Najvjerniji prijatelj: Manja Šegrt

January 30, 2018

 

Priča Najvjerniji prijatelj Manje Šegrt u konkurenciji je za ZiN nagrade

 

Manja u svojoj biografiji ističe: Rođena u Zagrebu gdje i danas živi. Kao novinarka radila je za Reuters, Bloomberg, MTV Hrvatska. Prevela je 15 knjiga. Piše ono što zna.

 

 

Najvjerniji prijatelj


- Ne mogu, ja to ne mogu, neću - mislio je, zabrinut, nesretan. - On mi je najbolji prijatelj, mogu čak reći da mu se divim. Ne mogu to napraviti i gotovo.
Bio je toliko zaokupljen mislima da uopće nije vidio kuda hoda i pored koga prolazi. Put je znao napamet, naravno, išao je tamo već godinama, dok se još udvarao svojoj dragoj, tako da bi mogao do tamo doći i žmireći.
No, da ga prolaznici, kojih na sreću nije bilo puno, nisu izbjegavali, zabio bi se u neke od njih.
- Hej! osjetio je nečiju ruku na ramenu. Okrenuo se i vidio Josipa. Svog susjeda iz djetinjstva. - Kamo ideš u takvoj žurbi?, pitao ga je.
- Ma, idem kod punice, moram joj nešto pomoći...
- Zvuči ozbiljno. Kaže Josip uz osmijeh.
- Ma, ne, Petar je već tamo, ali ne može sam. Misli su mi odlutale...Oprosti!
- Sve je u redu, samo pazi na sebe. Zabit ćeš se u nekoga ili nešto ako tako nastaviš. Srećom, blizu je.
- Da, odgovori mu zamišljeno, ali nije se mogao niti nasmiješiti. 
Preostalih nekoliko minuta hodao je trudeći se koncentrirati na put koji prelazi i ono što će raditi kad stigne do punice. Naravno, prvo je morao jesti, što je radio u tišini. To i nije bi problem, jer su njegova punica i njezin sin razgovarali o događajima u ostatku obitelji i susjedima.
Pitala ga je kako je, rekao je da je dobro, ali nije mu povjerovala. Poznaje me bolje od vlastite majke, pomislio je. Ali, za razliku od nje, neće me ispitivati, nego pustiti da joj sam kažem što me muči. Inače bi se tako i dogodilo, ali ovaj put neće. Ne mogu.
Brzo su obavili ono što ih je zamolila, samo postaviti neke grede, što njima dvojici nije bio nekakav problem. Na rastanku ga je poljubila u obraz i pitala - I večeras ideš...?
- Ne, ne. Kaže on. - Sutra je dogovor. Sad idem ravno kući.
Kimnula je glavom i rekla, gotovo proročanski - Čuvaj se!

Velik dio puta kući je išao s Petrom, koji je volio pričati, pa ga nisu mučile teške misli. On nije dosadan, priče su mu zanimljive i zabavne, ali i da nisu, to mu večeras ne bi smetalo.
Nakon što su se rastali odmah su ga napale crne misli. - Zašto to traži od mene? Tebi jedinom mogu vjerovati. To se mora dogoditi i ti to moraš napraviti, rekao mi je. Pa, kako ću? Postati izdajnik. Izdati čovjeka za kojeg mislim da je jedan od najboljih koji je ikada hodao ovom Zemljom. Postati IZDAJICA. Nosio bih to obilježje do kraja života. I moja djeca bi bila - djeca onog izdajice. Možda i unuci. Grozno. Radije bih se objesio!
Ali opet, ako on to traži, mora imati dobar razlog za to. I vjeruje mi! Očekuje to od mene.
Kada je došao kući, žena m,u je već spavala i zbog toga mu je bilo jako drago. Volio je njezino društvo, ali večeras nije imao snage za njega. Ona bi odmah vidjela da ga nešto muči i ako bi joj sve priznao, a vjerojatno bi,  jako bi se zabrinula. I sigurno ga pokušala odgovoriti od toga. A ovu je odluku htio donijeti sam.
Idućeg je jutra sa ženom išao na posao, odnosno prodavali su ribu na tržnici koju im je dobavljao njezin brat, Petar. Radio je i nije imao puno vremena razmišljati. Ljudi su im stalno prilazili, raspitivali se o ribi, kupovali, naručivali, a neki su dolazili do njih i pričali dobrosusjedski.

Nešto iza podneva, stiglo je dobrodošlo vrijeme odmora. Njegov prijatelj, nešto stariji i vrlo načitan i iskusan Marko, stigao je, prema dogovoru. Sjeli su na obližnju klupu i uživali u lijepom vremenu i čaju.
- Kako si?, pitao je Marko.
- Uf, baš sam nešto zbrčkan. Moram donijeti odluku do večeras. Nekako ipak naginjem u jednom smjeru, ali mislim da bi ljudi mogli krivo protumačiti moj postupak. Radije ne bih sad mislio na to. Pričaj mi nešto zanimljivo i zabavno, nasmiješio se.
- Pa ne znam koliko je zanimljivo, ali već danima razmišljam o nečemu, a čini mi se da je vezano uz tvoju dilemu. Mislim da je važno kakav si ti prema svojim bližnjima, prijateljima i obitelji. A što drugi misle o tebi, na to ionako ne možeš utjecati i to nije nimalo važno. Počeo sam s tim idejama razmišljajući što mi znamo npr. o starim Grcima. Nemamo pojma. Znamo što smo pročitali o nekim njihovim junacima i mudracima. Ni to, naravno ne mora biti točno. Možda uopće nisu ni postojali. Možda su osobine i  djela nekolicine pripisana jednom. Ili je taj bio i negativac, ali je napravio neka dobra ili hrabra djela. Možda je bio dobar ratnik, ali loš muž, otac i prijatelj. Sin, brat...
I, što uopće znamo o tome kako su živjeli. Imamo nečije mišljenje o tome. I pretpostavke. Ali, nitko od njih nije pisao - jutros sam se probudio, ustao iz kreveta, umio, oprao zube, doručkovao... Opisivao svoju svakodnevicu. Što su radili, kako su se osjećali, odnosili jedni prema drugima. Kako im je izgledao svakodnevni život. Ni generacije poslije nas to neće znati o nama. To nam je toliko normalno, da nikome ne pada na pamet pisati o tome.
Isto tako, ti možeš biti divan čovjek, darežljiv, dobar prema ženi, djeci, prijateljima, roditeljima, brinuti se za siromašne i gladne, a ja te iz nekog razloga ne volim. Ljubomoran sam na to što te ljudi vole i cijene. Ili želim tvoju ženu. A ugledan sam građanin, pa zapišem da si gad, prevarant, loš prema ljudima, bližnjima i nepoznatima. I to ostane. Oni koji su te poznavali umru. A za sto godina ostane samo to što je zapisano. Ili obrnuto.
Možeš biti lupež i gad, ali meni na neki način pogoduješ, pa ja napišem da si divan i krasan, pravi dobrotvor i da te svi vole. I ostat će samo to. A ti na to ne možeš utjecati, ni ljudi oko tebe. Zato, mislim da trebaš raditi najbolje što znaš. poznajem te već niz godina, znam da si pametan i dobar čovjek. Donijet ćeš pravu odluku. Znam to. Evo, nadam se da sam ti pomogao. Ili bar učvrstio odluku koju vjerujem da si već donio.
Kimnuo je glavom i nasmiješio se. - Dobro me poznaješ. jesam! Ali ipak, puno ti hv ala. Pomogao si mi.

Nakon ovog razgovora, osjećao se kao a mu je kamen pao sa srca. Bio je vedar, razgovorljiv, čak i brbljiv i zapravo jedva čekao večer.

Nakon što se smrknulo krenu je na dogovoreno mjesto. Učinit ću to, mislio je. Rekao je da samo meni može vjerovati da ću to učiniti, a da se to mora dogoditi. Neka drugi misle što hoće. Ubrzo će ionako istina izbiti na vidjelo, i sve će biti u redu. Bio je sretan što će pomoći prijatelju.

- Juda! Došao si, rekao mu je s velikim osmijehom.
- Evo me, odgovorio je, prišao mu i poljubio ga u obraz.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.