Priča Ćirilko u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Daniel Mohorović u svojoj biografiji ističe: Rodio se u četvrtak 23. studenoga 1978., prvi dan vladanja Strijelca, devetog znaka Zodijaka, u Vinežu (onda rodilište, danas sjedište lokalnog komunalnog poduzeća), nekada slavnoj Labinskoj republici, kao prvo i najstarije dijete Josipa Mohorovića (Pino, Joče) i Flavije Mohorović rođene Kranjac.
Književnik, pedagoški i javni djelatnik (političar nije najomiljenija hrvatska riječ).
Objavljene knjige: Hajka (2011.), Terra fameja (koautor Božo Glavičić, 2016.).
U pripremi: Kanconijer Jožice Pojidiša, sabrane pjesme. (Nada se da će knjiga biti objavljena 2018., kada autor slavi dvije okrugle obljetnice, rođenja i stvaranja.) te Zavičajni svemir, epistolarna proza. (Autor se također nada da će biti objavljena 2018.). Konačno i : Uvod u flacijanizam, roman. (Daniel se nada da će knjiga biti objavljena 2020. za 500.-ti ''rođendan'' Matije Vlačića Ilirika.)
Daniel o svojoj poetici: Zašto da pišem o pisanju? Pišem svaki dan. Pišem o životima, Životu, postojanju. Pišem o drugima, Drugome, pišem o sebi. Pišem dok dišem. Pišem i dok spavam. Pišem svaki dan. Evo toliko. I dalje se pitam zašto da pišem o pisanju? Zar nije dovoljno pisati svaki dan?
ĆIRILKO
Namučio sam se dok sam Jovanu pozvao na kavu.
Kao strani državljanin morao sam poslati prijavnicu za rad i dopis u kojem sam obrazložio dobre namjere: životopisac sam (koji pisac to nije?), istražujem Ćirilkov život (tema), zanima me posljednja godina njegova života (2014.), htio bih rekonstruirati i Ćirilkov posljednji dan, čas. Dobio sam suglasnost nadležnog ministarstva. Jovana Jovanović je moja domaćica u Istorijskom arhivu Beograda, u ulici Palmira Toljatija 1 (tako piše na ploči).
Jesmo li se već sreli? upita me Jovana Jovanović. Ne bih zaboravio, odgovorio sam smiješeći se.
Hvatajući korak sa lijepom Jovanom Jovanović, mladom i blistavom, slušam službeno predstavljanje institucije u kojoj radi. Više gledam nego slušam. Ipak, čujem, čujem; u Arhivu imaju trinaest kilometara građe; građu treba trebovati dan ranije, ja sam to učinio; Ćirilko je ostavio dio svoje ostavštine Arhivu, sukcesivno su preuzimali arhivsku građu, lakše objekte Ćirilko je osobno nosio, teže su oni preuzimali; u čitaonici smijem koristiti samo elementarnu tehnologiju, grafitnu olovku i papir, zabranjeno je konzumiranje napredne tehnologije, bez korištenja ića i pića, molim.
Donijela mi je Jovana Jovanović posljednju fasciklu iz posljednje 450-te kutije. Imamo jako puno posla, Ćirilko je uvek u džepu nosio fotografski aparat, nekoliko je stotina fotografija još neobrađeno, kaže Jovana Jovanović. Videt ćete, na poleđini svake fotografije je napisao imena, datume, historijat događaja.
Jovana Jovanović me ostavila samog, u miru, tišini. Čitam i pišem. Prebirem, prepisujem, prepričavam.
Na fotografiji piše MAMA, MAMA 2, TATA, TATA 2. Djetinjstvo, doba nesporazuma. Mama i tata nisu bili jedno za drugo. Ona iz imućne, građanske obitelji, prezirala gospoštinu; on gradski sirotan koji je postao javni bilježnik, malograđanin, opčinjen buržoazijom. Pamti stalne svađe. Bio je u strahu da majka, kao njena majka, ne počini samoubojstvo. Zato je prihvatio ulogu ljubavnog poštara, dostavljača majčinih pisama budućem drugom ocu. Laknulo mu je kada je mama napustila oca, bilo mu je trinaest godina, i odselila. Tako je stekao ukupno četiri roditelja sa kojima se izvrsno slagao. Prva i druga mama postale su dobre, vanserijske prijateljice. Jedno dijete, četiri roditelja, umiljato janje koje dvije majke (narodna poslovica kaže ovce) siše. Nikad ga nisu usmjeravali, kamoli nadzirali. Vječno im je zahvalan na osjećaju slobode, na baštinjenoj snošljivosti.
Na fotografiji piše MAJA. Ljubav između Ćirilka i njegove Maje začeta je još u gimnaziji. Bili su dobro uigran par. Bilo im je lijepo zajedno. Bilo im je lijepo u braku, u njihovom stanu u Bulevaru kralja Aleksandra. Bilo im je toliko lijepo zajedno da su upražnjavali ljubavne izlete. Ćirilko, odlučila je Maja prekinuti izvanbračnu praksu, ja bih da se razvedemo. U jesen života žalio je što nisu imali djece. Od mlađih prijateljica i prijatelja ''pravio'' je sinove i kćeri. Čovjek po prirodi nije monogamno biće, zaključio je Ćirilko, i teško može da opstane vezan, poput para labudova. Čovjek nije labud.
Kada je Maja odselila, uselila se mama, bez pitanja. Vratila mu se poslije nekoliko desetljeća. Ja došla! uzviknula je, i zauzela teritorij. Živio je pored majke, za majku, ispunjeno, do svoje šezdeset i sedme, njene osamdeset i osme.
Majka je otvoreno pričala o smrti. U četrdeset i prvoj porazila je rak, preživjela, jedna dojka nije. Živjet ćete deset godina rekli su joj liječnici. Ali to je meni malo, odgovorila je.
Znala mu je smetati, ponekad, onako ljubomorna na njegove prijatelje. Zapisivao je njene duhovite dijaloge.
Ponavljala je kako ne želi umrijeti u bolnici, ni u staračkom domu.
Ja ću danas umreti, rekla je majka posljednje jutro. Pa kako mama, ništa ti nije gore, znam da imaš srčanu manu, ali ne vidim da se osjećaš nešto, nemaš ti napad… Ne, ali osjećam se nekako drukčije.
Uobičajen, kasnije će se pokazati, posljednji dan. Ustala, telefonirala prijateljicama, pojela malo lubenice; malo sam umorna, rekla je, željela je ostati sama; nakon ručka, kao i obično, onako obučena, prilegla je na kauč. I zaspala. Zauvijek.
Na fotografiji piše MARIJA KAO IFIGENIJA. Suputnica. Svako jutro, uvijek u isto vrijeme, u devet, Marija i Ćirilko razgovaraju. Zove je surogat majka. Ona njega Ćirilko (to mu nije pravo ime). I jutros, na ovaj proljetni dan 2014. Marija i Ćirilko su razgovarali. Ćirilko zapisuje dio razgovora.
Moj dobri Ćirilko, svako jutro kaže Marija.
Što radite? pitao je Ćirilko.
Ovih dana najradije gledam kroz prozor da vidim lijepu i visoku brezu koju je posadio moj sin, i tada kao da vidim njega, kojeg više nema!
(Surogat majka i surogat sin otići će sa naše pozornice jedan za drugim, u nepunih mjesec dana.)
Na fotografiji piše EVA. Deset godina mlađa. Diskretna. Eva je došla nakon Evice. Dolazi srijedom. Brine se za sve u kući. Ćirilko je potpuni antitalent za kućanske poslove. Više on smeta njoj nego ona njemu. Nekada je i kuhala. Ćirilko ne zna kuhati. Ne kuha ni jutarnju kavu bez koje ne može početi dan. Nije zadovoljan svojom kavom. Prijatelj koji se jutrom zatekne u stanu mora skuhati kavu.
Najveći problem predstavljaju joj knjige. Svaki put kad vidim knjige vidim prašinu, kaže Eva, brišući prašinu sa knjiga. Gomile knjiga. U predsoblju, kuhinji, dnevnom boravku, spavaćim sobama, kupatilu, svugdje, na policama, od poda do stropa. Knjige su njegova alternativna stvarnost, najbolje prijevozno sredstvo po svim geografskim širinama i dužinama, izvor snage.
Na fotografiji piše PLATANE. Platane ispred njegove zgrade. Većinu života živi u Bulevaru kralja Aleksandra, najdužoj beogradskoj ulici, u suživotu sa bukom i platanama. Ovih platana više nema. Jedan od najljepših bulevara u Europi preko noći je postao jedan od najružnijih. Posjekli su stare platane, posađene u zemlju 1931., iste godine kad je ''posađen'' i Ćirilko. Platane su davale poseban izgled gradu. Ni sanjao nije, piše, koliko će mu nedostajati, koliko će patiti. ( Možda je Ćirilko u fizičkom odstranjivanju starih platana naslutio i svoj kraj 16. studenoga 2014.)
Na papiru piše OBJAVITI POSLIJE MOJE SMRTI (skice). Samo budale mogu kazati da su sretni. Ja ne mogu. Nisam budala. Umiranje nije lijepo, s tim sam se pomirio. Kao komarac, sad si tu, paf, više te nema. Kraja se ne plašim. Neka dođe kada ima da dođe, ne pre. Ali neka dođe iznenada. Posle smrti dolazi jedno veliko ništa. Jednoga ja manje je na svetu. I to moga ja. To svi drugi znaju osim mene koji više ne postojim. Lakše je ne postojati, nego postojati…
Prepričavajući Jovani Jovanović ove Ćirilkove oproštajne misli pokušao sam se našaliti, misleći:
Ja sam ja, ti si ti, možda nismo, ali mogli bismo se upoznati, igrati.
