Ognjen Rađen, Igra smrti, 2019.
ZASPALI NA STRAŽI
Izgleda da smo zaspali na straži. Zaskočeni. Prevareni.
Zlo je raslo, bubrilo, preobražavalo se mnogo godina, nikad nije ni prestalo. Zlo prevari. Prevari iznutra naivnost duše. Kao što granata prevari dječju igru i rasprši je u beznađe.
Zlo. Rat.
U međuvremenu smo bili mladi, jeli, spavali, ljubili se, stasali, rodili dijete koje sada stasa, otkrivali svijet u putovanjima i ispisivali njegovu ljepotu na šarenim razglednicama, gnijezdili se u bijelom selu na obali mora, na kraju svijeta, gdje su nam dolazili braća i sestre. Bilo je smijeha, i samozaborava, i zagrljaja. Vedrina, radost, nada u sutra.
Jesmo li pogriješili? Trebalo je biti budan na straži. Trebalo je vikati, ukazivati, upozoravati, trebalo je više, bolje i jače, pratiti zlo.
Ali, ako stalno očekuješ zlo, zlom ti je duša nakapana, nije li?
Krivi smo. Nismo dovoljno ozbiljno shvatili zlokobna proročanstva iz udžbenika povijesti, zlo je opet došlo. Pustili smo ga. Nismo ga spriječili. Kao ni oni prije nas.
Ratovi niču. Svake godine po jedan. Kada su dalji, zaboravimo ih, odmorimo se, predahnemo. Kada su bliži, odahnu oni dalji, zaborave nas.
Bit će nestašica. Goriva, hrane, pameti.
Ali susjed susjedu uvijek susjed ostaje, zar ne?
Naše dijete raste. Svijet se opet odijeva u oružje. Naše dijete treba rasti, ej svijete! Težina na želucu. Povratit ću.
Sve je to ništa prema desetogodišnjaku koji uplakan, s najlonskom vrećicom u malim stisnutim šakama, prelazi granicu. Iza njega razvaline, gdje je mama? gdje je tata? де мама? де тато?
Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen
