Dragi Morrissey: Lidija Deduš

February 14, 2018

 

Pjesme naš tuđi slomljeni auto bez kotača, odgodim se na tjedan dana i dragi morrissey Lidije Deduš u konkurenciji su za ZiN nagrade

 

Lidija u svojoj biografiji ističe: "Rođena 1977. godine. Pjesme su joj objavljene u časopisima Tema, Libra libera, Fantom slobode, Agon, Strane, Kritična masa, Ajfelov most, Afirmator, Knjigomat. 2016. godine ušla je u finale natječaja Vranac podgoričke knjižare Karver za kratku priču. 2017. godine bila je finalistica natječaja za nagradu Post scriptum – književnost na društvenim mrežama. Uvrštena u antologiju Ovo nije dom (pesnikinje u migraciji). Pjesme su joj prevedene na engleski i objavljene u časopisu Europe Now, sveučilišta Columbia iz New Yorka. Živi u Varaždinu."

 

O svojoj poetici Lidija kaže: "Moja je narativna poetika koja se bavi svakodnevnim problemima pojedinca, unutarnjim previranjima i autoričinim preispitivanjima okoline i odnosa sa svijetom u kojem živi, s elementima humora i ironije."

 

 

naš tuđi slomljeni auto bez kotača

 

u danima kad je kuća bila jako hladna

sjela bih u olupinu auta na susjedovoj livadi

zubato sunce sjalo je kroz naprslu šoferšajbu

tamo sam pročitala zolu i tolkiena

rougon-macquartove i gospodara prstenova

ponekad kad bi padala kiša

zamišljala sam da je auto u autopraonici

i prepuštala se sigurnosti automobilske kabine

dok su vani tutnjali četke i valjci

ponekad mi je društvo pravio mali susjed

imao je kronični bronhitis i gadnu upalu oka

pričao bi kako ga noću u krevetu griju mačke

dvije mu sjednu na prsa dvije ispod nogu

i mama mu kaže da ne treba peć

ponekad smo pjevali cajke

on je znao riječi ja sam udarala ritam

ponekad je on stigao prvi

sjeo za volan i motao po njemu rukama lijevo-desno

govorio brm brm an an an drrrr

a ja bih naslonila glavu na okvir vrata

i puštala da mi sunce grije lice

maštala da putujemo afrikom u suton

mašemo afričkoj djeci i pozdravljamo ih

unatoka wapi odakle si ti

safari njema sretan ti put

tako smo proputovali dalekim krajevima

šestogodišnjak i ja

u našem tuđem slomljenom autu bez kotača

 

 

odgodim se na tjedan dana

 

neću više da pijem minerale, vitamine, vodu
za pravilan rad srca, mišića, kostiju,
i neću da pazim na hranu, slatkiše, ugljikohidrate
da redovno vježbam i trošim toksine i vežem slobodne radikale.
hoću da ustanem u ranu zoru, da skuham kavu,
da upalim svjetlo u kupaonici, da se pogledam u ogledalo,
pa da gurnem glavu u lavabo pun vode
i da ostanem tako sve dok me ne pojede mačka.
subota je i svi su nekuda otišli.
kupaju se u morima, istražuju špilje i planine,
a ja sam ovdje
sjedim nasred dnevne sobe i širim po parketu rekvizite
s kojima bih mogla i htjela da se ubijem.
vidim
ispod kauča se s kokicama zamrsilo klupko kose,
pa izvučem usisivač i krenem čistiti podove.
iz ormara izvadim stare gaće, navlažim ih vodom
i počnem brisati police.
usput pronađem plastičnu vrećicu i izolir-traku
i spremim ih u džep za poslije.
prebacim se u kupaonicu, oribam kadu, lavabo, wc,
gucnem malo varikine, razdijelim šareni veš od bijelog i kažem
ok, sad mirne duše mogu da skočim kroz balkon
pa iz ladice izvadim nož.
zasučem rukave i taman kad krenem da zasiječem,
omete me moj odraz u nehrđajućem čeliku.
dignem sječivo da popravim frizuru, obrišem ruž s prednjih zuba
i tako mi prođe subota.
u nedjelju obučem najljepšu haljinu i odem van.
mjerkam koliko je visoka zgrada, ali
zapnem za rubnik, padnem
i razbijem koljeno.
psujem, hoću da se bacim pod auto.
krenem prema rijeci na drugom kraju grada, ali
usput sretnem s. koja me pozove na ručak.
kažem: dobro, može, iako sam upravo krenula
da skočim s mosta.
a onda me nazove moj čovjek i pita kad dolazim.
pa dobro, evo me, stižem,
kažem,
mada iskreno
stojim na pružnom prijelazu kod bile
i čekam da naiđe putnički zagreb-varaždin.
i tako mi prođe nedjelja, i pokvari se kuhalo za vodu,
i pregori mi žarulja, i razbijem dva tanjura,
i izgori mi pegla, i oljušti se zid, i stigne mi ponedjeljak,
i ustanem u ranu zoru, i skuham kavu, i upalim svjetlo u kupaonici,
i pustim vodu u lavabo, i izađem iz stana
i osjetim nelagodu što postojim, ali
odgodim se na tjedan dana.

 

 

dragi morrissey

 

pišem ti ovo pismo u nadi da će te zateći

zdravog i u dobrom raspoloženju

mada nemaš pojma tko sam ja

samo još jedna jadnica

jedna od pripadnica prebijednog ljudskog roda pomislit ćeš

kad i ako ga budeš pročitao

ni manje ni više vrijedna od ostalih

ali mogu ti reći kako ja odlično znam tko si ti

i da ti se spremam pisati već dvadeset i šest godina

od onog dana kad sam prvi put životom branila tvoju ploču

koju sam kupila od dugo šteđenog džeparca

koju je neki klinac u velikom parku izgrudao snijegom

klinac koji se samo htio igrati

a ja sam ga bacila na zemlju i napunila mu usta i nos i uši

tako da nikad ne zaboravi koga je on to gađao

da nikad ne zaboravi dan kad je pokušao oskrnaviti

velikog stevena patricka morrisseya

osim toga htjela sam ti reći

mnoga su se sranja izdešavala u periodu od dvadeset i šest godina

kad sam kupila tu prvu tvoju ploču

raspala nam se država i preživjeli smo rat

iz kojeg smo izašli sjebani i nikakvi

rekli su mi da sa starošću dolaze pamet i mudrost

ali ja to do danas nisam spoznala

pamtim samo kako smo te slušali po mračnim podrumima i zadimljenim klubovima

i kako smo bili sretni kad smo dobili satelitsku

pa te mogli vidjeti na mtv-u

današnja djeca ne znaju ništa o tome

gledaju te na internetu

kupuju knjige s detaljima iz tvog života o kojima smo mi mogli samo sanjati

besplatno skidaju albume i prže ih okolo za pljugu

dok smo mi nervozno sjedili kraj kazetofona

s pritisnutnim rec play pause tipkama

i kad su nam se kazete zapetljale od izlizanosti

sahranjivali smo ih ispod kvartovskog drveta uz oproštajna pisma

ali zapravo htjela sam reći

nadam se da si dobro

jer gledala sam taj intervju s tobom

u toj nekoj emisiji

u kojoj si izgledao kao podmornica

koja je potonula nakon stravične eksplozije

i voditelj te pitao nešto o depresiji kao

opće je poznata stvar da patiš od depresije

i da li si i u danom trenutku depresivan

dok sjediš tamo u toj emisiji i odgovaraš na pitanja o novom albumu

i bila sam malo razočarana tvojim odgovorom

jer si mu zbunjeno rekao da nisi

jer si okružen prijateljima i dobrim ljudima

iako se u tvojim očima jasno vidjelo

da je umrla neka iskra

ona koja umre u svima nama kad nas pitaju o depresiji

oni koji o tome ne znaju i ne razumiju ništa

koji misle da su to prolazna stanja što ponekad dođu

i jednako tako brzo i odu

nakon što čovjek dobro pojede i popije

zapjeva i ispriča poneki vic

poveseli se s dragim ljudima koji mu pruže utjehu

da još ima nade za sve nas

iako odlično znamo da je u životu sve već unaprijed izgubljeno

za kraj bih ti još samo htjela reći

nimalo mi se nije dopao tvoj zadnji singl

počeo si zvučati kao švabo tralala

pregazile su te godine mozz

jer današnje je doba doba optimizma

i nitko više ne puši te mizantropske spike

ma koliko ih voljeli nas dvoje

i ma koliko se slagali da je svijet usrano mjesto za život

nitko ne želi slušati tuđe vapaje upomoć

niti znati o tome da je netko u depresiji

i nitko ne shvaća ozbiljno taj tvoj cry for help

ljudi se danas okreću svijetloj budućnosti jer svima je valjda jasno

da živimo u novom mračnom dobu

iz kojeg se pošto-poto treba što hitnije iščupati

i zato bi najbolje bilo

da se okaniš pjevanja

i da kao svaki pošteni estradnjak

otvoriš restoran ili neki biznis

od kojeg ćeš i dalje dobro živjeti i zarađivati

tako da ti nitko ovako kao ja jednoga dana ne bi mogao predbaciti

da si ostao bez ideja

da si isuviše star a da bi još uvijek bio mlad

iako bi sigurna sam

i na to imao spreman odgovor.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.