Ćurlin: Lovre Rončević

March 26, 2018

 

Priča Ćurlin Lovre Rončevića bila je u konkurenciji je za ZiN nagrade.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Lovre Rončević rođen je 29. 6. 1992. u Zadru.

 

Ćurlin

 

I

 

»Uvijek je uostalom tako: gdje prestaje jedno, počinje drugo!« A onda sam jednog dana izgubio sve, i ono što je od svega ostalo. Budim se. I najednom, onako izgubljen među zidovima vlastitog stvaranja, razmotrio sam sve mogućnosti, i one nemoguće mogućnosti: ostaje zaključak: ipak nisam mogao drugačije... Trebao bih, kako sam rekao... nestati! I ovaj smiješak koji mi se slučajno našao na usnama, nije više smiješak pristojnosti... Sva ona unutrašnjost unutar mene, postepeno izlazi kroz nepravilne kretnje... Čekam da i osjećaji popuste, kako bih napokon mogao nestati; a oni su uvijek nekako vezano djelovali na mene... zamišljam kakvu ću patnju prirediti svim svojim stranama koje me nedvojbeno okružuju... Tu se sreću oni moji apsurdi koji se ponekad izjednačuju, ali samo onda kada više ništa nije jasno.

Zatvorio sam vrata i otputovao. Naknadno sam se prilagođavao trenucima i događajima koje osjetih, sad već, po prvi put. Ponekad, lutajući kroz neistražene meni ulice, pogađala me vlastita osjetljivost koju nikada nisam mogao predvidjeti, a za koju sam znao da uvijek nastupa pod pritiskom društvene bezosjećajnosti. Ni ja ni moje ponašanje, ne može me više promijeniti, sve ostaje tako prepušteno prolaznosti, a prolaznost, opet, prepuštena svemu... tako gotovo na kraju svega... U ovom trenutku, osjećam neku duboku promjenu u svojoj stvarnosti, sasvim pojedinačnu od onih dosad nakupljenih. I tako razmišljajući, doveo bih se do privremene ludosti, koju nikad nisam previše primjećivao; pa opet – najbolje je u ovom trenutku šutjeti. I onda, kada sve postane nezanimljivo, prestao bih razgovarati sam sa sobom.

Mislim, da sam se ipak uspio nekako snaći, jer pristajem na sve moguće okolnosti. I tako zavaran okolnostima, morao sam pobjeći ustajalosti jednog događaja i zarobljenosti jednakih sadržaja. A kako sam to uspio? – Pa evo! Nekada prije, bilo je ovako:

Došao sam... A morao sam otići... Želio sam upisati fakultet. I dok sam prevalio ono nešto puta, razvi se u meni nešto kao bolest; počeo sam, bez vlastitog pristanka, i misli razvijati, o ljepoti koju pronalazim u novim mjestima i ljudima. Dogodila se nekakva nesimpatična kulminacija realnosti, neriješenih zaključaka... dogodilo se ono što se moralo dogoditi...

Hodam ulicama sa zgužvanom kartom u ruci. Izlazim iz jedne uske ulice i izbijam na trg. Prilazim, i meni se čini da zgrada prilazi meni.

Nešto me nejasno zaustavilo na časak. Jedan ćurlin letio je usred bijela dana, kao da je, kao i ono kad sam i ja nekada iz obijesti znao, proveo cijelu noć u glupostima. Oni nikada ne lete danju; i ovo može značiti samo jedno: ono što su stari govorili... Ali, to ipak nije mogla biti istina. U to sada, neću vjerovati!

Ušao sam kao da je netko to od mene očekivao. I nju sam vidio, kao da je ona to očekivala. Moji su pogledi uništeni. Razbijen, pokušavam nestati. A nestati... koliko se to puta moralo ponoviti, a da bude istina? Ulazimo nas dvoje unutra; ja sam ulazio unutra kao nešto što nju prati... kao nešto što nju voli... Gledamo se, ali i to gledanje postaje nepomično... Htio sam, što je ujedno i djelovalo najlogičnije, poslužiti se riječima, ali se zaustavih zbog nerazumljivosti postavljenog pitanja... Godinama sam studirao, i isto toliko vremena bio zaljubljen u nju. Pozvala me jednom kod sebe, kada su dani bili nesimpatično hladni. Na čaj ili kavu, svejedno.

Ulazim u ulaz zgrade. Takav početak, djelovao mi je suviše logičnim, i suviše jasnim da bih ga kao nekad izbjegavao. Zato sam i nastavio, od tog trenutka pa nadalje, vjerovati svojim zaključcima... Zgrada je bila stara. Zidovi su bili uništeni, ali donekle obnovljeni. Sada i to djeluje previše nepotrebno, jer... staro je! Pratim je do četvrtog kata... Ona otvara velika vrata... Stan je imao velike stropove i bio na lijepoj lokaciji. S njezinog balkona mogao se vidjeti onaj lijepi trg koji sam često znao obilaziti. Sav namještaj namješten je bio po nekom, već zastarjelom ukusu; ništa se nije dalo iščitati... I prostor, nametnut zidovima, bio je takav. Na podovima je bio parket. Što me nije previše iznenadilo. Na zidovima su bile neke slike. To me već iznenadilo. Kasnije, sve to, a i ono što bi trebalo doći, od mene se očekivalo sudjelovanje. Ovakvo glupo sudjelovanje, mislim. Ali, to je ujedno i moj jedini način shvaćanja. Međutim, kao od nekog postavljena, ni tu nije prestala ova prostorija, kao što ja prestajem, ponekad. Na stolu voće. Iza stola malena kuhinja s jednim prozorčićem. I ništa se više nije moglo opisati. Nisam iskoristio u potpunosti i ono malo opisa što sam nosio u sebi.

Pričali smo cijelu noć o nečemu, mislim da se ipak radilo ni o čemu; ako već želim reći, ono što bih trebao da znam. Nisam želio otići, ostaviti je samu, toplu, onako... trebao sam ići, ali nije mi dopustila. „Sutra idi...“ rekla je. I to, i sve ono što sam mogao pretpostaviti, činilo se kao previše bolno... Samo jednu noć, a sutra neka idem, ustvrdih. Jer, ja sam znao da bi bilo lijepo kad bih mogao s nekim ublažiti ovu usamljenu samoću, koja, da kažem pravo, uzima sve ono dobro nakupljenoga unutar mene. Nešto se između svega dogodilo. Nešto se izdogađalo između svih događaja. Ovo zadnje izrečeno, kao da je imalo previše smisla. I znam, ovako glupo zaljubljen: potreba je svjesna. Potreba dolazi... A ja ne želim da to drugi znaju, ono nešto što bi moglo postojati između nas i, daleko negdje, među nama! Ovakva razmišljanja, potpuno su prihvatljiva u ovo doba noći. Sve se to samo i moglo dogoditi iza jednih vrata, rekli su.

Nešto kasnije, jutro je skakalo po danu. Ja sam koracima izašao na ulicu. Pratio sam se među ulicama, i tako pronalazio onaj skriveni dio sebe, koji osjećam kao nešto skriveno, i koji osjećam kao nešto posebno, potrebno da uspijem posložiti sve one izgubljene dijelove. I iako doživljavam doživljaje na vlastiti način, moja je odluka začudo po prvi put bila isključivo osobna... „Mislim da je vrijeme da se vratim“ – ubacim zaključak među svim nakupljenim mislima.

Godina moje zaljubljenosti bliži se kraju, godina bi bila kao i svaka druga, kad ona ne bi narušavala svu moju nezainteresiranost. Ali, sad je tako. Promjene uvijek dolaze kasnije.

 

II

 

Stvari se mijenjaju, prolaze, pa ponovno mijenjaju. Ja se vraćam, gubim, ponovno prolazim nezapažen. I vraćam se bez onog vremena koje sam potrošio u daljini. Vrijeme, uvijek nakupljeno svim mogućim trenucima, kao da svejedno prolazi, a mi i dalje čekamo i nadamo se kako bi se ono nešto ipak moglo vratiti, vratiti nama. Cijeli sam podrhtavao; jer nakon nekoliko godina napokon prepoznajem zaboravljene obrise svoga grada. Ulice su me dočekale na istom mjestu, i svoju sam kuću, začudo, isto tako pronašao. „Kamo žuriš? Neće ti selo pobjeći u planinu; ako pobjegne, onda ćeš ga morati tražiti pod snijegom.“ Onaj stari znao me tako strašiti dok sam trčao na selo brati grožđe. On nije imao takvu ljepotu, shvatio sam, zato je i mogao davati glupe komentare. Ali ja sada nikamo ne trčim. Drhtim, to je istina, ali ne trčim. I to je istina.

Ulazim u dvor kuće. Gledam i domišljam se neizgovorenih riječi. Jedna mačka, glupog pogleda, zamjauče kao upozorenje. Prvi put je vidim. I ona mene, mislim. Ne prepoznajemo se. Smatram da je to sasvim prihvatljiva reakcija s njezine strane. Ulazim na ona ista vrata kuće; kucam polako kao što se ulazi u sve nepoznate kuće... Vrata se otvaraju, i istog trena osjetih da je netko s druge strane ugrabio kvaku i tako me povukao k sebi... Ispred očiju bio je on. Moj otac. Htio se izraziti nečim većim od samih riječi, a samo je dodao: „Ti si lud“, oslovio me već odavno poznatom frazom, koju su mi često pripisivali, oni drugi. I oči su nam se srele, oboje smo nekako došli do zagrljaja. Drugo se i nije moglo.

Odvukao me u kuhinju, a preko ramena je bacio krpu. Sjeo sam za onaj isti stol, i samo tiho rekao: „Nemoj se ljutiti“, kao da bi to bilo toliko jednostavno. Razgovarali smo tako kao potpuni stranci, a onda je spomenuo nju. Jednu za kojom sam ridao sve one godine u svojoj sobi. „Pita za tebe; iako mislim da nije više sama, ali i dalje pita za tebe...“ Ništa nisam govorio, niti sam htio išta reći; ja sam nju prisilno morao preboljeti, još onda, usprkos svim naporima srca, da ipak nastavim. Moje srce voli onu koja sad nije tu. A ostala tamo. Sasvim slučajno, zaustavio sam se, kakve li slučajnosti! Padam u osjećaje. Meni je sve polako postalo odbojno, ne znam zašto sam se najednom tako osjećao, ali sam ubrzo shvatio. I zaključio iznenađen. Znao sam sada: Bilo je to zbog toga. Zbog nje! Već vidim da sve to dolazi s nekim završetkom na kraju.

Osjetio sam neku prošlu zaljubljenosti, koja se sada vraćala. I vratila se.

Iz tog razmišljanja, probudila me ona. Moja sestra. Premlada je da išta shvati, ali dovoljno velika da misli kako je najpametnija na svijetu. To su te godine, kako se ono kaže. I ja sam je samo poljubio. Vidno je narasla, kao i ona maslina u dvoru koja je još bila malena kad sam otišao. Odlučio sam je odvesti u slastičarnicu, na kolač, ili što god ona hoće.

Moja sestra i ja odlazimo prema gradu. Voljela je oblizivati pjenu od bijele kave. To je ujedno i jedan od načina kako sam je volio zamišljati sretnu. Išli smo tako nas dvoje; i onaj jedan ćurlin zaglavljen u letu između dva crkvena zvonika, kao da je negdje zalutao. Ponovno pomišljam što bi to trebalo značiti, i da li bi uopće trebalo nešto? „Ali, to ipak nije mogla biti istina. U to sada, neću vjerovati!“

Sjedimo u slastičarnici ona i ja. Gledam kroz velika stakla ono nešto vidljivog mora. Jedra su ispraznila vjetar. Onaj potopljen drvenjak uz obalu, sad već djeluje kao atrakcija. Nebo na granici od mora, nestaje negdje u dubinu... I more se isprolijevalo po stolnjaku od obale... Opisi ponovno postaju jedan dio mene, i jedan dio onoga što tek treba da dođe... Nekako se prokleto vješto snalazim u opisima.

Ona je bila tamo. Moja prošla simpatija. Nekako suviše udaljena u prostoru od mene, i svih ovih bliskih zbivanja. Nje nema tu, ali postepeno dolazi. Osjećam njezino primicanje. Ova igra osjećaja, suviše je napeta. Odustajem poražen.

Približila se našem stolu, s nekim veseljem, a ja sam sve to popratio s jednim namještenim smiješkom, koji se mogao usporediti sa svim, ali nikako s iskrenošću. Pitala me sva ona pitanja koja se postavljaju kada se ljudi ne vide.

Gledao sam je, ali sam mislima bio u daljini. U opisima. I ona jedra od oblaka, zadržavala su vjetar... Vraćam se realnosti, i vraćam sjećanja: „Molim te, nemoj me tjerati da sanjarim. Budi moja.“ Jednom sam znao o njoj tako razmišljati, a sada sve to, prebacio sam s nje, na jednu drugu. Na onu koja me čeka. I ništa se ne može promijeniti, izmijeniti kako bi se to promijenilo. Ostajem taktički poražen od emocija. Rastužujem se, nepovratno.

Još sam ostao nekoliko dana u gradu. A onda sam, ono obećanje koje sam u jednom trenutku dao sebi i u drugom ispunio, otišao lišen svakog vraćanja.

 

III

 

I ova uzaludnost postaje sve više uzaludna; ovako u sobi, nesnosna. Stan u kojem sam živio nije bio bajan, ali je bilo nečega u njemu, što bi zadovoljavalo karakteristikama. Sjedim za stolom, ovog puta prekriženih ruku, ozbiljnog pogleda, izigravam vlastiti portret. Uhvatio sam se cigarete među usnama. Zamislio sam priču u kojoj sam glavni lik: čovjek koji traži drugu šansu, među svim onim izgubljenim. Tako sam, ja i nitko drugi, počinjao ispunjavati ono što su mi odredili. Godinama sam, ali ne i uvijek, na komadićima papira ispisivao svoju ljubav prema njoj. Trebao sam zapisivati naše zajedničke trenutke i to slati na ocjenu... i ako budu zadovoljni, sa svim nakupljenim, oni će mi omogućiti drugu šansu; ali samo onda kada budu potpuno zadovoljni, a to već duže vremena nisu bili... A onda bi jednog dana rekli da uvjeti više nisu isti; da moram drugačije ispuniti ono zatraženo; jer – sve zatraženo nije više zadovoljavalo. I opet se dogodilo ono isto; ono što je bilo prije, a vratilo se sada. Ja se nisam protivio jer sam znao, znao sam da s time dobivam više, ono nekada izgubljeno, i ono sada traženo. – Čekao sam, što se ipak činilo neizbježnim, ono što priželjkujem. I tako potpuno potpun, mogu reći – upotpunjen, pokušavao se jednom isprazniti... Ali i to mi je bilo glupo, nekako nesimpatično bez izlaza, bezizlazno, činilo mi se da ponovno pratim isti trend razmišljanja... Inteligencija mi krvari; i, prepušten iluzijama, bolećiv prihvaćam nesimpatičnu promjenu... Znaš što se kaže u ovim trenucima: kasno si se sjetio.

Ustao sam se i pogledao kroz ono nešto razmaka između zavjesa. Pogled mi je zabijen u planinu. Oštećenog intelekta, tražim poveznicu. Utrnut mozak ne osjećam više. I glava traži olakšanje. S tim ću se pozabaviti nekada kasnije. Sunce razgledava prirodu kao po prvi put, u čuđenju, promatra oprezno.

Nešto sam mislio, a onda je došao on. Moj jedini prijatelj. Čuo sam zvonce na vratima. Odmah je uletio. Usta su mu bila prilijepljena od suhoće. Htio mi je nešto reći. Bio je uzbuđen i to je bilo očigledno, a onda je uz pratnju onog glupastog smiješka, izrekao nešto sasvim neočekivano: „Ženim se!“ – jedva je izgovorio kroz smiješak. Sjeo je za onaj stol, a ja sam mu donio vode. Htio sam ga još nekoliko puta vratiti razumu, ali on je sve moje argumente pobijao sa: „Volim je, i to se neće promijeniti!“ Tako smo ostali, i tako smo pričali cijelu noć. Sutra, rekao je, zvat će me i reći kada i gdje će se sve odigrati. –

Budim se. I budi me ona zvonjava telefona. On je! Jučer smo se ubili od alkohola koji je sa sobom donio. I glava sada traži osvetu. Vjenčanje će se održati za dva tjedna. I ona će biti tamo; rekao je da bismo mogli doći zajedno. Naravno, mislio sam ja, možemo ići zajedno. To svakako. Ali opet, ne prihvaćam to; nekako je glupo ne prihvaćam, ići tako kao prijatelji i, ništa više. To je previše. I znam da izgledam tako smiješno, i sebi i drugima. – – – –

 

I koliko god pokušavao pomiriti one dvije strane u sebi, toliko sam se približavao kolodvoru na kojemu me čekala. Sreo sam se s njom. Ona me čekala, ponavljam, jer je to djelovalo toliko nestvarno; i istom me udre ljepota njezinog prisustva, kao što su me udarale sve one linije njezina tijela. Uručila mi je pozivnicu. Prekrasna pozivnica, mislim. I gledam, tražio sam naša imena. Ali nisam ih pronašao.

Toliko smo bili blizu. Ali ona nije bila moja! Vlakovi su razbacani po tračnicama. Ući ćemo u jednu kompoziciju, gledati kako grad odlazi u daljini. Tamo. To su oni isti odlasci. Znam, i poprimam drugačiju narav; znam, i poprimam nešto više... Ovo biva sve teže.

Napokon, neskladno ali ludo strpljivo, koračamo ulicama, zajedno i, onda opet zajedno... I ono prije što sam zamišljao u mislima, razvijalo se u stvarnosti, ovako pored mene, u nerealnosti... Pokušavam reći, ono negdje napisano. „Znam da ne mogu biti tvoj, ali imam rješenje... ja polako umirem od tuge, zato ću ti dati svoje srce da kuca u tebi... Neizmjerno te volim, čak više od toga... I da sad odeš, i vratiš se nakon bezbroj godina, pronašla bi istu ljubav u meni...“ Trebao sam to reći. Nisam. I sada vrijeme u prolazu dobiva prizvuk olakšanja, meni toliko potrebnog... Sjećanja me vraćaju, i ona kao da moraju biti negdje prije; ja bih se želio sjećati sadašnjosti, možda čak i budućnosti... Sjećanje na budućnost, gotovo je sigurno, moj način zaborava.

Svirači su počeli. I mi smo spremni za ples. Prelazimo preko malenog dvorišta okruženog cvijećem... Ona se uklapa u boje... A ja sam nekako izvan svega, ali opet, previše unutar sebe. I pitam se ovako u plesu: da li ona zna što bih ja to mogao sve za nju učiniti, samo da to zatraži?... Otišao bih tamo na kraj svijeta, tamo ću je pronaći; kroz pustinju; i pustinja neka napusti pustinju, i pučina neka napuči svoje usne mojim dolaskom, i žal neka se sažali nad mojim tumaranjem... Sve bi to bilo toliko beznačajno, samo da ona ispuni ono u meni, što ćutim kao prazninu...

 

IV

 

„Riječi, koje su bile sredstvo za sve, postaju ništa.“ I ja postajem dio tog ničega. Odlazim u posjet njezinim roditeljima, i pokušavam shvatiti ono što se sada našlo među svim onim smišljenim... I sada, mislim i o ovom: koliko sam to puta negdje odlazio, a vraćao se praznih ruku? – Zaključujem: ovo pitanje ostaje promašeno! Morao bih biti, ipak, nešto spretniji no što jesam... Previše sam zalutao; i zato se osvećujem sebi, a ne osvećujem se „prema činjenicama, već apstraktno, prema apstrakcijama apstraktno.“ Ne vidim izlaza, a već sam prešao pola puta.

Miris kave sam osjetio već na stepenicama. Sjedosmo za stol. Njezina majka je radila u tvornici konopa čitav svoj život, a čitav je svoj život voljela i njega, svoju ljubav, ono onda kad se vratio s puta i rekao da će biti samo njegova. I bila je. Ali sada nešto duboko uznemiruje ovaj mir. U daljini čujem nju. Ona plače. Tamo iza zatvorenih vrata... Prilazim sobi s hrabrosti u rukama... Možda preživim i jedno iskustvo odbijanja. Možda? Ali nebitno je, ili nije, vidjet ćemo kako će to nešto završiti... Prilazim ponovno i mislim: „Zašto on ostavlja toliko traga na njoj, a ja zbog nje, toliko traga na sebi?“

Pružam desnu ruku kao nekome ispred sebe, želim otvoriti vrata. Ali je spuštam. Ne želim joj biti samo utjeha između slomljenih srca. Ne, ipak odustajem, mislim. I odlazim. Preskačem preko stepenica, i već bivam na cesti. Među prolaznicima. Rukom brišem suze. A prolaznici, začuđenih pogleda, kao da se čude mojoj nagloj preosjetljivosti. Nisu se naviknuli na takvog jednog mene. Ali ja, ni tu nisam stao.

Ušao sam u stan. Udaram leđima o obližnji zid. Spuštam se prema podu. Pomisao na samoubojstvo, kao ono kad sam bio mlad, sada je poticala moje odluke. Ali nisam htio misliti o samoubojstvu, jer sam shvatio da od svega, poslije toga, nema nikakve koristi. Već sam plakao i smijao se, istodobno. Kao neki budalasti arlekin okružen bojama. Nemoj ovako razmišljati, sjeti se majke, govorim u upozorenjima. „Poslije slomljenog srca, dolazi sunce!“ govorila je, kad sam se ono jednom vratio uplakan iz osmoljetke.

Nekoliko dana poslije, pa onda još nešto malo kasnije, sreli smo se ispod one svjetiljke koja je prebacila sve ono žuto preko sebe, i ispred onog mliječnog restorana sivih kontura, zabijenog u krajolik. Zapravo, tamo gdje smo se uvijek sretali. Nisam se mogao izraziti, zato sam joj dao pismo. I ona, kao da je znala što to znači, nije htjela vjerovati.

„...Nisam imao nikoga, sama me sudbina čuvala za tebe. A ti si se čuvala za drugog... Ja više volim sanjariti o nemogućnosti naše ljubavi, našeg poljupca, nego da sada trčim za svim oni drugim...“ Ostavio sam joj to pismo, i ono nešto suza da upotpune trenutak...

Ni sam ne znam kako sam se domogao snage. Ali. Odlazim u neki drugi, treći grad... Vlak je naslonjen na tračnice... Nebo je naslonjeno na oblake... Oblaci su se naguravali... Sunce se previše nagnulo ispod horizonta, past će...

 

V

 

Ja sjedim u zaboravljenoj kompoziciji vagona, i kroz ono veliko okno kupea promatram nešto neobično u daljini. I opet me ono neko praznovjerje zaustavilo: Jedan ćurlin, nadletio nebo i obrušio se niz vjetar, razmahao se krilima; za njega, u ovo glupo doba, ne bi trebalo biti mjesta na nebu. Rekli bi stari: Nova ljubav na pomolu! Govorili su o tome uvijek u selu, a onaj je uvijek dobacivao kako ima nešto u starim poslovicama. – „To bi sada trebalo nešto značiti?“ pomislio sam nezainteresirano, i nastavio s drugim razmišljanjima, u nekom drugačijem raspoloženju.

Kada sam se spustio, jedna sasvim prekrasna djevojka kupovala je pecivo u onoj pekari preko ceste. Čekao sam njezine noge kako prelaze preko ceste i približavaju se, čekao sam i svu nju, i sve ono što je ima njezino. Nisam mogao shvatiti, ali osjetio sam ono što već davno nije u meni postojalo... Moje srce, kao da je po prvi puta zaboravilo kucati... Pokušavam shvatiti, a znam da nije moguće... nije moguće... ali ja, zaboga... pa ja sam ponovno zaljubljen...

I tako veseo, zaključujem samo ono jedno, ono ispravno: Uvijek je uostalom tako: gdje prestaje jedno počinje drugo!

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.