Pjesma Kad slika vrisne Amele Mustafić u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Amela u svojoj biografiji ističe: Rođena 1994. godine u Srebrenici, trenuto studira u Sarajevu, Odsjek za Književnosti naroda BiH i Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Poezija joj je objavljivana i nagrađivana po časopisima, zajedničim zbirkama te antologijama. Pobjednica je nagradnog natječaja kulturne suradnje „Kulture snova“ iz Zagreba i „Rrom Produkcije“ iz Beograda, te joj je 2017. godine štampana i prva samostalna zbirka poezije „Umiranje djetinjstva.“
Amela o svojoj poetici: "Moja poezija i proza je isto što i ja."
KAD SLIKA VRISNE
Stojim tu, razdvaja nas tvoje jučer i moje sutra.
Pričam ti i ponovo umireš. Prvi put, majko, slikam ti riječima jer nikada nisa razumjela one pokrete četkicama, i ono moje crnilo, bjelilo, zelenilo...
I nikada nisi bila moja crvena boja a mogla si.
Govorila si: „Doktorska porodica i slikarka ne idu skupa.“
Liječila si bolesne, a nisi znala mene tako što ćeš mi donijeti malo boje i komad platna.
Nisi znala da je slikarstvo doživotna bol koja se liječi slikanjem tuđih boli koje osjetiš kao svoje.
I priznajem ti danas, umrla si, i prije nego te srce izdalo, više puta a nisi znala to.
Umrla si, kada si bacila sve moje boje, umrla si kada sam prodala svoje tijelo, u sobi 303, da bih ponovo kupila boje i naslikala kako majka umire u djetinjim očima.
Umrla sam i ja, a bilo mi je tek šesnaest.
