Pjesme Sanje Radulović u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Sanja Radulović je rođena 1975. u Tešnju, BiH. Piše i objavljuje kratku prozu, poeziju i haiku. Nagrađivana je za poeziju (III nagrada ljubavna poezija „Pesničko proljeće Čukarice 2016.“ Beograd , II nagrada na Međunarodnom maratonu „Pesmi u čast“ Jabuka 2016. , II nagrada na „Poetskoj pozornici plus“ za juli 2016. u Ćupriji , I nagrada za Pjesmu godine 2016. na „Poetskoj pozornici plus“ u Ćupriji , II nagrada na „Poetskoj pozornici plus“ u Ćupriji za maj 2017, nagrade na internacionalnim takmičenjima u Italiji: za pjesmu „Dar“ PREMIO “CASERTA 2017 – LA CATENA DELLA PACE” I EDIZIONE , II nagrada za pjesmu „Noćna muzika“ PREMIO „CITA DEL GALATEO 2017.“, druga pohvala ljubavna poezija ''Pesničko proljeće Čukarice 2014.'' Beograd, prva pohvala rodoljubiva poezija „Pesničko proljeće Čukarice 2017.“ Beograd, pohvala na pesničkom maratonu „Pesmi u čast“ Jabuka 2017.) i kratke priče (I nagrada na 6. Međunarodnom konkursu časopisa „Avlija“ Rožaje za 2016. za priču „Nomad na štiklama“, pobjednica je "25. Pesničkih rukoveti" u Negotinu 2017. za priču "Voz", II nagrada "Zijo Dizdarević" Fojnica 2017. za priču "Oblačić"). Objavila je zbirke pjesama „Lepet krila majke ptice“ (2015) i „Prstohvat maslačka (2017). Pjesme su prevođene na bugarski i italijanski jezik. Živi u Doboju, BiH.
Sanja o svojoj poetici: "Moja lirika je prvenstveno intuitivna reakcija na podsticaje iz spoljašnjeg svijeta, a potom i misleća. Ona je jezički glas istine protiv oportunista, fariseja i lažnjaka svih vrsta, uz neizostavnu besjedu o ljubavi. Svako ima svoju istinu i ona jeste najčešće stvar perspektive. Često su istine nespoznatljive u objektivnom smislu, zato moj poetski govor ostaje u domenu intuitivno - subjektivnog, te vam takav odgovor i nudim kao prozor u moj svijet kojeg otvaram nazivajući to poetikom pobune protiv površnosti, licemjerja i narcstičkih ideala."
LIRIKA NEONA
Kao riječ koja se povlači od riječnika do riječnika tražeći udomljavanje, azil ili bar privremenu mogućnost prezimljavanja vučem se i prokišnjavam skrivena od svijeta koji svijetli neonski toplo. Obasjava sve, osim putanju moje potrage za rukom koja grije i džepom koji pruža utočište od šarenog, veselog svijeta koji se smije, smije, smije čas meni, čas sebi, čas po navici, čas u panici. Smijehom pobjeđuje strah i skraćuje turobne misli, ili mi se samo tako čini dok čekam da me usvoji ljubav ili nešto što se silno želi prodati pod tim imenom.
TORBA
"Gdje ti mnogo obećavaju, malu torbu ponesi!"
Prokišnjava opna sjećanja, mojoj glavi, natopljenoj utiscima, poklonjena je kap koja čašu preliva. U meni krste mačeve dva ljuta ratnika, prekasno je da vičem: Borba je jalova! Slutnja mi opomenu svira. Obećanje nije uzdarje, sine! Iz oklopa čekanja boljeg sutra, koje bi trebalo da se rodi iz maglovitog danas i liči na protraćeno juče, samo se buka rađa. Čizamama horde divljih navijača, gaze mojim mislima i mijese ulogu za novi dan. Glava je puna, u torbi praznina.
UMIJEĆE UMETANJA BIJELIH POLJA U DNEVNU UKRŠTENICU
Februarska žudnja svake mačke koja iole drži do porijekla jati se nebesima. Oblaci preko reda puštaju kišnu zaostavštinu. Riječ po kap priču stvrdnjava. Lako je za nebo starog majstora! Ja se prelivam preko ruba zadanog formata, kladim se na utakmicu tačke i upitnika. Rezultat klađenja liči na zbunjena lica posjetioca u muzeju nepostojeće umjetnosti, dođe mi da im pjevušim: tako to biva kad mačka u vreći Betovena svira. Umjesto toga glumim prostor za reklamu neshvaćenih smrtnika i plešem na promaji novoizniklim krilima, u zemlji heroja preživljavanja u kojoj se hiperboličnost kvazi ljepote u umjetnost uliva, da stigne u more crnog naziva, i ispliva prije svih, pa i Dunava. Na vertikali zemlje i neba, moja skotna misao neproplakana kćer, ideja zavezana u trideset slova pomaže danu da živ stigne do cilja.
