Krajem ljeta: Marija Juračić

October 18, 2017

 

 

Priča Krajem ljeta Marije Juračić u konkurenciji je za ZiN nagrade

 

Marija u svojoj biografiji ističe: "Profesorica sam književnosti i njemačkog jezika, voditeljica poetskog portala "Očaravanje" koji je mnogim mladim autorima pomogao izdati vlastite zbirke pjesama. Pjesme i priče objavljene su mi u raznim zbirkama i časopisima, a samostalno sam izdala nekoliko zbirki pjesama i niz romana, od kojih su "Ljubav u Pompejima" i "Una" prevedeni na njemački jezik i objavljeni u ediciji Rediroma Verlag i na Amazonu. Najnoviji roman "Dronovi, furešti, ubojstvo" objavila sam ove godine. U časopisu "Hrvatski glas Berlin" imam svoju rubriku "Iz druge perspektive" u kojoj objavljujem humoreske, crtice iz života i kritičke književne osvrte te članke o jeziku. Aktivno surađujem i s crnogorskim časopisom za književnost i kulturu "Avlija."

 

Ja sam jedna od onih koja misli da se pisanje poezije ne može naučiti, jer se ni jedna umjetnost ne može naučiti. Može se naučiti zanat, njegova se vještina može dovesti do zavidne razine, ali zanatsko djelo ipak ostaje samo vješto izrađeno zanatsko djelo.


Dakle, bez urođenog talenta nema ni umjetničkog djela. Ima dopadljivih uradaka koji gode površnom doživljaju, ali nam ne pokreću osjećaje, a um ostaje netaknut. Ukoliko čovjek nema talenta, uzalud mu sve škole i htijenja.
No, ako je poetski talent neupitan, onda ga treba razvijati; učiti, raditi na njegovom brušenju jer talent je nebrušeni dijamant, vrijedan, ali neugledan, izbačen tek na površinu papira.


Otvorena sam za sve vrste i stilove pisanja, ali nagonski u njima tražim ljepotu i smisao. Pišemo za druge, u njima želimo pobuditi nešto lijepo, dobro, plemenito. Učimo od drugih, ali sve što napišemo, mora biti rezultat vlastite emocije i vlastitog promišljanja."

 

 

Krajem ljeta  

 

Luka se ne sjeća dana kada je odlučio ostati na otoku. Ustvari, ni sada nije siguran je li se radilo o svjesnoj odluci ili su ga povukle okolnosti. Zna samo da se to dogodilo  krajem onog ljeta u kojem ga je Maja ostavila.  Ljeto je godišnje doba u kojem ti se sve čini jednostavnim i bezbrižnim. Čini ti se da bi mogao živjeti na otvorenom, danonoćno se prepuštati moru i sanjarenju, živjeti u trenutku, ne misliti na sutra. Tako se Luka prepustio zavodljivom ljetu uživajući u svakom slobodnom trenutku. Obožavao je dokolicu. Mogao se ispružiti na provi svoje malene barke i satima buljiti u more. Ponekad tek, onako usput, pomisli na Maju. Dozvoljava sjećanju da se vrati, jer ono više ne boli.
Bilo mu je lijepo s tom curom, ali kada bolje promisli, on nju nije  dobro upoznao. On je volio njenu ljepotu, njezinu umiljatost, način na koji je drhtala i gledala ga zaljubljeno, dok joj je čitao svoje pjesme. Vjerovao je iskrenosti njezinih krupnih, plavih očiju, a te su ga oči iznevjerile tako naglo, bez nagovještaja, iznenadno i konačno da nije stigao ni negodovati, ni jednu riječ prijekora uputiti, ni pitanja postaviti. A i da je pitao, da je prigovorio, spočitavao, što bi to promijenilo? Kada ljubav ode, uzaludno ju je vući za skute, uzaludno je proklinjati, prigovarati. Maja u toj ljubavi nije pronašla nešto što je njoj trebalo i Luka se nije želio pitati što bi to bilo. Što tjera ženu da ostavi muškarca koji joj je do jučer predstavljao cijeli svijet, za kojeg je disala, s čijim se je imenom na usnama budila?
Pokušao je vizualno predočiti žensko srce, one fine, treperave, nježne niti koje odjednom postaju čelični lanci ili raspadnuta paučina, a na njihovo mjesto dolaze druge niti, jednako nježne i lijepe, jednako nestalne i treperave. 
Onda je pomislio na baku. I ona je bila žena i voljela je svog supruga. Kada je on prerano otišao, baka ga je oplakivala svaki dan, ali ga nikada nije oplakala. Nije ga oplakivala suzama i naricanjem. Oplakivala ga je životom; snažnim, dobrim, poštenim životom. Djed se preselio u njene misli, živio je s njom u njoj, ona je s njim razgovarala, pitala ga za mišljenje i Luka je vjerovao da joj je on odgovarao, da joj je davao dobre savjete. I nikada se nije žalila na osamljenost, jer nikada nije bila sama. On, njezin suprug, bio je uvijek s njom. 
I stara Romina. I ona uvijek spominje svog pokojnog Josipa i ona živi s njime u svojoj duši. Onda se Luka sjetio onih bezimenih dalmatinskih žena zavijenih u crno koje su mukotrpnim radom na tvrdoj zemlji hranile svoje obitelji, a večerima su stajale na rivi zagledane u more kao da tamo u daljini vide svoje drage, nestale ljubavi. Kakve su to žene bile! Ne rađaju se više.
Iako u poodmakloj životnoj dobi, Romina je još obrađivala i njegovala pet stotina trsova i proizvodila vino fine, bogate  kakvoće. Stisnuo se njezin vinograd između nekoliko vikendica kao da prkosi novom vremenu. U njegovim kvrgavim čokotima vidjela je Romina obličje svog pokojnog Jose, u svakoj bobi grožđa mirisala je njegov znoj. 

 

Tog ljeta, kada je upoznao Maju, često ju je vodio u taj pitomi, uređeni vinograd, u vremenu kada je znao da se stara Romina odmara.  Ljubio ju je među trsovima na toploj zemlji i činilo mu se da je njezino podatno, treperavo tijelo  dio te rodne crvenice, otete kamenjaru.
Bura je očistila dan koji se polako bližio kraju. Puhala je gotovo svom žestinom. Slijevala se strminama stjenovitog zaljeva i šibala more kratkim, silovitim zapusima kao da ga tuče, kao da dugačkom ledenom oštricom prelazi preko površine. More se jogunilo, propinjalo, raspršivalo u bezbroj kapljica koje su metar iznad površine tvorile neprozirnu gustu zavjesu. Nije bila najviše jačine. Luka je znao da bura može dosegnuti brzinu i dvije stotine kilometara na sat, ali ova bura nije bila orkanska. Ipak, bila je dovoljno jaka da priveže barke u lučice, da uputi brodove u zavjetrine, zatvori škure na kućama i zadrži stanovništvo u zatvorenim prostorima. Iskusni pomorci znaju da se s burom ne treba šaliti.  
Ponekad u samotnim noćima još mu pred očima promiču sretni prizori njihova zajedničkog ljeta. Sjeća se kako su zagrljeni sjedili na plaži i smijali se djevojčicama koje su izvodile zvijezde. Maja se smijala tako sretno, a on je bio ponosan na njenu ljepotu. 


Pričao joj je o svojoj obitelji, o ocu ribaru kojemu ništa nije bilo teško učiniti za njega i njegovu majku; ustajati u najraniju zoru, izlaziti na more zimi, kada se rukavice od mraza lijepe za trup plovila, a vlaga i hladnoća ispunjavaju malenu kabinu, smijati se neverama i vjetru koji mu  baca sol u lice, boriti se s birokracijom koja je samo tražila da se porez plati, a nije pitala, ima li taj mali ribar novaca da kupi skupo gorivo, jer riba se ne lovi uz sam kraj, a i do crpke treba voziti milje puta, mnoge luke ne dozvoljavaju pristajanje ribarskih brodica kao da bi ta slika bila neugodna oku turista. Nitko ne pita ima li novaca za popravak starih strojeva jer novi su skupi, ima li gdje prodati svoju ribu jer preprodavači otkupljuju ribu koja je ulovljena na crno i za koju se ne plaćaju nikakve dadžbine. Sjetio se Maje i njenih nevinih, širom rastvorenih očiju i malo tuge uvuklo se u srce. Onda su misli odlutale dalje. Njegov je otac nestao jedne noći u olujnom moru, a majka je okopnila tugujući skamenjenog lica i suhih očiju, dok nije otišla za svojim suprugom. Kako bi  iz misli otjerao teške uspomene, prizvao je u sjećanje vedrije teme.


Sjetio se što mu je stari, dobro držeći susjed jednom uz kavicu pričao o galebovima. Nisu to bile morske ptice. Bili su to šarmantni, lijepo razvijeni momci koji su na gradskim plažama zavađali strankinje. Pružali su im ljetnu avanturu, osjećaj romantičnog ljeta i dobro se provodili. Nije taj odnos bio prava ljubav, ali nije bio ni čista laž i  pružao je osjećaj blizak ljubavi. Bio je to gotovo zanat, samo bez radnog staža i socijalnog osiguranja... Dopunsko zanimanje. 


Nakon što bi strankinja otputovala, uz zaklinjanje na vječnu ljubav, galebovi bi dočekali nove putnice, spremni da im se zakunu na novu, vječnu ljubav.


„E, moj barba“, rekao mu je Luka tada,“ lako je bilo vama sa strankinjama. Mogli ste galebariti bez straha. U vaše vrijeme nije bilo toliko opasnosti. Na primjer, nije bilo side.“


Barba je neko vrijeme razmišljao, a onda slegnuo ramenima pa potvrdio:“ Da ti pravo kažem, sinko, ne sjećam se. Davno je to bilo. Znam da je bilo  Gabrijele, Inge, Grete, Loredane,  bila je i jedna Katarina, ali Side nije bilo. Ako  je i bilo, te se ne sjećam.“


Sjeća se kako se Maja veselo smijala kada joj je pričao tu anegdotu. O sebi nije željela govoriti. Nikada mu nije rekla ništa o svojoj obitelji. Znao je samo to da je iz jednog grada u unutrašnjosti došla na more da se oporavi od neke uporne kronične bolesti. Znakove bolesti na njoj nije primjećivao, ali nije želio ispasti nasrtljiv i nije ništa pitao. U to je vrijeme još živio kao podstanar radeći razne fizičke poslove, jer je zbog smrti roditelja ostao bez sredstava za nastavak studija. 


Sada, tri godine kasnije, živi u staroj, kamenoj roditeljskoj kući i nastavlja posao svoga oca. Ranim jutrom izlazi na more i često ostaje nekoliko dana. Ulovljenu ribu prodaje direktno raznim restoranima. O nekom stalnom poslu ni ne razmišlja, a ne ide mu se ni trbuhom za kruhom u strane zemlje kako su to učinili mnogi njegovi prijatelji. 


Bio je kraj ljeta i Luka je odlučio uživati u njegovoj raskoši. Treba napuniti baterije i pripremiti se za duge, dosadne, osamljene zimske dane. Usmjerio je pramac broda ka maloj pješčanoj plaži u kojoj se znao često kupati. Nije obratio pažnju na luksuznu jahtu usidrenu nešto dalje na pučini, ni na maleni, gumeni čamac koji je ležao na rubu plaže. 


Bacio je sidro u plićak i skočio na žal. Uputio se na drugi kraj plaže da ne smeta ljudima koji su očito potražili hlad malo dalje pod pinijama, a koje je trenutno skrivala oveća stijena. Ispružio je svoje mišićavo, vitko tijelo na topli pijesak. Prepustio se šumovima. Valovi su lijeno kotrljali oblutke, cvrčci su marljivo cvrčali, vjetrić se udvarao krošnji pinije. 


„Luka, dođi na ručnik! Trebaš nešto popiti!“ trgnuo ga je zvonak ženski glas. Protrnuo je. Dobro ga je poznavao. Bio je to glas kojem se tako rado prepuštao krajem onoga ljeta. U prvi je trenutak pomislio da se žena njemu obraća, ali zbunjenosti je nestalo kada je ugledao mališana. Bos, potpuno gol mališan je trčao prema moru veselo klikćući kao da se natječe s galebovima. Plava kosa lepršala je na vjetru. Za mališanom je potrčala mlada žena u crvenom bikiniju, bosa i gologlava. Njena crvena, vatrena kosa odskakivala je s ramena. Zgrabila je dječaka za ruku i u tom trenutku ugledala Luku. Vrijeme je stalo. 


Dok je maleni Luka pio svoj sok, a nedugo zatim umoran zadrijemao, Luka i Maja su, gotovo u neprilici počeli razgovarati.
„Ni u najluđem snu ne bih mislio da ću te ovdje zateći“, govorio je. „ Samo si nestala iz mog života… Tražio sam te, a ti… kao da te zemlja progutala.“ 
Glas mu je drhtao, dobio promuklu boju, a njegove su je oči pozorno promatrale. Još je bila lijepa, ali neka gusta magla prekrila je njene lijepe, plave oči. Činilo mu se da se u toj magli skutrila iskonska, nepatvorena tuga. 
„Zašto mi nisi ništa rekla? Razumio bih da želiš otići… a tražio sam te, nema ulice kojom nisam prošao, kuće u koju nisam zavirio. Danima sam lutao tražeći te… Zašto? Reci mi, zašto?“


Žena je šutjela, sklopivši vjeđe koje su vidno drhtale. Onda ih je podigla kao da su te vjeđe težak teret, pogledala ga je otvoreno u oči i promrmljala:“Bila sam udata.“ 


Pogledala je prema usidrenoj jahti, a njegov je pogled slijedio njezin. „Tvoja?“ pitao je, a već je znao odgovor.


„Moga supruga… Nešto se pokvarilo pa dok to ne poprave, ja i Luka smo se došli ovdje okupati.“
Pogledao je dječaka koji se u snu okrenuo na lijevi bok. Zažmirio je, ali slika nije nestala. Maleni ne samo da je nosio njegovo ime, nego je bio isti Lukin otac, kakvim ga je  vidio na starim obiteljskim fotografijama. Isti prćast nos, malo isturena brada s rupicom, a na tjemenu je plava kosa na jednom mjestu bila tamno smeđa. I njegov je otac imao tu lisku tamnosmeđe kose koja je inače bila posve svijetla. 
„Maja, on je moj!“ uhvatio je ženu za ruku koja je vidno drhtala. „Reci mi istinu. Moj je, zar ne?“
Suze su zatvorile ženino grlo, a spuštene su vjeđe sve govorile. 
Dugo je trebalo da se žena smiri, da tihe suze prestanu teći, da počne pričati. Luka ju je gledao ispočetka hladno i oštro, no kako su njezine riječi tekle, njegov se pogled ublažio, ali osjećaj nesreće nije ga napuštao. 
„Moj mlađi brat, pričala je žena,“ se teško razbolio, a socijalno nije pokrivalo skupe lijekove. Mogao se izliječiti samo ako se izvede skupa operacija… Da ne duljim… ulovila sam tajkuna i udala se za njega. Moj brat je dobio što mu je trebalo i preživio.“
Lice joj se skamenilo i neki se prkos uvukao u oči… Sve je platio moj muž Robert. Kraj priče.“
„Onda si mene ostavila kako bi spasila brata?“ pitao je Luka jedva čujno.
Maja ga je začuđeno pogledala pa se tužno i usiljeno nasmiješila:
„Ne, Luka, ja sam već bila udana za njega kada sam tebe upoznala…“ Sada, kada su neke istine izašle na svjetlo dana, žena je pričala bez zastoja, tihim, monotonim glasom, povremeno milujući mališana po glavi.
„Moj se muž naglo obogatio nakon rata. Ne pitaj me kako jer ne znam odgovore. Ima utjecajne prijatelje u politici i poslovi mu dobro idu.“
Luka je pomislio kako mu je jasno kako sprega politike i lopovluka uništava i državu i ljude, ali nije ništa rekao. Lagano, drhtavom rukom milovao je dječakovu  kosu.“ 
„Voliš ga?“ pitao je mahnuvši glavom prema usidrenoj jahti.
„Ne!“ odgovorila je žena odrješito. 
„ Svakoga dana glumim da ga volim, da mu odvratim misli, da ne ispituje, da sve ostane kako je… Nakon nekoliko godina braka, on je počeo vikati da sam jalova, da ne mogu zatrudnjeti i prijetio je da će me ostaviti… Počeo je izlaziti s drugim ženama… Onda sam odlučila prevariti ga, njega koji je cijeloga života varao, odlučila sam prevariti ja, slaba i nemoćna u njegovom svijetu…“ 
„I našla si mene! I mene si prevarila, okrutno, grubo, bezosjećajno.“ 
Luka je pomislio kako Majina laž nalikuje laži onih galebova, ali nije jednaka. Oni su stvarali bezazlenu iluziju, a ona… ona je preokrenula život naopako.
Maja je počela plakati: Ne znaš ti, Luka, kako je to biti gladan, stvarno gladan, prolaziti kraj izloga s toplim pecivom i sanjati to pecivo, udisati njegove mirise, a ne moći ga okusiti. Znaš li kako je buditi se u sobi s još pet osoba, dok se vlaga na crnim, pljesnivim zidovima izbe pretvara u kapi, a  nemaš tople vode da se opereš, ne znaš ti kako je izaći na cestu u poderanim čarapama i šupljim cipelama krivih, izderanih peta i podnositi poglede prolaznika koji o tebi misle da si jeftini komad mesa na prodaju…“


Maju su zagušila sjećanja pa je zagrgljala hvatajući zrak, a kada je vidjela da je Luka gleda suosjećajno i pažljivo, nastavila je nešto mirnijim tonom:


„Ne znaš kako je gledati umiranje maloga brata, njegove bolove, brigu, strah koji je osjećao, a od nikuda pomoći, od nikuda pomoći.“ Maja je rukama prekrila lice. 


„Da, lažem i živim u laži. Kada sam shvatila da sam s tobom ostala trudna, mogla sam se vratiti u taj lažan svijet, podmetnuti mu kukavičje jaje koje je toliko želio… Sina! Nasljednika! Ha, ha ha.“ 
Crta ludila pojavila joj se u očima kad je nastavila: „I znaš što? Nije mi žao. Ovo će dijete imati sigurnu budućnost, neće gladovati, neće oskudijevati, a tvoji će geni učiniti da ne bude kao njegov lažni otac! Ne, nije mi žao. Ta moja laž, prevara ako hoćeš, učinila je nešto dobro. Stvorila je Luku.“
Ali, Majo“, primio ju je Luka za ramena,“ sada kada znam da Luka postoji, ja želim biti dio njegova života. Ne možeš me jednostavno isključiti.“


„Maja ga je pogledala hladno:“ Mogu i hoću. Dijete neće ispaštati. I nemoj ga tražiti, jer ću učiniti sve da te uklonim.“ Ušutjela je gledajući ga mrko, a onda nastavila blažim tonom:


„Nemoj misliti, Luka, da te nisam voljela… Voljela sam te svom dušom, bolno i neutješno jer ja sam znala da je to ljeto jedno jedino sretno ljeto u cijelom mom životu. To ljeto je, ljubavi moja, bilo sve što smo ti i ja dobili od ovog okrutnog svijeta. Ovo dijete će živjeti sretno i zaštićeno. Nemoj mu to pokvariti. Istine su okrutne, ogole i udare nejake. Laž zna biti tako utješna i dobra. Osim toga, moja laž nije činila zlo nikome. Moj brat živi, tajkun je dobio nasljednika, a moj sin sigurnu budućnost. I kada s druge strane vage staviš dva slomljena srca, sam vidiš što je važnije.“


Luka je pružio ruku i kažiprstom nježno pomilovao njezine usne.


Teško se digao i pošao na barku. Još nije znao kako će to učiniti, ali je znao da neće dići ruke od svoga sina.

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.