Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/a-crack-in-the-asphalt-of-a-road-TGDATKr4CLg) 18. 2. 2024.
NOJ
(posvećeno Kafkinu djelu „Jazbina“)
Ne trčim poput noja nego sam noj, pravi, pernat i sve – a kuda trčim? – po cesti, ravno po njezinoj sredini, gdje je ocrtana bijela crta, pa onda isprekidana da bi ponovno u punu prešla; ne prelazim cestu, na pamet mi ne pada, ta zašto bih svjesno riskirao bez glave ostati, ne znam tko je tu lud, ali ja nisam, zapravo znam: ludi su oni koji su je bijelo obojili – da, bijelo! – kao da se radi o nečem dobrom, a ne smrti koja na centimetar udaljenosti leži – da, crveno! – crveno su je trebali obojiti jer krv tom asfaltu strana nije, ne, umjesto čeličnog zida oni crtaju, njima je sve to nekakva igra, ali ja se bojim i zato, zato stajem, prestajem trčati i u asfaltu pukotinu tražim, jedna će biti sasvim dovoljna, pa onda u trenutku kad je nađem, a upravo sam je našao, glavu u nju snažno zabijam: najprije vratom pravim luk, njegova mi konstrukcija to dopušta, zatim ga svojevoljno lomim i kljunom probijam načetu caklinu ceste, pa još malo širim tu sad već svoju rupu da mi bude ugodnije, koliko već može biti u takvim uvjetima, pa odahnem jer sam napokon siguran – ali jesam li zaista? – premda se buka jurećih automobila uvelike prigušila, osjećam kako se gušim, suviše mi je uzak ovaj novi prostor iako mi ne bi bio prvi put da se nađem u takvoj oskudici zraka, u bezizlaznom položaju, ali nema veze sad, prevladat ću i to, samo, samo da mi je glava na sigurnom, ona je glavna, tijelu diktira smjer kretanja, a s njezinim blagim okretom ulijevo čitav mi se trup u suprotnom smjeru okreće, rotira oko te središnje točke koja sam zapravo ja, osjećam vjetar kako mi perje pokušava otpuhati, ali kiša ga u tome sprječava, mokar sam do posljednjeg pera, težak poput olova, ma, poput nepostojeće čelične ograde, a ako me neki od strojeva što s obje strane jure slučajno okrzne, odbit ću ga u drugu stranu, da, tako je – ja sam odbojnik! – odbio sam sve u životu pa zašto ne bih i običan automobil, eh, preživio sam i gore, bio u nezavidnijem prostoru, a u ovome me jedino malo vrat koči, a koče i oni gore na cesti, čujem ih kako kolnikom vrludaju, trubama me upozoravaju i u posljednji trenutak mimoilaze, kao da je na meni odluka da se maknem; ne, ja jedino mogu kružnicu ocrtati, maknuti se ulijevo da propustim one zdesna, drugog izbora nemam, a na njima je da prepoznaju prirodu stvari, oni su ti koji vlastitu sudbinu kroje, koji biraju smjer kretanja – a ja? – meni ne ostaje puno uz odluku u koju ću rupu glavu zabiti, sve, sve je sad na njima, pa neka paze ako im je glavu na ramenima milo zadržati, moja je, eto, barem sigurna.
O autoru: Zvonko Bumber rođen je 1983. godine u Šibeniku, a nastavnik je geografije u riječkoj srednjoj školi. Osnivač je i voditelj dviju udruga i 70-ak projekata. U sklopu jednog takvog projekta pod nazivom „Gradovi duhova Hrvatske“ obilazi trećinu hrvatskih napuštenih naselja te izdaje monografiju „Gradovi duhova Primorsko-goranske županije“, a čiji su rezultati objedinjeni na interaktivnoj internetskoj stranici istoga naziva. Također, završio je poslijediplomski studij Ekonomskog fakulteta u Rijeci, a sakupljač je stijena i minerala, pisac poezije i proze te suprug i otac.
Krajem 2022. godine izdao je roman prvijenac naziva Uhljeb, a u 2023. godini zbirku pjesama, kratkih priča i pripovijetki pod nazivom Crni toranj (https://sakcinski.hr/trgovina/?filter_autor=zvonko-bumber).
