strukturiraš svoje prozne uratke? Da li napraviš kostur radnje prije nego što započneš s pisanjem ili puštaš djelu i likovima da te vode?
Proces je sličan kao i s poezijom. Prije početka pisanja imam razrađenu ideju u glavi, kostur radnje, glavne likove, no gotova priča rijetko kad ima veze s tim početnim postavkama. Prozu pišem automatski i ne razmišljam o tome što pišem. Pokušala sam razne tehnike, no automatsko pisanje je ono koje svaki put daje daleko najbolje rezultate. I tu je znalo biti čuđenja nakon što bih pročitala napisano. Dogodilo se čak u nekoliko navrata da ispisujem rečenicu, shvatim u tom trenutku da radim neki totalno neplanirani obrat i sama sebi govorim woooow, ovo nikad ne bih očekivala. Kao da neki moj talentirani alter ego izmišlja priču, a ja samo zapisujem njegove ideje.
Stanje u svijet je nestabilno i zahtjevno zbog Covid-19 pandemije, kako si se ti
osobno prilagodila novonastaloj situaciji u svom poslovnom i privatnom životu?
Poslovno zbog opetovanih lockdownova imam definitivno više vremena, a privatno… ne znam ni sama što bih rekla. S jedne strane sigurno imam više vremena i za supruga i za sina, no činjenica jest da višak vremena za obitelj ujedno znači i manjak vremena za sebe… U svakom se slučaju, kao i svi mi, nadam skorom barem djelomičnom povratku u nekadašnju rutinu i svakodnevicu.
S obzirom na ograničenost kretanja i druženja zbog pandemije, vremena je više za književno stvaranje no dosadašnja je situacija zapravo dvosjekli mač za pisce jer mogućnost promocije, književnih druženja i festivala izostaje. Koliko te to onemogućuje u dosezanju šire publike? Da li si shodno tome aktivnija na društvenim mrežama i koristiš li ih za promociju svojih uradaka?
Da, 2020. objavila sam dvije knjige i nažalost ni za jednu nisam mogla održati promociju. Nedostaje mi to i sigurna sam da u nekoj mjeri utječe i na opseg publike. Poprilično sam aktivna na svojoj Facebook stranici, no to sam bila i prije korone; a u posljednje sam vrijeme objavila i nekoliko postova na LinkedInu. No on je nekako poslovnija, službenija platforma i tu ne mogu biti toliko slobodna kao na Facebooku. A na Facebooku imam solidnu stalnu publiku i to uvelike olakšava trenutnu situaciju.
Objavila si elektroničku knjigu poezije na engleskom jeziku, da li planiraš objaviti još uradaka na engleskom jeziku i razmišljaš li o proboju na inozemno tržište?
Razmišljala sam o inozemnom tržištu, no takav pothvat zahtijeva vrijeme i predanost koju ja u ovom trenutku nemam. To jest, slobodno vrijeme i energiju koristim za pisanje i upustiti se u neki drugi projekt značilo bi pauzirati pisanje, a to ne želim. Vjerujem da će doći vrijeme za to, no zasad se želim usredotočiti na neposredno kreativno stvaranje. A pjesama na engleskom ima još, no nisam ih stavljala u zasebnu zbirku već ih objavljujem u svojim redovnim zbirkama.
S obzirom na ubrzani tehnološki razvoj, kakva je budućnost književnosti po tebi? Smatraš li da će knjige u svom klasičnom obliku postati tek muzejski artefakti dok će budućnost pripasti elektroničkim knjigama? Ili u vrlom novom svijetu ima mjesta za oboje?
Mislim da smo mi kao društvo vrlo često vrlo nadobudni, pa samo tako sanjali i o letećim automobilima, a na kraju muku mučimo s običnim Teslama. Drugim riječima, mislim da će biti mjesta za oboje i da tehnologija neće tako skoro oduzeti mjesto papirnatim knjigama. Ja zbog jednostavnosti češće čitam elektroničke knjige, no isto tako imam nekoliko divnih primjeraka knjiga koje ne mogu zamisliti čitati ikako drugačije osim kao i dosad.
Kakvi su tvoji stavovi u vezi cenzure u književnosti, smatraš li da se prošlost treba revidirati i određeni književni uradci osporiti da bi se naučilo na greškama?
Nema se tu što puno diskutirati - cenzuri u umjetnosti nema mjesta.
Što trenutno čitaš i koji su tvoji najdraži autori i književna djela kojima se uvijek iznova vraćaš?
Whitman je moja prva i najveća ljubav; po njegovoj sam zbirci Vlati trave dobila i ime. Uz to, rado se vraćam Yeatsu, sufijskim pjesnicima, a od pjesnika s ovih prostora nezaobilaznom Danijelu Dragojeviću i u posljednje vrijeme Antiću. Od proznih pisaca - Alice Hoffman i Joanne Harris kad mi treba razbibriga ili “štimung” za prozno pisanje, Zafonovi romani i Pullmanova trilogija Njegove tamne tvari za onda kad se trebam podsjetiti kako izgleda vrhunsko pripovijedanje. Rado posežem i za Jungom, te popularno-znanstvenom literaturom iz područja astronomije i kvantne fizike. No od svega toga jedino poeziju čituckam svakodnevno; za sve ostalo nažalost nemam baš previše vremena.
Za kraj, omiljeni književni citat, stih ili poema koji te uvijek nadahnjuju?
S ovim sam pitanjem imala daleko najviše problema. Nisam osoba od citata, mantri i određenih pjesama. Jednako se mučim i kad me netko pita koja mi je najdraža knjiga ili koju bih mu knjigu preporučila za čitanje. No s obzirom da sam izjavila da je Whitman moja prva poetska ljubav, evo jednog pjesmuljka iz njegove zbirke Vlati trave, iz poglavlja Calamus, jedinog "pravog" ljubavnog dijela zbirke, posvećenog njegovoj dugogodišnjoj ljubavi i muzi Peteru Doyleu. Uz te sam pjesme odrastala i proživljavala svoje prve osnovnoškolske ljubavi i uvijek mi je nekako posebno drago vratiti im se.
O you whom I often and silently come where you are that I may be with you,
As I walk by your side or sit near, or remain in the same room with you,
Little you know the subtle electric fire that for your sake is playing within me.
Pitanja pripremila: Ana Savković, glavna urednica
