Aleksa Janković: Rođen 25.06.1994 u Mrkonjić Gradu. Završio Banjalučku gimnaziju. Trenutno studira na Filološkom Fakultetu pri Univerzitetu u Banjoj Luci na smjeru za engleski jezik i književnost. Dobitnik plakete ''Pjesmarica za Petra Kočića'' za zbirku poezije ''Crna Riječ'', izadana 2017 godine. U slobodno, a bogami i u redovno vrijeme, opčinjen muzikom, poezijom, video igricama i kozmologijom. Trenutno živi u Banja Luci.
O svojoj poetici Aleksa kaže: "Tri stvari:1. Umjetnost je ambasada duše. Time poezija služi kao jedan od ambasadora. Duša je u ovom smislu ono nesvjesno, ono nedokučivo. Gomila osjećanja i promišljanja koja se fermentuju danima, mjesecima, godinama i čekaju realizaciju, odnosno efekat na stvarno. Umjetnost vidim kao jedinu validnu komunikaciju između svjesnog i nesvjesnog, jer ima sve alatke koje su potrebne za to. Iz tog razloga je poezija često nejasna i čini se nedokučivom jer jezik mora biti na drugom stupnju i razlikovati se od normalnog govora da bi dotakao nesvjesno. Dušu ovjde posmatram generalno, odnosno neobuhvata samo dušu stvaratelja nego i duše onih s kojim teži da se poveže. S time je poezija bolja što se sa više ljudi uspije povezati.2. Smisao za muziku je veoma važan. Pobornik sam slobodnog stiha, ali mi je vjerovanje da čak i on mora da se povinuje određenom metru i ritmu. Da li ulazi svjesno ili nesvjesno u izbor riječi i sitnaksu stiha i nije toliko važno ali je važno da se neka muzika promalja kroz strofe. Razlozi za ovo su preširoki za ovaj format, ali u suštini služe da približe haos misli koji flertuje sa nejasnim dubinama nesvjesnog onome ko čita i daju na efektu smislu koji treba da se prenese.3. Ne postoje granice u jeziku. Sve što su granice jezika su i granice poezije. Riječ nikad nije ni dovoljno suva ni dovoljno sveta da stane u stih. Kao neko u poslu pravljenja novih obrazaca i zarobljavanju idealnog u najbanalnije, pjesniku (vjerovatno i svakom umjetniku) se ovo mora dopustiti. Tako i vulgarizmi služe da oboje pjesmu određenim duhom i da određenoj strofi daju teret odabrane riječi."
Ispočetka
I opet ti i ja. Ja u vodi. Ti u paučini. Ko se tu ustvari davi? Voliš me samo dlanovima. Neko nam kaže da nismo sami.
A opet, pijem u kafanama po ćoškovima liječim mamurluk cigarama i poezijom, nekim izaponoćnicama pričama kako umijem da gorima, kako sam pepeo, i anarhija.
Sanjao sam nekunoć da imaš tri sise i da si tužna jer te hvataju samo za srednju. Ja sam igrao ulogu pijetla koji ne zna da kukuriče. Morao sam se praviti kvočka da bi izbjegao sudbinu, u supi.
Kad sam se probudio sve je mirisalo na tebe i smrt.
Pjanska
Obučen u ponoć, pio sam cijelu noć. Pivo. Katran. Oči.
Vrištao sam negdje dolje gdje se voda s zorom sreće: ''Dođi, dođi!''
Uplašeno kamenje se krilo od klubskih štikli, noćobdije su rušili javno dobro.
''E moj pobro...'' Kočić šapuće s Manjače. ''Vrati se kući'' u potpisu, smreke s Lisine. Pinealna žljezda pali zastavu nostalgije. Gazim ćik iz dosade, najveća bitanga s ulice blagosilja moje otrove. Bebek me potsjeća na krvavi sjaj:
''Nikad se neću vratit', u svoj rodni kraj!''
Jen', dva! Jen', dva!
Čaša nema dna.
Nebo se nikad zatvara na minus 21 celzijusa.
Hodamo s namjerom da stignemo do kraja. ''Ša la laj laj la!''
Neki hrvat nosi neko veliko, zgoropadno ''U'' na leđima, spotiče ga addidas četnik:
na krucu mu tetovaža ''Velika Srbija'' iznad šupka: ''od sad i za 10 dolara!''
Na raskršću Petra Prvog i Mak Dizdara, nekom muslimanu presudi ćirilica?
Gazimo po ljusci rata malograđana ja i još dva čovjeka...
...i ima još do proljeća.
Jen', dva! Jen' dva!
U maršu su zvijezde i još dvan'es' rakija prije počinka, Žarko bez imena me obavještava:
''Ovaj grad ima oči Beograda, i dupe Staljingrada!''
Ako ovako nastavimo stićemo i do Jajca na jedno brzinsko kod Marina!
Ajde! Ajde! Ima mjesto gdje se Vrbas pretvara da nije pritoka (Joj! Ubi nas provincija!)
Ima mraka da nas još sakrije od lupeža i zvižduka.
Jen', dva! Jen' dva!
Jutro nas vraća na tačku bez povratka. Ima još šanse da se sve ovo prespava.
Velika pjesma
Ovo je velika pjesma. Obučena u smrt i sve stvari koje vreba. U raskošu noći postaće hram u kojem se okupljaju obnevidjela dijeca sa nadgrobnim pločama pod miškom puna onog sumanutog splina, čekaće nešto.
I mjesec će nositi krst koji izmišlja boga ako se čuju, znači da su došli i u svemiru ima mjesta za njega.
*
Imam hiljadu nekad, i samo jedno sad. Hiljadu plaža i samo jednu bombu s jednom adresom i imenom što nam je došla, i tu je i prijeti da se vrati.
Imam i nož i žicu i Bosnu moju i Krajinu svom ugrcalom od krvi što navire kivno s zastava, s parola, i novina i TV čarolija, imam i tu krv svu čudnu u osveti svu modru od prošlosti k'o oblake što se dave na vodi; piju je fotljske izjelice i plaćenici krv im jebem!
Imam i taj put sav lišen prizora. Sav od kostiju i noći, taj put što ga svi imamo, taj put kojim se i putuje.
I ovo naše nebo puno promjena i šarenila zora i sutno puno žala i prozora na sivom svodu šapata smrtila. Sredine pune svijetla i utvara, imam mu čežnju i poziv daljini da opišem oblake nekom tamo Englezu, da mu kažem kako se na Mjesecu rđavo stoji, i kako su mu tamne strane u boji.
Imam i riječi. I engleske i ove naše. Sve ih imam! Ispljuvke ćoravih simbola, prljave fleke pulsirajućeg mozga, potucaju se po glavi, po vrisci ruže, po klepetu gitare, između dvije noći rastegnute na listovima smijeha.
I da pet jezika nisu dosta da u usta stanu, bol, tuga, ljubav.
Sva su slova malena prošlost. Samo ih gnjavimo istorijom.
Uvlačeći se u bolnu uobrazilju klubova, kafa, cigara, s mantra-očima, Oblačeći užarenu prazninu između svega onoga što smo prećutili, hromom, skupim autima, markiranom obućom, i svim što nisu prokleto ćorave riječi.
Imam i bijes! Bijes čovjeka bez sna, čovjeka bez muzike, čovjeka bez poezije čovjeka bez one lelujave spone kosmosa i ruke sopstvene, čovjeka toliko omamljenog ogromnim bespućem bilborda, semafora, ponoćnog krika, ekrana, šarenih pilula, policijskih rotacija, bolničkih rotacija, smećarski rotacija,
rotacjija, rotacija, rotacija! Rotirajućih reklama i rakijskih kazana rotirajuće svijesti EPP otrova rotirajućih očiju Doline Pepela, rotirajući bijes revolucije pokreta, bijes vriska nesreće:
''Što se sve okreće? Zašto me niko ne sreće? Zašto se sve pokreće?''
O ljubavi, Bog je sve što miriše, svi su krstovi vještice!
Hrabro, silo, duša uvijek tiho putuje.
... i ponoć prestaje.
