Tetica: Ruža Silađev

January 29, 2018

 

Priča Tetica Ruže Silađev u konkukrenciji je za ZiN nagrade.

 

Ruža u svojoj biografiji ističe: "Rođena 23.X1949. u Sonti, farmaceutski tehničar u mirovini, i danas živi u Sonti. Najčešće piše na lokalnoj, arhaičnoj, šokačkoj ikavici ali i na književnom hrvatskom i srpskom jeziku. Autor je knjiga kratke proze Divani iz Sonte (2007.), i Šokica pripovida (2011.). Radovi objavljeni u Subotičkoj Danici, Hrvatskoj riječi, Hrvatskim novinama, časopisu Lola, Glasu ravnice, Zvoniku, zagrebačkim časopisima Marulić i Kvaka, Šokadija i Šokci u šokačkoj riči(Vinkovci) , Glasu Slavonije, Glasu komune, Ćuprija na Jasenici, Matici i Isteru. Pjesme objavljene u Liri naivi, u zbirkama pjesama sa Rešetaračkih susreta, u zbirci More na dlanu i zbirci Kultura snova. Priče za djecu objavljene u Hrcku, Klasju naših ravni i Novoj riječi. Dobitnica je prve nagrade na uskršnjem natječaju(2016.) katoličkog lista Zvonik za priču o milosrđu. Na natječaju Novosadske novinarske škole, njena priča za djecu je izabrana uz ostalih sedam (pisane na jezicima nacionalnih manjina) i objavljena na audio CD-u za slijepu djecu.Na međunarodnom književnom natječaju lista Kvaka petonagrađena za priču o gradu kojeg volim. Dobitnik je treće nagrade na natječaju Preprekova jesen 2017., u Novom Sadu. Objavljuje u kontinuitetu na društvenim mrežama."

 

Ruža o svojoj poetici: "Ljepotu čitanja spoznah u djetinjstvu, kasnih pedesetih prošloga stoljeća, još onda kada su novine „Borba“ stizale u moje selo jednom tjedno. Donoseći ocu „Borbu“ putem sam ju listala diveći se fotografijama i slovima koje sam jedva razumijevala. Na večernjim prelima očarana sam slušala mladu susjedu kako čita „Gričku vješticu“ u nastavcima. Susret sa slovima je bio za mene veliko otkrovenje, čarobni napitak koji će me pratiti tokom života, sve do starosti.
U starosti igrom sudbine počeh pisati. Otkrih tada neiscrpan izvor inspiracije. Šokci Hrvati u mome selu, Sonti, sačuvali su svoj govor, tradiciju, običaje vezane uz vjeru, poslove i razna druga okupljanja. U njima prepoznah poetiku, tragediju i komediju postojanja. 
Hodati rodnim selom, dok s jeseni iza ograda mirišu dunje, poziv zvona na Listopadske večernje, kruška u bakinom vrtu koja je stara više od sto godina ili jablan koji je posađen baš kad si se rodio, stare fotografije ili predmeti koji svjedoče pričama u kojima su korijeni našega postojanja, Uskrsi okićeni rascvjetalim šljivama, snježni Božići ovjenčani praporcima, kirbajske radosti, svatovi, siromaštvo i iscrpljujući rad roditelja, ljeti golišava kupanja u kojekakvim barama, miris prašine, sijena, suhoga lišća, za mene su poetika. Upravo o tome pišem."

 

 

Tetica


   Iz popodnevnoga sna probudilo me je jesenje tapkanje kiše. Treba da idem, a baš mi se neda. Danas još nisam posjetila moju osamdesettrogodišnju tetu. Sa radošću me čeka svaki dan i često sam prva osoba u toku dana sa kojom progovori. Ustajem i polazim.
Na njenoj kapiji je poštar. Začujem tetin glas iz dvorišta.
  -  Ej, ej, ti! Poštašu! Pokidaćeš mi sandučak koliko trpaš u njega.
  - Ne boj se! Nije sandučak od sira. – odgovara poštar. 
Poznaju se. Selo je to. Svak svakoga poznaje i šta je ko radio i gdje je bio.
  - Ka’ dojde penzzija, nikad ti dočekat. Čekam i čekam danima, a tebe nema. Ka’ triba platit račune, oma si  tu.  Sa brdom računa, velikim ko Ardutsko(Erdutsko) brdo. Nevoljo jedna! 
      Smiju se oboje. Tetica je uvijek spremna na šalu. „Znamo“ se od mojega rođenja. Živjele smo u istoj kući. Starija je od mene petnaest godina. Od prvoga dana kada sam zakoračila u život, bila je TETICA. U šali mi kaže kako sam joj uvijek bila na smetnji. Čuvala me je, a sa mojih sedam mjeseci nosila makar jednom dnevno na njivu mami na podoj. Kad me je u djetinjstvu htjela naljutiti, samo bi me pogledala poprijeko i rekla:
     - Pivačica! 
   Zato što sam, kaže, pivala i danju i noću. Danas od višečlane obitelji ostale smo na životu samo nas dvije. Nitko ju ne posjećuje osim susjeda, jer od obitelji nema nikoga osim mene.
     Ulazim u dvorište. Gledam krušku koju je zasadio njen pokojni otac, a moj djed. Berem grožđe sa špalira i breskvu što mi se nadvila nad glavom. Pitam ju što ću danas raditi. Skoro svaki dan dobijam isti odgovor.
- Mani se posla, neg ajde da se divanimo.
Ja također dajem svaki dan skoro isto pitanje.
- A, ko će ti usisat, pomest, travu pokosit..?
 Kad poradim sve što ona ne može, pijemo pivo i kavu, pričamo i smijemo se. Kako taj naš smijeh brzo prijeđe u plač, u oplakivanje naših, milih pokojnih, nikada mi nije jasno. Kažem joj da sada već moram kući. Po njenom pogledu procjenjujem da joj je brzo što idem. Ispraća me. 
Negdje u visini se začu avion. Kao naručen.
    - Eto, ti! Kiša pada, vitar duva, a oni se vozu! Pa, kako ne bi bilo onda nesrića.- kaže teta.- Jesam ti pripovidala kako je četrdesttreće spo avijon, tu eto ( pokazuje rukom na njive preko njezina vrta i susjednih kuća)? A, ni, ni bilo kiše, neg je bilo u žetvu.
   - Nisi- kažem- i znam da je nova priča samo odgoda moga odlaska.
   - Ajoj, nikad zaboravit! Spo ruski avijon! Naciljali ga, jel Nemci, jal Mađari, ne znam cigurno. Mi dica trč priko njiva. Lito je bilo i još se odavde vidla vatra. Ka’ smo došli tamo, jedan mladi vojnik leži krvav. Mrtav, a žute šiške mu vitar pribira. Drugi sidi u po žita na nikomu gvožđu, što je vada otpalo od avijona. Laktovima se naslonijo na kolina i glavu sakrijo međ dlanove, a iz uveta mu curi krv. Na butinu mu se naslonijo lipi, veliki ker, vučjak. Imo je pločicu na vratu. Beležnik iz opštine prišo vojniku, počo mu se prdačit (rugati) i povuko ga za nos. Onda je došo žandar i reko da se sa ratnima zarobljenicima mora po Ženeve. Nama bilo jako ž’o mladi Rusa, al ništa jim se ni moglo pomoć. Avijon je brzo  esplodiro, a žandari su odveli živoga Rusa.
   - Ti mi uvik ništa tužno ispripovidaš!- kažem joj.
   - Ej, curo moja, to što je tužno ni ne triba zaboravit!
    Prati me na ulicu i brine što sam brez šepe (bez kape), pa će mi ope’ taj moj nos curit, ka’ sam taka mledna (nježna). Idem tristotinjak metara. Okrećem se. Još je vani. Mahnem joj rukom. Otpozdravlja, a ja skrećem iza ugla. Idem umorna koraka do kipa svetoga Antuna u blizini moje kuće. Opet mi tetica dolazi u misli. 
   Dok još nisam išla u školu, prolazile smo, ona i ja baš tu ispred Antuna. Ona je obavezno zastajala ispred kipa i molila se, a ja bih ju požurivala. Obično me je dugo morala nagovarati da idem sa njom subotom u vinograd izvan sela, doneti grožđa i zeleni za nedjeljnu juhu. Bila je mlada i nije voljela u polje sama. Ja sam se nećkala da me bole noge, da je daleko i nabrajala još sto i jedan razlog za ne ići. Onda mi je jednom rekla:
- Ne znaš ti šta ima u vinogradu! To još nisi vidla!
- A, šta ima? Reci mi! Reci, mi molim, ti! Reeeci!- moljakala sam.
- Aha, ako ideš sa mnom, vidićeš!
- Reci mi, reci!
- Juuj! Jidu i trovo! Tako navališ da ti moram reč. Ima mali ljudi. Eto, šta ima. 
Cila puta sam ispitivala oću li moć ponet doma jednoga, na što je pitala kojega bi ja to ponela? Obili ponela njevoga dadu, jel njevu mamu, jel bracu, jel seku, jel možda njevu teticu?
  Tu je splasnula moja želja da nosim maloga ljuda doma. Dok je teta brala grožđe, ja sam neumorno tražila male ljude. Nigdje ih nije bilo. Na moje negodovanje ona je odgovarala da je vrućina i cigurno su ošli u čokot loze u njevu kućicu, u ladovinu. Zaludu sam legala na zemlju zabadajući nos u trs u nadi da ću ih vidjeti. Još sam išla sa njom u vinograd bezbroj puta. I onda kada sam porasla i odrasla i kad sam svoju djecu vodila u pudarinu (čuvanje vinograda). Svaki put su mi dolazili u misli mali ljudi, pa i sada u mojoj starosti zavirim ispod nekog trsa.
   Stojim ispred svečevog kipa i molim da mi oprosti što umjesto Očenaša nižem teticine i moje dogodovštine. Smijuljim se, a onda hihoćem i na kraju naglas smijem. Okrećem se i gledam da li me netko posmatra.  
                                                                                                                         

                                                     
                                                                                                               
                                                                                                        
                                                                          
    

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.