Dobri pop Milenko: Mario Maglov

June 21, 2017

 

 

Priča Dobri pop Milenko u konkurenciji je za ZiN nagrade.

 

Mario Maglov rođen je u Kninu, nakon rata živio u Srbiji a nakon toga na više drugih mjesta. Diplomirao je pravo. 

 

 

Dobri pop Milenko


Pop Milenko se okretao u krevetu. Sa boka na bok, od muke. Već je bila kasna noć, po njegovom osjećaju moglo je biti između dva i tri, ili možda čak četiri ujutro. Ispod njegovih devedesetak kila pri svakom pokretu čuli su se federi madraca i škripanje starog kreveta. Debeli jastuk napunjen perjem udubio se, napravivši krug oko njegove čupave glave.  Već par dana san mu nije dolazio na oči, a kada i bi, mučile su ga noćne more. Svaki put, nakon takvog sna bio je na oprezu. Čitav dan bi bio suzdržan, sate provodio u iščekivanju. Taj san, odnosno noćna mora, da je nazovemo pravim imenom, je uvijek bila ista. On bi se spuštao prema tunelu, sa čije strane - nekad lijeve a nekad desne - su bila dva jezera. Tunel, debelih betonskih zidova je bio mračan i pun tmine, a padina prema onim jezerima koja su se gnijezdila u izmaglici, strma i naopaka. Oko njih bi se širila voda i ponekad bi se sve pretvorilo u ogromnu baru. Njome je plovio čamac, a njime je bez ikakvih vesala upravljala smrknuta figura, umotana u tamni plašt. U to vrijeme bi jedna golema žena došla i sjela na kraj njegovog kreveta. Pričala mu je neku priču. Sada mu se čini da ta žena zapravo i nije imala lice i da je umjesto njega tu bilo ogledalo onoga što je upravo govorila. To je bio vrtlog boje njenog glasa koji ga je užasavao i hipnotički topio svaki njegov otpor. Ne, njoj se nije mogao oduprijeti, ponekad bi smogao dovoljno snage tek toliko da sjedne na krevet i okrene jastuk, prizove Boga i anđele u pomoć ali ona bi još uvijek bila tu prisutna i jednako teška, teža od cijele kuće. Taj san koji se redovno ponavljao pop Milenko je tumačio kao nadolazeću opasnost. 


Tik do njega, na drugoj strani kreveta hrkala je njegova žena. Gledao ju je u  polumraku spavaće sobe i sažaljevao. Nije to bilo zbog hrkanja, ni zbog njene aljkavosti, (zbog koje bi joj on ponekad prigovorio), niti sveopšte priprostosti. Pop je mislio kako je njoj lako, jer ona „ništa ne zna“. Nju nisu doticale dnevne drame borbi između dobra i zla, ona nije razmišljala o tome kako izbjeći svakodnevne zamke koje đavo postavlja ispred nevinog čovjeka, kako se oduprijeti raznim njegovim smicalicama i iskušenjima. Mislio je još kako je njen život blažen u tom neznanju, i da bi ga kao popadija morala makar malo poduprijeti i pružiti mu utjehe i razumijevanja za mučnu rabotu koju on obavlja.


Dragica je naime bila ljupka i zgodna žena, podužeg ravnog nosa i pomalo klempavih ušiju koje je sakrivala smeđom valovitom kosom. Nije se ona pretjerano trudila da se svima svidi, a sa druge strane nije bila niti ravnodušna. Čuo je on i znao i sam kakvih sve žena ima i šta rade. Milenko se u nju zagledao još u školi, i prije nego što je postao pop znao je da će sa njom jednog dana dijeliti postelju. Da ponovimo, on je znao. Na nju je mislio i u samotnoj ćeliji manastira dok je završavao školu a kasnije se molio Bogu da mu ne uzme za zlo to što je mislio o ženi. A kad je o njoj mislio, prije svega bi mu na pamet pale njene butine. I grudi.. o da, Dragica je imala najveće grudi još u školi. One bi mu tako iznenada sinule pred oči u mraku ćelije kao pravo iskušenje, kao da mu sam vrag šalje te slike u glavu, i mami ga na grijeh. Nije lako bilo odagnati ih. Međutim, sve je to prošlo. Nakon ženidbe Milenko je sa Dragicom, sada popadijom, promijenio nekoliko parohija. 


U prvoj, ravnoj varošici na sjeveru Vojvodine dobili su i prvu kćer. Tu su i on i Dragica živjeli kao po kazni. Nisu im odgovarale duge panonske zime i sveprisutna vlaga. Dijete im se često razboljevalo. Jednoga dana dogodilo se da je jedna mlada žena u nevolji pričala sa popom u crkvi poslije službe, a on ju je savjetovao, rekao šta da radi te da će se on za nju pomoliti. Slučajno ili ne, ova nerotkinja je kasnije rodila blizance. Tako se taj glas pronio, od jednog unesrećenog do drugog, pa mu počeše uveče na vrata kucati i moliti da ih primi ljudi koji druge utjehe nisu mogli naći. To je čuo i njegov vladika kojem nije bilo drago da ima takvog popa, „nije im trebala nikakva pažnja“, govorio je, a iskreno, bio je pomalo i sumnjičav prema svakom čudu. Da stvari ne bi izmakle kontroli, on je tiho uredio da pop Milenko bude premješten u dalmatinsko zaleđe.


Došavši u svoj zavičaj ovo dvoje su se preporodili, narod je bio srdačniji, više je držao do crkve i do vjere. Milenka je i tu pratio glas, „da nešto zna“ i taj bogobojažljivi narod mu se obraćao sa strahopoštovanjem. Narod nije znao kako se molio niti šta je tačno radio taj pop u svom sobučku kad mu se dođe. Jedna žena koja je zavirila unutra govorila je da mu je ta „sveta soba“ bila puna ikona, zapaljenih svijeća i kandila da je sve bliještalo. Drugi su govorili da je sve bilo crno i mračno, da su vidjeli jednu svijeću i neko veliko ogledalo i da je samo iz nekih starih knjiga nešto čitao i čatao. Bilo je i nekih, koji su, gotovo šapatom, govorili kako su čuli da je pop unutra s nekim pričao, ponekad plakao i vikao. 


Bilo kako bilo, uskoro mu je Dragica rodlila još jednu kćer. Kako su djeca odrastala, život mu je postajao sve mirniji a on je bio sve zadovoljniji. Vremenom je prošla i strast, i sada u svojim srednjim godinama, mirnim brakom u malom mjestu sa dvjestotinjak duša on se sasvim mogao okrenuti iskrenom propovijedanju onoga što je znao. Svojoj vjeri. 


Pop Milenko je sebe smatrao sretnim čovjekom. Smatrao je da mu je ta sreća sva od Boga došla. Njegova vjera je bila jaka i nepokolebljiva, puna zanosa, sličnog onom koji je u plamu svoje mladosti osjećao prema Dragici. I zaista, pop Milenko je imao jako prisan odnos sa Bogom. Gotovo da ga je bio strah to kome reći, on je sa njim svakodnevno pričao, molio mu se, ispovijedao, došaptavao. Samo ta ljubav je bila čista i bez mana. Ništa nije mogao toj idealnoj ljubavi zamjeriti, ona se protezala od sada do vječnosti.


I dok je tako gledao svoju ženu, njegove misli su bile na teškoj stvari koju on kao izabranik krsta i božiji čovjek ima danas za uraditi. Blagosiljanje kuća je počelo. Cijelo donje selo već je zvršio, obišao sa svojim đakonom Đuricom. Donjani su mu bili dragi. Njegova je mater bila iz Donjana i kao dijete je tamo provodio dane ljeti kupajući se na potoku pored mlina. Sada kada se toga sjeti kao da ponovo na trenutak osjeća svu svježinu vode tih dubanaca u kojima su se kupali. Sve je on te ljude i familije znao, i ko je kome rod, i ko je kome koje koljeno, i iz čije se kuće koja baba udala i koja se tetka preudala. Dok je bio mali budući pop Milenko slušao je priče djedova i baba što se okupe oko bokala vina ili bocuna rakije, za vrijeme sajma ili nečije slave i pričaju o onome što je bilo nekada davno, do kasno u noć. 


Slušao je i priče o nadprirodnim pojavama koje je narod prepričavao i prenosio do najsitnijih detalja. Nekako bi se samo od sebe dogodilo da neko sve to dobro zapamti, baš onako kako je rečeno a taj neko će sve to nekom drugom prilikom opet prenijeti novim naraštajima. To je bila sveta dužnost, biti dio lanca narodnog predanja. A da je bilo svakakvih priča, bilo je. Ljudi su pričali o vilama koje su čekale putnike namjernike u planinskim klancima načičkanim gustom borovom šumom, neke od njih namamivši duboko u šumu gdje bi im se obično izgubio svaki trag. Ili one o noćnim morama, kakve je i sam kasnije imao, ili o vukodlacima i raznim drugim jezivim slučajevima koji su se dogodili nekom od mještana ili njihovim poznanicima. Dali se zbog svega toga posvetio vjeri i Bogu ? Ko bi to znao. Sigurno je samo da je on pomno slušao sve te priče i pamtio ih, a one su postale dio njega. 


U gornjem selu njegove parohije još je imao za obići svega par kuća. Zima je bila hladna. Hladna kao one zime povratnice koje dođu poslije puno godina, zabijele snijegom i okuju polja i seoca hladnoćom pa sav dokon narod samo o tome priča i samo na to misli, te se samo žali i kuka. A svima drago što mogu malo prileći, odmoriti umorne kosti i naspavati se. Ali pričati kako je teško i hladno se mora. E takva je ciča zima bila. „Najgora u zadnjih osam godina“ kategorično je tvrdio televizijski reporter koji je stajao na za promet zatvorenoj cesti, sa šubarom nabijenom do pola nosa, dok mu je lice šibala mećava. Sve je to prolazilo popu Milenku kroz glavu. Ali put u Gornjane po zimi njemu nije bio problem. Svaka, pa i najmanja radnja koja će pridonijeti pobjedi dobra nad zlom, svijetlosti nad tamom bila je njegova zadaća. On je znao da će biti u stanju prebroditi bilo kakvu prepreku.  


Davno je primjetio kako su neki od njegovih parohijana neiskreni vjernici. Nevjernici. Kako se pretvaraju da vole Boga, da se kaju, da se mole, da razumiju to što on propovijeda. A on je i te kako propvijedao! Govorio im je i na liturgijama, i na ukopima i na slavljima i za vrijeme žalosti i veselja, u svakoj prilici koju je imao - govorio je narodu kako postoji život viječni, kako treba biti pokoran i iskren sluga božiji. 


Znao je on tačno koje familije su imale tu nevjerničku žicu, (da ne upotrebimo kakvu težu riječ), sačuvaj nas Bože, i čije su matere i stare strine gledale u sve i svašta i gatale, i u čije se kuće išlo da se skine kakva nabača. E pa jedna od tih mu je ostala među zadnjima da je blagosilja. Sve ono što nije znao, rekli su mu drugi mještani. A selo je sve znalo. I ništa, baš ništa mještanima nije moglo umaći. Jedni su drugima bili najbolji prijatelji, kumovi od starina ili ponovljeni mladi kumovi a čim se sretnu sa trećima štošta se dalo zamjeriti onim drugima. I tako u krug. I te su se spoznaje uklapale, i sve je govorilo samo za sebe kako neki od tih parohijana nemaju niti malo vjere u Boga. „Misle li oni o svojim djelima, o smrti svojoj da mi je znati“ pitao se Milenko. Pitao se, kako se samo usuđuju petljati sa vragom, baviti svim tim nedjelima koje on nije htio, pa nećemo ni mi, posebno imenovati. Ali, da se zna, pod time je mislio na sve radnje kojima se inače bave nevjernici, koji su pritom zavedeni od samog vraga. 


Izmučen nesanicom sa poluotvorenim očima čuo je budilnik. Bilo je tačno sedam sati a on jedva da je oka sklopio cijele noći. Nakon nekog vremena stigao je i Đurica, i potom su krenuli. Gornjani su bili udaljeni desetak kilometara. Cesta je ponegdje bila prekrivena izgaženim tankim slojem snijega. Krovovi seoskih kuća stapali su se sa vrhovima brda u daljini, a oni sa oblacima i nebom čineći tako jednu cjelinu. Na ulicama nije bilo žive duše, svi su se pozatvarali unutra, sjedili u toplom. Pop Milenko je htio sve to što prije završiti, jer u te kuće pogane neće morati ući ponovo sve do ljeta. I ranije je primjetio kako mu je odlazak tamo oduzimao energiju, pa sad još i taj san od noćas. Srce mu je već ubrzano tuklo, a grlo ga je steglo. Gotovo da nije osjećao nikakvu hladnoću dok je stajao pred vratima. Pozvonio je. 


Zamišljao je kako niko od njih neće odgovoriti ništa na njegovo „pomaže Bog“ i kako će svi nešto sebi promrmljati u lice, pokazujući tako svoju neiskrenost i odvojenost od Boga. Kako je koračao naprijed, u glavi mu je nešto govorilo „ne, ne, ne“. Hodnik kuće kojim je prolazio u trenutku se činio kao neki tunel koji vodi u mračne odaje, a slike na njegovim zidovima kao da su oživjeli vrazi čije su sjene kolale i igrale neko čudno usporeno kolo. Dirali su ga svojim dugim, koščatim rukama, čupali za bradu i kosu, zaustavljali, vukli za mantiju. Đurica je bio iza njega još na samom ulazu, ali se njemu činilo da je stotinama metara daleko u nekom drugom vremenu, nesvjestan njegovih muka. Ugledao je nekakvu masku demonsku koja je visila iznad jednih od vrata i kao da je njen jezik zeleni račvasti, oživio na tren. Tada se začuo duboki urlik iz njenog grla sakrivenog u zidu, koji je, bio je uvjeren, stizao iz samog pakla. „O pope, 'oćeš para, zlata, vladika da postaneš ? Šta ti srcu drago mili moj.. Samo meni reci. Sve što ti treba, kaži, o svemu se možemo dogoviriti. Ti znaš ko sam, a ja znam šta ti paše.“


Pop Milenko se nije sjećao komunikacije sa ukućanima od tog dana. Ne zna jesu li mu odgovorili na pozdrav, niti jeli bilo išta drugo rečeno. Sve mu se to pomutilo u glavi i zna samo da je zdušno prskao svetom vodicom sve krajeve te kuće, dok su oko njega stajali ukućani. Dao je sve od sebe, duboko se molio Bogu da sve to pročisti, odagna te utvare, to zlo. Naizgled, sve je bilo kao i u drugim kućama. Na jednom od zidova stajala je ikona krsnog sveca, zapaljena je svijeća. Ali on je znao duboko u sebi kako je sve to obmana. Sve je to bio privid, osjećao je on to svakim atomom svoga bića. U toj kući je bilo nešto drugačije. Dok se spremao da izađe, kraičkom oka ugledao je kako ga sa druge strane prozora sa znatiželjom gleda velika crna mačka.  

 



 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2020.