Priča Odliv mozgova Zijada Pandura u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Zijad u svojoj biografiji navodi: Rodjen 1976. godine u Zvorniku. Diplomirao 2001. godine na Defektološkom fakultetu u Tuzli. Objavio dvije knjige. Zastupljen na književnim susretima, u antologijama, časopisima... Druga nagrada časopisa „Avlija“ za najbolju neobjavljenu pjesmu u regionu za 2012. godinu, i treća nagrada časopisa „Avlija“ za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2015.godinu. Uži izbor za nagradu 7. Evropskog Fejsbuk festivala. Piše poeziju, prozu, aforizme. U Živinicama pokušava živjeti kao Čovjek.
Odliv mozgova
Rat u Bosni Damira je zatekao u osmom razredu osnovne škole. Sticajem okolnosti zajedno sa roditeljima zatekao se kao izbjeglica u Njemačkoj. U Njemačkoj je uspio završiti srednju školu. Bio je odličan đak. Ali upravo na samom završetku njegove škole rat u Bosni se već završio i oni nisu još dugo mogli ostati u Njemačkoj. Izbjeglice su se polako vraćale u Bosnu. Ipak, roditelji zbog Damira odlučiše ne vraćati se u Bosnu. Naime, polagali su velike nade u Damira. Tako su i odlučili imigrirati u Ameriku. Sve zbog Damira i njegove karijere. Tako je i bilo. Došli su u Ameriku. U Americi je Damir uspio dobiti stipendiju na jednom od najprestižnijih fakulteta, jer su ga smatrali za nadarenog, odnosno, bio je najbolji na prijemnom ispitu. Damir je završio menadžment kao student generacije. Odmah je dobio posao u jednoj od najprestižnijih američkih kompanija. Tu se pokazao kao pravi stručnjak u svom poslu, svi su bili zadivljeni njegovim radom. U međuvremenu je Damir pratio zbivanja u svojoj domovini. Gledao je kako se naši političari žale da im odlaze pametni i mladi ljudi iz Bosne i kako ova zemlja treba baš takve ljude koji bi pomogli oporavak zemlje koja se još nalazi u postratnom periodu i tranziciji, odnosno, oporavku. Damir je počeo osjećati izvjesnu nelagodu i grižnju savjest zbog toga što se sada nalazi u Americi i što se dobro uhljebio. Zbog toga se odlučio vratiti u Bosnu i da u skladu sa svojim mogućnostima i znanjem pokuša pomoći domovini u nevolji. Avaj! Po dolasku u Bosnu prestaje američki san i počinje bosanska java. Naravno, Damir o tome ništa nije znao. Nakon što je došao u Bosnu odmah se dao u potragu za poslom. Ali gdje god bi došao rekli su mu da on sebe ne smatra plaho pametnim zbog toga što je u Americi završio fakultet, te da oni i u Bosni imaju pametnih ljudi, i da se plaho ne uzda u tu svoju diplomu nego da im treba napisati plan i program rada za njihovu kompaniju, pa da će oni tek tada odlučiti da li će ga primiti ili neće. Tako je Damir i radio. Ali uvijek je dobijao negativan odgovor. Nije bio primljen iz ovih ili onih razloga. Damir je bio pametan. Nažalost, bio je naivan. Tako se Damir počeo jadati jednom svom rođaku. Napokon mu rođak otvori oči i reče: - Nije to zbog tebe, ne sikiraj se, nego nisi politički podoban. Ako hoćeš posao moraš se uvaliti u kak'u partiju, ili ako nećeš, nađi kak'u štelu, plati nekome da te uvali u kak'u firmu ili Državnu službu. Tako je to kod nas! Sve lopovi, ...eš im majku lopovsku! Damir nije mogao vjerovati rođaku. Zato je odlučio i dalje pokušavati. - Ma ništa, probaću još koji put, mislim da nije to u pitanju, pa ja sam gledao na TV-u kako oni pričaju da im trebaju mladi i sposobni ljudi, a ti meni tu uzeo... - Ma pusti to što oni pričaju – prekide ga rođak. - Ja ti kažem da je to tako, a ti ako ne vjeruješ ostani ovdje pa ćeš viđeti. - Ma probaću još par puta, pa ako bude... - Ja ne znam Damire kako ti završi tu školu u Americi – nasmija se rođak. I Damir se nasmija, a zatim reče: - Lijepo. - Pa, bolan Damire, ne trebaju oni ovdje sposobne nego nesposobne da mogu manipulisati sa njima, sa tobom ne mogu jer vide da si sposoban i zato te i neće niđe da prime, boje se za svoju guzicu i stolicu. Vide da nisi neki ahmak, eto, to ti je zato! To su ti one nevolje zbog pameti, kako ih zove nekakav Gribojedov. E da znaš da je taj Rus bio mozak. Znaš rođo, i ja ti ponekad turim nos u te knjige, da budem iskren, ima tamo svakakvih đakonija – opet se smijao rođak zadovoljan što i on ponešto zna i što može reći nešto pametno svom rođaku. Kako Damir nije vjerovao rođaku još je par puta okušao sreću, ali ipak bezuspješno. Tako je polako i počeo vjerovati u riječi svog rođaka. «Zaista je rođak u pravu», mislio je Damir. Sjetio se i rođakovih rječi: « Sve lopovi, ...eš im majku lopovsku», a zatim se nasmijao. No, Damir je uspio saznati od nekih svojih poznanika koji su radili u firmama u kojima je on konkurisao, da su njihove firme u zadnje vrijeme doživjele pravu renesansu i da se radi po nekakvim savremenim metodama, te da sada znatno bolje posluju nego ranije. Damir se na to samo nasmijao. Zbog toga je Damir odlučio konkurisati još jednom. Tako je i bilo. Damir je konkurisao. Pozvali su ga i rekli mu da je ušao u uži krug kandidata, ali da kao i prije treba poslati plan rada prije nego li dođe na intervju. Damir je rekao da će to uraditi i da će im za par dana poslati poštom. Nakon par dana Damira pozvaše telefonom. - Dobar dan! - Dobar dan! – odgovori Damir. - Gospodin Damir? - Da, izvolite! - Samo da Vas pitamo, da možda nije u pitanju kakva greška, mi smo dobili Vašu poštu, odnosno, dobili smo samo prazne listove, a gdje je plan rada? - Ne, ne! Nije u pitanje greška, majku li vam ..bem lopovsku! - Molim?! - Kažem, ..bem vam majku lopovsku, dobro ste čuli! - Šta je Vama gospodine, jeste li dobro? - Haman da sam poludio u Bosni – reče Damir i glasno se nasmija. - Izgleda da jeste! – ogovoriše mu i spustiše slušalicu, a Damir se i dalje nastavi smijati. Sutradan je pozvao rođaka na kafu i sve mu ispričao. Rođak prvo nije mogao povjerovati da je to Damir mogao uraditi, ali kad mu se Damir zakleo Bogom, povjerovao je i počeo plakati od smijeha. Kad ga je stomak zabolio od smijeha, reče: - Pa dobro, možda bi te i primili da si Damira – i opet se nastavi smijati. I Damir se nasmija, a zatim reče: - Sigurno! Nego... znaš šta rođo? - Šta? - Idućeg mjeseca se vraćam u Ameriku. - Nek' ti je sa srećom rođo! – odobrovaljao je rođaku. Zaista, idućeg mjeseca Damir se vratio u Ameriku. Ponovo se vratio u firmu u kojoj je radio do odlaska u Bosnu. Direktor se obradovao njegovom povratku čak mu je ponudio i povišicu. Jedne večeri dok se uz Coca – Colu i Marlboro odmarao u svom stanu gledajući TV, uzeo je daljinski i prebacio na jedan od bosanskih kanala. Imao je šta i vidjeti: jedan od bosanskih političara jadao se o odlasku mladih i školovanih ljudi iz Bosne itd. Damir se ponovo sjeti rođakovih riječi: «Sve lopovi, ...eš im majku lopovsku!», nasmija se, ponovo uze daljinski i promijeni kanal, a u sebi je mislio: « U BiH, nešto više ne bih.»