• Zoran Bošković

Zoran Bošković: Stihovi rezbareni srcem/Ljubica Delibašić


Izvor: Unsplash, preuzeto https://unsplash.com/photos/RLdcScGQEJ4 (7.2.2021.)



O KNJIZI LJUBICE DELIBAŠIĆ „LJUBAV VERA NADA“ (KC VRBASA 2020)


"Poetesa razlistava osjećanja i piše stihove mastilom duše. Osjećanja izrasla u srcu pretače u stihove i zato su oni snažni, jaki."


Ima pjesnika koji nečujno ulaze u svijet poezije, bez aplauza i pohvala, tiho uranjaju kao rijeka, traju, prisutni su, sve više, svakim danom. Jedan od tih pjesnika je i Ljubica Delibašić. Već nekoliko godina ime ove poetese prisutno je u književnim časopisima i listovima. Polako ali sigurno zadobija povjerenje čitalaca i književne kritike. Ali, kao što to obično biva kada je u pitanju pjesnički glas, taj najautentičniji jezik ljudske prirode, uvrebala je priliku da se ispolji, oslobodi ćutnje.


Sjetivši se riječi Jovana Dučića da „treba odista neverovatna smelost onima koji se umešaju između pesnika i izvora njegove inspiracije“, kao i njegove ocjene da se „umetnost ne daje objasniti nego samo osetiti“, ja ću se osmijeliti da saopštim kako sam, kao pažljiv čitalac, osjetio poeziju Ljubice Delibašić.


Pjesnički prvjenac Ljubice Delibašić ukoričen pod naslovom „LJUBAV VERA NADA“ predstavlja zanimljiv rukopis koji otkriva da se radi o talentovanom pjesniku. Delibašićeva se oglasila poezijom naglašenog lirizma, bogatog unutrašnjeg iskustva koje je prije toga ispoljeno u kulturnom posleništvu.


Četrdeset pjesama u slobodnom stihu, izvanredno ritmički usklađenih, govore o ljubavi, samoći, tuzi, prolaznosti... Čine jednu cjelinu, satkane su od intimne građe i pređe, prepliću se i tematski dodiruju. Dobijeni spoj emotivnih, lirizovanih sadržaja i intelektualnih refleksija navodi na misao da se „LJUBAV VERA NADA“ može čitati kao knjiga o jednoj osjećajnosti. Zbirka je oda ljubavi. Snagom umjetničke riječi ispoljavaju se najintimnija osjećanja.


Knjiga koju je objavio Kulturni centar Vrbasa pokazuje se u svijetlu istine poetetskog nadahnuća koje je istrgnuto iz poetesine svakodnevice i intime. Poetesa kazuje o sebi, svojim nemirima i svojoj samoći, mladalačkim impulsima koji su neminovni nakon gubitka voljene osobe. Ona je žrtva zle sudbine, ostaje bez „ljubavi svog života“, ali ne gubi vjeru u ljubav i život. Ne predaje se okrutnoj sudbini, ostaje u buri života. Govori intimno i iskreno, ukazujući na svoju kob: „Sve što sam želela učiniti/ postalo je san/ Jer ti si otišao, bez mene/ u novo sutra, u koje ću i ja jednom doći...“


Poetesa je imala razloga za naslov koji je dat zbirci. Zbirka je lična karta njene autorke, slikana i pisana sobom, potvrđena životom, osjenčena bolom: „Ime moje je istkano od prokletstva/ Prezime mi bezbroj boli/ Danas, čemu služe dani dugi/ Čemu jedan život služi?” Pjesme nisu duge, u većini pjesama autorka kratko, ali sažeto, iskreno, nježno, iz srca, saopštava svoje osjećaje. One otkrivaju duhovna previranja autora, preobražaje mladosti sukobljene s hladnoćom i kobi zbilje. Pjesme su mala lirska poema o bolu za izgubljenom ljubavlju. One govore o pjesniku koji se hvata u koštac sa zbiljom, o pjesniku koji traga za vječitim ljudskim snovima i trajnim ljubavima.


Tema svih pjesama je poetesin rastanak s voljenom osobom. Odlazak bez povratka, voljene osobe, reže dušu, rasplamsava očaj samoće, pospješuje plač i jecaje: „Zle su bile one noći/ Otrovna su bila jutra ova/ Ostala sam ovde ni tuđa, ni svoja/ Da čekam svitanja nova/ A toliko sam toga imala da kažem/ Tebi i čašama tvojim/ Ostala sam bez moći da živim i dišem/ Ostala sam bez želje da postojim“.

Svaka pjesma u ovoj zbirci je životno svjedočanstvo dato u punoj umjetničkoj snazi i sa životnim sokovima. Pored obilja bola i patnje u ovoj poeziji ima i lepršavosti duha, ima i ritma koji je prijatan za uho. Ovo je poezija puna muzike, simbolike, utisaka, prefinjenih osjećanja i složenih htijenja.


Pjesme su nastale u danima u kojima životno iskustvo prerasta u mudrost. Svaka od njih ima svoju poruku i smisao, svaka riječ svoju funkciju u cilju da se pjesmom iskažu najtananije misli i osjećanja. Spontanost ljubavnog govora u ovom dnevniku osjećanja i snova, daju pjesmama osobenu draž. Delibašićeva piše jednostavno i razumljivo, bez pretjerane upotrebe termina koji često smanjuju čitljivost teksta. Izbjegnuta je raspričanost, naracija, stih je bez prizvuka folklora. Na jednostavan način pjesnikinja govori o onome što je pokrenulo i zaokupilo njenu misao. Pjesme su pisane srcem i dušom čovjeka i pjesnika koji voli život. Stihove, koji se rasprskavaju i šire, čitalac prosto udiše. Oni su natopljeni tihom drhturavom tugom i toplinom: „Dok smo se voleli/ Jeli smo mirise i pili letnje pljuskove/ Ne strah/ Gledali smo u predvečerja/ Obrise ptica na žici/ U prah stavljali noge, srce u beton“.


Bol se s ljubavlju prepliće i stihovima otiče, nekada se u bistre virove sakuplja, nekada u kapi rasplamsava, buja i ponire, ali teče, uporno... Ali, poetesa istovremeno pokazuje i toplinu srca i duše. Ona pati, ali to čini tiho, bez lomova u duši. Iz milozvučja misli i riječi probijaju se titraji želja i nadanja. Pjesme su lirski monolog. Autorka otvara sebe. Osluškujemo, dakle, poetesin govor o ljubavi, patnji, čežnji, nadi... Ona se obraća voljenoj osobi i direktno saopštava svoja očekivanja, nedoumice, namjere, želje: „Želela bih da, kad se osvrnem/ Ugledam oči gde ljube moj trag/ Želela bih da me poželeti možeš/ makar na tren/ Dok trepneš okom/ Ili ti srce zadrhti/ Makar kapljica rose da ti kane/ Toliko zrno sećanja želim/ Za mnom da ti ostane“. Ona ga poziva da nastave ljubav: „Čekaj me na obali naše reke/ Ja moram doći.../ Tu ćemo sanjati naše stare snove/ Pevaćemo dugo/ Mrsiću tvoju sedu kosu dugo/ I ljubiću te, ljubiću/ Jer ja ne znam ništa drugo“, jer voljena osoba se voli i podržava čak i u slučaju sudbonosnog udaljavanja.


Uz temu ljubavi uvijek je prisutna i tema usamljenosti. Poetesina tiha usamljenost krije u sebi izrazitu želju za pripadanjem: „Ako mi vežete oči/ Opet ću put do njega naći/ Poznajem stazu svaku, koja do njega vodi/ Ako mi zatvorite usta/ Opet ću ga milim zvati/ Srce će moje opet za njim kucati“.


Poezija o kojoj govorimo je poezija ispovijednog karaktera, ona je profil jedne tragike. Noseći zastavu bola, autorka uspjeva da govori čistim bićem, misaono s puno nemira: „Tražim te među zvezdama i izvorima sna/ Tražim te u magli samoće, u očima prolaznika/ Tražim te u oku koje suzom vlažim/ Znam da je uzalud, al ipak te tražim“.


Na životnom putu najgore je posustati i beznadežno se predati zloj sudbini. Autorka to ne čini. Ono što je doživljeno, odsanjano, pretočeno je u lirske slike, bez klonuća i očajanja. Puna razuma i ponosa, poetesa nastavlja borbu. Prate je trenuci usamljenosti, tuge i bola, ali tu je vjera u ljubav, u pravdu, u život. Ljubav je, za nju, vječna: „Nisam ljuta na vetar koji je odneo/ Tvoj osmeh poslednji/ Nije mi krivo što sada šetam sama/ Ja i dalje volim/ sunce, pahuljice, zvezde, vetar i/ Tebe“.


Pjesnikinja priziva emocije. S njima boja i uljepšava trenutak sanjanog susreta s voljenim: „Zora me budi s imenom tvojim/ Na usnama neki osmeh ludi/ Dok grč u slutnji iskru nade nudi/ Noć me šalje snovima u zagrljaj“. Prepletenost stvarnosti i sna daje mašti krila da se domogne mogućeg.


Uprkos činjenici da istina bolno reže nadanja, pjesnikinja, ustreptale duše, utapa riječi u pjesmu, traži harmoniju života, riječima se željno posvećuje... Struje slike, odzvanjaju zvuci, zapljuskuju mirisi, miluju dodiri... U inat bolu, tužna, usamljena, s perom u ruci, puna nade, sveti se riječima, dušom, srcem: „Ukrala sam iz vrta snova/ ljubav tvoju i reči te/ Suze sam prognala/ One mi više nisu potrebne“, „Odlaziš.../ A ja ti, u mirisu kiša/ I dalje poklanjam rime/ Uskraćene želje...“


Te neispunjene želje, u prvom redu ljubavne, ta strasna, bolna, sjetna ljubavna čežnja dovodi do povjeravanja riječima – pisanja poezije. To povjeravanje riječima znači – unutrašnje čišćenje, a ponekad i jedini spas i instinktivni akt samoodbrane. Poezija pjesnika oslobađa svih onih misli od kojih nije imao mira. Delibašićeva u poeziji traži bjekstvo od životnih nesreća. Ona svoj bol primorava da zapjeva. Pjesnikinja kroz rime, kako sama kaže, izražava uskraćene želje, u stihovima traži i pomoć i ljubav i sreću. Melodičnim glasom punim nade, vjere, ljubavi, ali i molbe, pjesnikinja, skoro prkosno, saopštava: „Ja noćas hoću da budem vetar/ Da ti mrsim kosu/ Hoću da budem zvezda, da sijam za tebe na dlanu tvom/ I hoću noćas, osmeh da budem na usnama tvojim/ Da te stihovima ljubim/ Ja noćas hoću da budem pesma i videćeš/ Biću pesma, tebi u inat“.


U naletima tuge, čežnje i ljubavne žudnje, ostala je samo pjesma kao jedini izlaz i rasterećenje. Riječ postaje jača od bola. Pjesma daje oduška akumuliranim emotivnim nabojima. Ona nezadovoljstva preinačava u zadovoljstva, nemoguće čini mogućim, nedoživljeno doživljenim, nedovoljno dovoljnim, nezadovoljeno zadovoljenim. „Dužnost i povlastica pjesnika, pisca, jeste da pomaže čovjeku da izdrži, snažeći mu srce, podsjećajući ga na hrabrost i čast, i nadu, i ponos, i saosjećanje i samilost u životu. Pjesnikov glas ne treba da bude samo bilješka o čovjeku; on može biti i jedan od oslonaca koji će mu pomoći da izdrži i pobijedi“, kazao je sjevernoamerički pripovjedač i romanopisac Vilijem Fokner u besjedi na prijemu Nobelove nagrade.

Poezija Ljubice Delibašić je monolog o ljubavi, nadasve iskren i osjećajan, što nam daje za pravo da njenu knjigu toplo preporučimo čitaocima. Neka toplina izlila se u ovim stranicama i polila i zasjenila sobom sve ono što bi moglo biti i što je bilo tamno ili zamračeno tegobama života, odnosno smrću. Ova bujna i vječna lirika rukovođena snom, nosi autobiografski amblem i plijeni neposrednošću i iskrenom toplinom tona. Iako građena na realističnoj ravni, na krajnjim obrisima nemilosrdne sudbine, puna je života, snova, ljubavi... Poetesa razlistava osjećanja i piše stihove mastilom duše. Osjećanja izrasla u srcu pretače u stihove i zato su oni snažni, jaki.


Knjiga se čita u jednom dahu, bez pauze i odmora. Kogod bude pročitao knjigu „LJUBAV VERA NADA“ držim, da mu neće biti teško da se uvjeri u bogatstvo, široku otvorenost srca i duše njenog autora. Kovitlaju se u pjesnikinji mnoge drame, ali ona se ne zatvara kao preosjetljiva školjka. Njena poezija ne priznaje smrt ni njene trijumfe nad svim onim što živi i što bi da živi. Pjesnikinji se ne može zamjeriti što više progovara o noći i o prošlosti. Zašto da i ona ne tuguje nad uspomenama i nad svim onim što bješe lijepo.


Delibašićeva svim drhtajima duše svoje, svjedoči svaki njen stih, razigran poetesinim srcem, da u matici života i u ljudskom biću stoluje neka iskra, trajno prisutna vjera i nada koja ne umire, ljubav koja se uzdiže do nebeskih vrhunaca. Osjećam da se, baš tako, eho, topao, ljudski, iz svake strofe, iz svakog stiha ove knjige, preobraća u poruku: „Ljubavi, ljubavi, nikad nije mnogo ljubavi!“


Ispisujući preporuku za izdavača, Pero Zubac navodi: „Ova knjiga jeste knjiga ljubavne poezije, ali spektar tananih osećanja ulivan u ove stihove, nijednog trenutka knjigu ne čini unapred pročitanom“, zaključujući „ova knjiga jeste knjiga dobrih pesama, tugi u inat“.

Knjiga je obogaćena predivnim ilustracijama Milijane Radovanović, akademske slikarke iz Vrbasa, dobitnice Nagrade za slikarstvo na Jesenjem sajmu Vrbas 2001. i 2019. godine.

Riječ je o knjizi koja potvrđuje snažni poetski duh i senzibilitet pjesnikinje Ljubice Delibašić. Knjiga „LJUBAV VERA NADA“ nije mogla dobiti ljepše ime jer upravo ovdje sve počinje i sve traje, sve počinje od početka, na početak se sve i vraća – na ljubav. Ova zbirka je s puno ljubavi i uz puno vjere i nade u ljubav, i napisana, pa je s ljubavlju i pročitajmo.


O autorici: Ljubica Delibašić je rođena 1967. godine u Vrbasu. Zaposlena je u Kulturnom centru Vrbasa, kao urednik filmske redakcije i izvršni producent u Amaterskom pozorištu „Vladimir Popović“ KC Vrbasa. Diplomirala je na Fakultetu za umetničku igru u Beogradu – audiovizuelni i dramski umetnik. Pjesme je objavljivala u časopisima i listovima „Erato“ i „Ćirilica“ i zbornicima: „U čast Lazi Kostiću“, „Lirska kruna“, „Njegošev vijenac“ i dr.

Zoran P. Bošković


Zoran Bošković, rođen u Bijelom Polju – Crna Gora. Osnovnu i srednju školu-gimnaziju završio u rodnom mjestu. Završio Pravni fakultet u Novom Sadu i stekao zvanje diplomirani pravnik. Zaposlen u Opštini Bijelo Polje – Sekretarijat za lokalnu samoupravu, kao savjetnik za obrazovanje i kulturu. Više godina bio načelnik za društvene djelatnosti Opštine Bijelo Polje. U periodu 2001 – 2006. bio poslanik u Skupštini Crne Gore. Odbornik u Skupštini opštine Bijelo Polje. Više godina član Savjeta JU Centar za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo“ u BIjelom Polju i član Savjeta Festivala pozorišnih amatera Crne Gore koji se tradicionalno održava u Bijelom Polju. Predsjednik Savjeta Bjelopoljskog pozorišta. Ljubitelj poezije i pozorišne umjetnosti. Oženjen, otac četiri ćerke.


#zoranbošković #prikaz #ljubicadelibašić

19 views

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editor-in-Chief: Ana Savković

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2021.