Pjesme Dolazak noći, Nekoć sam bio riba i Razglednica od soli Borisa Kvaternika u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Boris u svojoj biografiji ističe: Rođen u 1987. Zagrebu. Diplomirao kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suosnivač je neprofitne umjetničke udruge Art Lab. Do sad je objavljivao poeziju i prozu na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika, Fiction Playgrounds, itd. Objavljivan je u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express, The Split Mind, Universitas i dr. Radovi su mu izašli u zbornicima "Junaci urbane bede", "Moj tata plače u kinodvoranama", "Hrvatska mlada lirika 2", "Petrinjske staze", "Zborniku IV. gornjogradskog književnog festivala", u "Antologiji Jutra poezije" i u Sferakonovoj zbirci naučne fantastike „SFumato“. "
Ova je poezija prožeta dvojnošću izraslom iz same biografije - moji stihovi su gotovo uvijek podvojeni između izricanja osjećaja oduševljenja životom te osjećaja ogorčenosti, bijesa i potpunog beznađa. Ovo je poezija u kojoj se lako identificirati. Iskrena je i nepretenciozna iako koristi bombastične metafore ne bi li svojim sažetim izrazom uspjela izraziti neizrazivo. Pjesme koje šaljem izabrane su iz za sad neobjavljene konceptualne zbirke "Razglednica od soli", i pisane su eksperimentalnim, "rasječenim" tipom stiha. Čita ga se kao i normalni stih, od početka do kraja reda, usprkos njegovoj "rasječenosti", čija je namjena isključivo vizualna - služi stvaranju efekta sličnog efektu mreškanja svjetlosti na površini oceana. Kao takva, vizualna "rasječenost" stiha je integralni dio ovih pjesama."
DOLAZAK NOĆI
Osunčani prsti prebiru kamenje Na obali vječnog mora. Topli povjetarac i napukla stijena Grle se na rubu vječnosti.
Nebo sporo tamni, kao umorno oko Koje se polako sklapa s nadolaskom večeri.
Pogled grabi rasutim srebrom pučine. Druga obala odmiče sve dalje i dalje, Zajahavši Sunce poput divljeg ždrijepca, Mamuzajući ga kroza crnu noć, Praćena mojim molećivim pogledom.
Kroza mrak, pipavi prsti Još i dalje puze negativom plaže U upornoj potrazi za posljednjim oblutkom.
Morski vjetar zalutao je putem I više ne nalazi svoju toplu stijenu Za posljednji zagrljaj na rubu vječnosti.
Noć je. Noć.
NEKOĆ SAM BIO RIBA
Zavidim raku, pliskavici, kitu. Zavidim mekušcima, sipama i lokvanju. Zavidim Suncu i stijeni i algi, Jer svi oni život provode u valovima.
Mislim da sam nekoć, u nekom prošlom životu, Živio kao riba, možda prezrena grdobina, Galopirajući pašnjacima od podvodnih lišajeva.
Tada bio sam usamljen na najveličanstveniji način, Moje vrijeme brojali su udisaji oceana - Oseke i plime, jugo i bura.
Donio sam sa sobom uspomenu iz prošlosti - Škrge koje ječe za milovanjem valića, Tih pažljivih prstiju suosjećajnog Posejdona.
More je slano od njegovih suza, On noć i dan oplakuje izgubljenu djecu Koju kruto mu je kopno ukralo iz naručja.
Ribe znaju smijeh. Ribe ga poznaju. Smiju se bezglasno, a predivno i zubato, Jer slobodu im omeđuje tek nepoznata obala.
RAZGLEDNICA OD SOLI
Moja je koža razglednica od soli. Približi se, utopi se u mojoj ludoj gladi, Pritisni svoje usne na moj vrat u mraku, Zažmiri i poleti - donosim ti more. Moje je tijelo razglednica od soli.
Pročitaj me, jer za tebe ja sam napisana. Nježni kistovi valova i oštra pera stjenjaka Utiskivali su u mene zen plutajućih girica, Lude proročke jauke gladnih galebljih hodočasnika, Mudrosti bezube južine kao i protok vremena Što se mjeri samo pijeskom koji sipi Iz otvorenog dlana u čeljust zapjenjene bure.
Sve ti ovo donosim na svojoj skromnoj razglednici. Samo sklopi oči, željno me poljubi, I sve ćeš ove slike čitati sa mene, One postati će tvoje, ja postati ću tvoj.
Ali, odvrati svoje lice, prezri moju razglednicu, Prereži svoje veličanstvene strune S glazbala mog života, uskrati mi sebe I moje će lice postati neka potpuno drugačija Razglednica od soli isplakanih suza Čiji su psalmi zamrljani krvavim mrljama vina,
Razglednica koja piše o oseki jedne strvine, Razglednica koja urla slaboumnu odu očaja, Razglednica s fotografijom dviju slijepih zjenica Iz kojih kaplje žuč pomorenog oceana.
Moje je biće razglednica od soli, Ne možeš zamisliti kako li to boli, Zato privij me uz sebe, te me voli, voli, voli - Bez tebe sam tek kamen koji bez glasa moli.
