Na prljavoj strani ulice: Gordana Majdak

October 24, 2017

 

Priča Na prljavoj strani ulice Gordane Majdak u konkurenciji je za ZiN nagrade

 

Gordana u svojoj biografiji ističe: "Rođena 1971. godine u Zagrebu u Hrvatskoj. Odrasla i školovala se u Zagrebu, gdje danas živi i radi. 2013. godine uz potporu Udruge umjetnika “Vjekoslav Majer” iz Zagreba, objavljuje svoju prvu samostalnu zbirku lirske proze ''Lauda požudi''. 2017. godine u izdanju nakladnika Redak d.o.o. - webknjižara.hr iz Splita, objavljuje svoj prvi roman ''Venerina muholovka.'' Priča ''Zaspala bih crveno'' 2017. godine, pobijedila je na međunarodnom 2. književnom natječaju za najbolju kratku priču, čiji je organizator PS Portal iz Petrinje, nakon kojeg je tiskana zbirka kratkih priča ''Pričam svoju priču''. Pjesme su joj zastupljene u zajedničkim zbirkama Portala Očaravanje: ''Pomaknuti haiku'', ''Lice ljubavi'', ''Umreženi snovi'' i u prvom zborniku Udruge umjetnika ''Vjekoslav Majer'', Zagreb. Pohađala je radionice kreativnog pisanja CeKaPe ( radionica romana) i "Pronađi se u prozi", u organizaciji Udruge Nova stranica Zagreb."

 

A o svojoj poetici Gordana kaže: "Nisam pisala oduvijek i ne znam hoću li se po papiru rasipati zauvijek, te još uvijek učim kako bolje pisati. Tek posljednjih desetak godina svoga života posvećena sam tom tako čudesnom svijetu. Pisanje smatram ogromnim izazovom i rekla bih da je to prilično težak posao. U prvoj zbirci bavim se erotskom tematikom za koju nije lako pronaći pravi izričaj ako ne želimo prijeći granicu dobrog ukusa a želimo ostati u okvirima poetskog. Uglavnom održavam ravnotežu između stvarnih događaja i golemog prostranstva moje mašte, prikrivene čežnje i želja, u namjeri i pokušaju da nešto stvorim. Pronađu li moja djela put do čitatelja, osjećam zahvalnost."

 

 

 

Na prljavoj strani ulice

 

Bojala sam se za sebe i onu ljepljivu, nikotinom presvučenu večer, kad mi je u pizzeriji prišao  visok, krupan muškarac fiksirajući me gladnim pogledom. Bila je to upravo ona glad koja miriše na spolovilo u erekciji, na onu jednu kapljicu ispuštenu s njegovog nadraženog vrha. Stranac je dahtao poput žednog psa, palucajući jezikom. Nadala sam se da će samo naručiti pivo i zavući se u jedan od slabo osvijetljenih ćoškova, no tada se primio punim dlanom za međunožje. Nije skidao pogled s mojih usana i njime me zlostavljao. Dao mi je do znanja, kakva želja upravo puni njegove obješene testise. 


Stajala sam skrušeno s one strane šanka, pomno glancajući čašu drhtavim rukama. Zatim sam pogledom tražila podršku u drugima, no mene nitko nije primjećivao. U to vrijeme bila sam djevojka koju je život doveo ovdje, ne samo s ove strane šanka neugledne pizzerije, već i s one strane ogoljenog života. Bila sam nezaštićena, dostupna, poslužena? Jasno da, ne! – hrabrila sam samu sebe, odlažući čašu na policu. Pa nisam zato otišla od kuće i pobjegla od batina!– utroba mi se stezala uslijed kontrakcija, bolnih misli. Imala sam u trbuhu grčeve. U grlu mi je bubrio najprije jecaj, a potom zatomljen krik. Bože, kako sam samo željela vrisnuti i pljunuti sudbini u lice!
Snažan tresak strančeve ruke o šank trgnuo me iz kolopleta misli. Osjetila sam kako su mi se od užasa nakostriješile bradavice. Ispod njegovog dlana znojila se strana novčanica dostatna da pokrije četiri moje mjesečne, mukotrpno ali pošteno zarađene plaće. Nije morao izustiti što smjera s njom. Znala sam to po njegovom krezubom osmijehu i češanju po jajima. 
Zar me takva budućnost čeka raširenih, prljavih prstiju? To je put koji mi je sudbina namijenila od kada sam bila primorana plaćati željeznu cijenu za svoju slobodu i samostalnost? Nije li dovoljno što sam bila neželjeno dijete, koje je majka ispljunula iz maternice i svojim postupcima otjerala od kuće? 
Progutala sam slinu i grčevito se primila prstima za sudoper. Kontrolirajući boju svoga glasa, izustila sam: ''Ne zanima me vaš novac.''
Rubovi njegovih usana zakrivili su se. Trule zube oblizao je jezikom. Grohotom se nasmijao, što je izazvalo ljuljuškanje sala na njegovom trbuhu. Znoj mu je izbio ispod pazuha i oko njega se širio miris danima neoprane kože. Zaudarao je na propali život. 
Pogledala sam ga u oči. Caklile su se od srdžbe. 
-     Prokleta kurvetino, uzmi novac! Idemo u hotel! – zaurlao je.
-     Nisam zainteresirana! – odgovorila sam povisivši ton glasa i okrenula mu leđa.
Nije mi, naime, trebala torbica od krokodilske kože, novi hit parfem ili kožne sandale, a za nahraniti gladna usta imala sam za to svoje dvije, zdrave ruke. Svrnula sam pogled prema polici. Čaša je blistala. Zadovoljno sam je promatrala kao da sam upravo obavila životno značajan posao. 
Nisam trebala širiti vlažna bedra ne bih li spoznala svijet odraslih, okorjelih bludnika. Prala sam podove, ribala usrane zahodske školjke i točila strancima pivo. Svakako sam u to vrijeme bila tu negdje, na rubu ali opet dovoljno daleko od ponora, jer sam bila ponosna. Tko vas jebe! Svi ste vi obični smradovi i ne želim vas udisati! – mrvila sam sebi u bradu.
Iako je neimaština nagrizala moje zglobove, čupkala srce pa i stidne dlačice, vezala mi grčevito udove: nisam se prodala. Nisam pokleknula pred tom raskošnom novčanicom i dozvolila da se po meni penje prljav, znojni muškarac čije bi se salo razlilo po mome žgoljavom tijelu. Jednostavno nisam dozvolila da se iživljava na meni muškarac koji doma, uz svoju ženu, ima muda veličine lješnjaka. 
Čistila sam debele, teške pepeljare. Prala sam gomilu suđa. Naučila sam raditi pizzu, bogatu sa sirom i svježim šampinjonima. Za razliku od mog gazde šampinjone sam prije oprala, pa ih tek onda naribala na ribež. Uvjeravao me da to nije potrebno, jer tko će onako gladan primijetiti da mu se među zube zavlači pokoji grumenčić zemlje? Očito ne ovakvi skotovi. Takvi nisu svjesni što trpaju u sebe, a vjerojatno niti što podvlače pod sebe. Ne, nisu sve mlade djevojke koje život usiše u sebe, podložne manipuliranju ovakvih beskičmenjaka! – vrištala je moja utroba.
Tada je muškarac prstima izgužvao novčanicu i nagurao je u džep, obasipajući me jeftinim riječima. Nazivao me: skupom kurvom. Nisam niti trepnula, iako sam se od upravo stečene spoznaje tresla. Tako izgleda moja realnost? Ovako će mi ubuduće prilaziti muškarci željni avanture? Lijepit će cijenu na moj obraz? Etiketirat će me i žigosati kao stoku?! Ma, hoće vražju mater!– cviljela sam u sebi. Osjećala sam lupanje srca pod zubima. Gotovo da sam ga mogla kušati, zagristi u njegovo meso i pustiti vlastitu krv. Kako sam samo bila daleko od bezbrižne mladosti. Grčenje u želucu nije popuštalo.
Duboko sam uzdahnula i izvadila pizzu iz krušne peći sada već dobro uvježbanim grifom. Položila sam je na tanjur, te sam kistom umočenim u ulje premazala njen rub. Posula sam je origanom. Prošla sam pored muškarca kao da prolazim pored deponija smeća, gordo uzdignute glave, iako su mi koljena klecala. Pizzu sam gostima poslužila vruću, uz dobro uvježban osmijeh na licu i poželjela im dobar tek.
Prvi put sam doživjela da mi netko nudi novac za seks. Prvi ili zadnji put, zapravo je bilo svejedno. Vjerovala sam da bi razočaranje uvijek bilo iste težine, poput utega ili omče oko vrata. Neke opipljive životne okolnosti vukle su me prema dnu ili me sam život ponekad imao potrebu vješati. Također me i oblikovao. 


Skinula sam pregaču i otišla malo na svjež zrak. Trebao mi je predah, ali i privremen bijeg od preplavljenih emocija. Na terasi se skupina mladih, bezbrižnih ljudi dobro zabavljala uz gitaru i pjesmu. Zaključila sam da su mnogi od njih moji vršnjaci. Čula sam sudaranje krigli jedna o drugu, smijeh, djevojke kako grleno klikću. Pustila sam pogled da prijeđe na drugu stranu ulice. Zagrebačke ulice mirisale su na suh i vruć beton, na pečene klipove kukuruza i ljetne parfeme. Zatim me privukao prizor noćnog neba. Nekoliko zvijezda nadvilo se nad ulicu. 
Kruh sam zarađivala na prljavoj strani ulice – bila je to misao koja mi se uvukla u sve pore. Noć je bila mirna, topla, a ja sam bila sjetna i u mnoštvu drugih potpuno sama. Tada sam se zagledala u svoje ruke i dobro ih promotrila. Još uvijek su drhtale. Još uvijek me prožimala nelagoda. Koža mi je bila oštećena, peckale su sitne posjekotine od silnog pranja suđa. Neka je… – promrmljala sam. Nebitno. Samo neka me hrane.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.