Bijeli ljiljani: Marijana Mary Mrvoš

June 22, 2017

 

 

Priča Bijeli ljiljani Marijane Mary Mrvoš u konkurenciji je za ZiN nagrade.

 

 

Marijana Mary Mrvoš o sebi i svojem pisanju: Pišem kratke proze iz pomaknutog kuta gledanja na svijet i zbivanja. Ponekad zaplovim pjesničkim vodama i napišem stih koji mi je odlična priprema za prozu. 


Pišući blog Priče o ljudima, stvaranju i magiji nastojim proniknuti u zakutke onog što se događa oko mene. Rođena sam 1968. godine u Ogulinu. Živim i radim u Zagrebu.

 

 
 

Bijeli ljiljani

 

Kamenčići su lagano podvriskivali dok se crni kabliolet zaustavljao pred ljetnom kućom s bijelom  ogradom i vrtom ispunjenim grmovima ruža od kojih su neke bile krupne da se na momente činilo da nisu stvarne.  U zraku se osjećao intenzivan miris soli i trava. Nebo je bilo čisto oprano burom od jučer i tako blizu, nadohvat jednog pokreta. Na plaži, pijesak je svjetlucao i bilo je neobično da se u tom času tamo nije našao niti jedan kupač.

 

Sjedila je na trijemu, lagano zavaljena u ljuljački. Ruke su bile naslonjene na bedra dok je u krilu pridržavala buket bijelih ljiljana umotan u mekan papir. U nekoliko navrata, dok je desnom rukom  s čela pomicala pramen crvene kose, dotaknula bi papir i on bi poremetio tišinu. Crveni lak se pritom sjao i nevidljivi kupač, da ga je tog trena bilo, mogao je iz odsjaja isčitavati signale i dobro da je tog dana plaža bila pusta.

 

Osjećala je lagano pulsiranje žile na sljepoočicama. Počela ih je brojati i pretvarati u minute. Vrijeme je protjecalo u svom vlastitom ritmu i nije ga bila svjesna. Mala torbica veličine pisma s tankim remenom ležala je uz njeno lijevo bedro.  Pastelno-zelena svilena haljina pratila je liniju tijela i otkrivala preplanule listove i ruke. Na ljevoj ruci nosila je prsten sa zelenim okom u obliku peteljki s pet latica. Pogled joj je išao od vrha sandala u boji haljine s remenčićem oko vitkih članaka i  horizonta.

 

Gotovo istovremeno čula je zvuk guma na šljunku i crkvenog zvona. Ustala je, lijevom rukom je torbicu namjestila na rama a desnom je pridržavala buket.  Gledajući ravno pred sebe približila se vratima ograde koja su tek malo zaškripala. Morat će ih prvom prilikom podmazati. Srce joj je ubrzavalo, dah joj je postajao plići. Nije si mogla dozvoliti nesvjesticu, ne, danas je njen dan.

 

Na sebi je imao sivo odijelo, bijelu uškrobljenu košulju i svijetloplavu kravatu za koju je tek naknadno uočila da se slaže s gotovo neprimjetnim crtama na odijelu. U džepiću, s lijeve strane sakoa, imao je svilenu maramicu u boji kravate.  Kad je ušla nije ju pozdravio, dočekao ju je poluokrenut pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva i smiješio se. Lice i ruke bili su mu blijede. S desne strane čela imao je posjekotinu i modricu. Prosjeda kosa padala mu je preko ovratnika, očito se nije šišao već neko vrijeme.

 

Ne sjeća se da je vidjela kako pali radio ali odjednom je prostor ispunjen muzikom i nježnim glasom žene koja je pjevala na portugalskom. Fado? Zrak je postao gust i grlo joj se osušilo. Progutala je nekoliko knedli prije nego što je progovorila.

 

Koliko imamo vremena?
Deset minuta.
Samo deset, nisi li mogao ishodovati više?
Shvatila je da se auto kreće i da odgovor ne dolazi.
Osam minuta.
Mora se sabrati i iskoristiti vrijeme koje ima. Morala ga je pitati. To ju je mučilo godinama.
Da li se još ljutiš na mene?
Ne razumijem, čula je misao u vlastitom umu.
Onog vrućeg dana u augustu kad smo se sreli na rampi. Igrala sam se uz rub ceste. Stao si i rekao mi da odmah idem kući. Potom si nastavio voziti, moje negodovanje ostalo je u prašnom  oblaku koji  si ostavio iza sebe.
A taj dan, njega se baš i ne sjećam, bilo je sparno, tad kad sam te sreo bilo je kasno popodne i bio sam poprilično umoran.  Žudio sam za odmorom.  Tebe se sjećam kao kroz maglu i to da sam bio zabrinut da se igraš na cesti dok su auti oko tebe jurili. Mogao te je tko zgaziti.
Znači, više se ne ljutiš.
Ne.
Cesta je bila pusta dok su se polagano uspinjati prema zaravni na kojoj je bila crkva. Ponovno je prekinula tišinu.
Zašto me nisi poveo sa sobom?
Nisam te mogao povesti sobom.
Da si me poveo ja bih pjevala i ne bi zaspao. 
To nije bio tvoj dan.

 

Osjetila je kako joj suze  natapaju haljinu. Razmaže li joj se maskara reklamirat će ju. Tražila je, dapače, inzistirala je da maskara bude sto posto vodootporna. Razmaže li joj se po licu, vidjet će svog boga. Očekivala je suze. Očekivala ih je.
A zašo si se ti onog dana igrala na rubu ceste?
Čuvala sam stražu. Petar je krao mlade kruške kod Ždrala. One sočne od kojih ti se brada slijepi. Sjećaš se.
Sjećam se. Sjećaš se ti  lubenica. Bio sam lud za slatkim lubenicama. Čim bi došle u grad, svako popodne smo išli po novu. Dugo bi smo znalački birali pravu, pritom se smješili i razgovarali s trgovcem. Kad bi smo ju odabrali i smjestili na zadnje sjedalo auta, jedva smo čekali da se kod kuće ohladi.  Svako malo provjeravali smo frižider u podrumu . Samo kad na to pomislim počnu mi se  skupljaju sline u ustima.

 

Bez razmišljana se okrenula i pogledala mu lice. Nigdje ni traga slinama, samo osmijeh koji je titrao na  blijedom licu.  Niti jendom nije vidjela da miče usnicama.

 

Je li zaručnik od povjerenja?
Je.
Gdje ste se upoznali?
U avionu.
Što radi?
Predaje.
Profesor?
Ne, konzultant.
Nova riječ?
Savjetnik.
Voliš ga?
Da.
Imaš blagoslov.
Hvala ti.

 

Dvije minute, čula je otkucaje srca.
Je li te boljelo?
Što?
Kad si udario glavom o prozor dok si se prevrtao.
A to, pokazao je rukom na modricu i posjekotinu.
Da, izgleda bolno.
Uopće ne, nije me boljelo.
Trideset sekundi.
Uhvatila ju je panika, trideset sekundi.
Volim te i silno mi nedostaješ uspjela je izgovoriti.
Znam.
Srce mi se prepolovilo.
Znam.
Zagrli mamu.

 

Buket bijelih ljiljana ostao je na prvom sjedalu crnog kabrioleta. Nije  mahala dok se lagano udaljavao od crkve. Pratila ga je pogledom do momenta kad se stopio s ravnom linijom horizonta.  Sigurnim korakom prošla je ispod ulaznog portala što je bio nasuprot horizontu. Začula je orgulje. Prvo što je ugledala  bio je osmijeh  mladoženje. U rukama je držao buket od sitnih crvenih ruža. Srce se ispunilo.

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.