Pjesme naš tuđi slomljeni auto bez kotača, odgodim se na tjedan dana i dragi morrissey Lidije Deduš u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Lidija u svojoj biografiji ističe: "Rođena 1977. godine. Pjesme su joj objavljene u časopisima Tema, Libra libera, Fantom slobode, Agon, Strane, Kritična masa, Ajfelov most, Afirmator, Knjigomat. 2016. godine ušla je u finale natječaja Vranac podgoričke knjižare Karver za kratku priču. 2017. godine bila je finalistica natječaja za nagradu Post scriptum – književnost na društvenim mrežama. Uvrštena u antologiju Ovo nije dom (pesnikinje u migraciji). Pjesme su joj prevedene na engleski i objavljene u časopisu Europe Now, sveučilišta Columbia iz New Yorka. Živi u Varaždinu."
O svojoj poetici Lidija kaže: "Moja je narativna poetika koja se bavi svakodnevnim problemima pojedinca, unutarnjim previranjima i autoričinim preispitivanjima okoline i odnosa sa svijetom u kojem živi, s elementima humora i ironije."
naš tuđi slomljeni auto bez kotača
u danima kad je kuća bila jako hladna
sjela bih u olupinu auta na susjedovoj livadi
zubato sunce sjalo je kroz naprslu šoferšajbu
tamo sam pročitala zolu i tolkiena
rougon-macquartove i gospodara prstenova
ponekad kad bi padala kiša
zamišljala sam da je auto u autopraonici
i prepuštala se sigurnosti automobilske kabine
dok su vani tutnjali četke i valjci
ponekad mi je društvo pravio mali susjed
imao je kronični bronhitis i gadnu upalu oka
pričao bi kako ga noću u krevetu griju mačke
dvije mu sjednu na prsa dvije ispod nogu
i mama mu kaže da ne treba peć
ponekad smo pjevali cajke
on je znao riječi ja sam udarala ritam
ponekad je on stigao prvi
sjeo za volan i motao po njemu rukama lijevo-desno
govorio brm brm an an an drrrr
a ja bih naslonila glavu na okvir vrata
i puštala da mi sunce grije lice
maštala da putujemo afrikom u suton
mašemo afričkoj djeci i pozdravljamo ih
unatoka wapi odakle si ti
safari njema sretan ti put
tako smo proputovali dalekim krajevima
šestogodišnjak i ja
u našem tuđem slomljenom autu bez kotača
odgodim se na tjedan dana
neću više da pijem minerale, vitamine, vodu za pravilan rad srca, mišića, kostiju, i neću da pazim na hranu, slatkiše, ugljikohidrate da redovno vježbam i trošim toksine i vežem slobodne radikale. hoću da ustanem u ranu zoru, da skuham kavu, da upalim svjetlo u kupaonici, da se pogledam u ogledalo, pa da gurnem glavu u lavabo pun vode i da ostanem tako sve dok me ne pojede mačka. subota je i svi su nekuda otišli. kupaju se u morima, istražuju špilje i planine, a ja sam ovdje sjedim nasred dnevne sobe i širim po parketu rekvizite s kojima bih mogla i htjela da se ubijem. vidim ispod kauča se s kokicama zamrsilo klupko kose, pa izvučem usisivač i krenem čistiti podove. iz ormara izvadim stare gaće, navlažim ih vodom i počnem brisati police. usput pronađem plastičnu vrećicu i izolir-traku i spremim ih u džep za poslije. prebacim se u kupaonicu, oribam kadu, lavabo, wc, gucnem malo varikine, razdijelim šareni veš od bijelog i kažem ok, sad mirne duše mogu da skočim kroz balkon pa iz ladice izvadim nož. zasučem rukave i taman kad krenem da zasiječem, omete me moj odraz u nehrđajućem čeliku. dignem sječivo da popravim frizuru, obrišem ruž s prednjih zuba i tako mi prođe subota. u nedjelju obučem najljepšu haljinu i odem van. mjerkam koliko je visoka zgrada, ali zapnem za rubnik, padnem i razbijem koljeno. psujem, hoću da se bacim pod auto. krenem prema rijeci na drugom kraju grada, ali usput sretnem s. koja me pozove na ručak. kažem: dobro, može, iako sam upravo krenula da skočim s mosta. a onda me nazove moj čovjek i pita kad dolazim. pa dobro, evo me, stižem, kažem, mada iskreno stojim na pružnom prijelazu kod bile i čekam da naiđe putnički zagreb-varaždin. i tako mi prođe nedjelja, i pokvari se kuhalo za vodu, i pregori mi žarulja, i razbijem dva tanjura, i izgori mi pegla, i oljušti se zid, i stigne mi ponedjeljak, i ustanem u ranu zoru, i skuham kavu, i upalim svjetlo u kupaonici, i pustim vodu u lavabo, i izađem iz stana i osjetim nelagodu što postojim, ali odgodim se na tjedan dana.
dragi morrissey
pišem ti ovo pismo u nadi da će te zateći
zdravog i u dobrom raspoloženju
mada nemaš pojma tko sam ja
samo još jedna jadnica
jedna od pripadnica prebijednog ljudskog roda pomislit ćeš
kad i ako ga budeš pročitao
ni manje ni više vrijedna od ostalih
ali mogu ti reći kako ja odlično znam tko si ti
i da ti se spremam pisati već dvadeset i šest godina
od onog dana kad sam prvi put životom branila tvoju ploču
koju sam kupila od dugo šteđenog džeparca
koju je neki klinac u velikom parku izgrudao snijegom
klinac koji se samo htio igrati
a ja sam ga bacila na zemlju i napunila mu usta i nos i uši
tako da nikad ne zaboravi koga je on to gađao
da nikad ne zaboravi dan kad je pokušao oskrnaviti
velikog stevena patricka morrisseya
osim toga htjela sam ti reći
mnoga su se sranja izdešavala u periodu od dvadeset i šest godina
kad sam kupila tu prvu tvoju ploču
raspala nam se država i preživjeli smo rat
iz kojeg smo izašli sjebani i nikakvi
rekli su mi da sa starošću dolaze pamet i mudrost
ali ja to do danas nisam spoznala
pamtim samo kako smo te slušali po mračnim podrumima i zadimljenim klubovima
i kako smo bili sretni kad smo dobili satelitsku
pa te mogli vidjeti na mtv-u
današnja djeca ne znaju ništa o tome
gledaju te na internetu
kupuju knjige s detaljima iz tvog života o kojima smo mi mogli samo sanjati
besplatno skidaju albume i prže ih okolo za pljugu
dok smo mi nervozno sjedili kraj kazetofona
s pritisnutnim rec play pause tipkama
i kad su nam se kazete zapetljale od izlizanosti
sahranjivali smo ih ispod kvartovskog drveta uz oproštajna pisma
ali zapravo htjela sam reći
nadam se da si dobro
jer gledala sam taj intervju s tobom
u toj nekoj emisiji
u kojoj si izgledao kao podmornica
koja je potonula nakon stravične eksplozije
i voditelj te pitao nešto o depresiji kao
opće je poznata stvar da patiš od depresije
i da li si i u danom trenutku depresivan
dok sjediš tamo u toj emisiji i odgovaraš na pitanja o novom albumu
i bila sam malo razočarana tvojim odgovorom
jer si mu zbunjeno rekao da nisi
jer si okružen prijateljima i dobrim ljudima
iako se u tvojim očima jasno vidjelo
da je umrla neka iskra
ona koja umre u svima nama kad nas pitaju o depresiji
oni koji o tome ne znaju i ne razumiju ništa
koji misle da su to prolazna stanja što ponekad dođu
i jednako tako brzo i odu
nakon što čovjek dobro pojede i popije
zapjeva i ispriča poneki vic
poveseli se s dragim ljudima koji mu pruže utjehu
da još ima nade za sve nas
iako odlično znamo da je u životu sve već unaprijed izgubljeno
za kraj bih ti još samo htjela reći
nimalo mi se nije dopao tvoj zadnji singl
počeo si zvučati kao švabo tralala
pregazile su te godine mozz
jer današnje je doba doba optimizma
i nitko više ne puši te mizantropske spike
ma koliko ih voljeli nas dvoje
i ma koliko se slagali da je svijet usrano mjesto za život
nitko ne želi slušati tuđe vapaje upomoć
niti znati o tome da je netko u depresiji
i nitko ne shvaća ozbiljno taj tvoj cry for help
ljudi se danas okreću svijetloj budućnosti jer svima je valjda jasno
da živimo u novom mračnom dobu
iz kojeg se pošto-poto treba što hitnije iščupati
i zato bi najbolje bilo
da se okaniš pjevanja
i da kao svaki pošteni estradnjak
otvoriš restoran ili neki biznis
od kojeg ćeš i dalje dobro živjeti i zarađivati
tako da ti nitko ovako kao ja jednoga dana ne bi mogao predbaciti
da si ostao bez ideja
da si isuviše star a da bi još uvijek bio mlad
iako bi sigurna sam
i na to imao spreman odgovor.
