Pjesme Nore Verde u konkurenciji su za ZiN nagrade.
Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti. Književnom praksom počinje se baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“(Narodno sveučilište, Split, 1994.) Autorica je prozne knjige „Posudi mi smajl“ objavljene koncem 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Meandar. U rujnu 2013. godine objavila je roman naslova „Do isteka zaliha“ u izdanju Naklade Sandorf, isti je 2016. godine objavljen u Sloveniji pod naslovom „Do razprodaje zalog“ (Založba Litera, Maribor). Knjigu kratkih priča „O ljubavi, batinama i revoluciji“ objavila je 2016. godine u izdanju Naklade Sandorf. Zastupljena je u pjesničkoj antologiji "Brez besed ji sledim" (Suvremena europska lezbijska poezija), ŠKUC, Ljubjana, 2015. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Nora o svom radu: "Nakon višegodišnje stagnacije u čitanju i pisanju poezije, vraćam se ovoj formi s ciklusom ljubavnih pjesama koje reflektiraju platonsku ljubav i prijateljstvo/sestrinstvo između dvije žene."
DA SAM DJEČAK
Danas nema pjesama Koje se bojim čuti Nema riječi Koje želim skloniti s usana Nebo je čisto Odavde mogu vidjeti kilometrima naprijed U sve one zablude koje su odmakle daleko Jašući na teretnim mazgama moje krivnje
Mogu sasvim lijepo vidjeti Da sam dječak A ti sumnjaš u to Ne vjeruješ mojim malim rukama Misliš uzalud se hvastam Samo da dobijem malo tvoje pažnje Točno znaš koliko trebaš dati Da ostanem Ne mjestu s kojeg sam Bezopasan
Da sam dječak Mogao bih se glupirati pred tobom Bez stida Pričati što mi padne pa pamet Saplitati se dok plešemo Ljubiti te na tramvajskoj stanici Za najveće gužve
Da sam stvarno dječak Ali pogledaj malo bolje ja to jesam S glavom i srcem dječaka I prstima koji rastu Kada ih pružim k tebi dlanovima koji se šire Zaobljuju Dok te grlim I zabacujem glavu na tvoje rame Nosnicama uvlačim tvoj miris Nečujno, ali snažno Da ga primim u sebe Što više Da potraje Zadrži se u plućima Znam što činiti s njim Kako ga pospremiti za dane bez tebe Moje su alveole obučene za tu rabotu mali vješti vojnici Moji skupljači blaga
Da sam dječak A ne žena u ranim 40-ima Koja se približava menopauzi Plače svaki dan I guta male roza tabletice Za raspoloženje Tek onda bih Odahnuo Sjeo uz tebe Sklopio oči I mirno čekao da me poljubiš prvi put
TOMBOLA
Od prvog dana Naše riječi su špica Kao vrhunac ekstaze Koju samo kemija Može proizvesti U mom i tvom tijelu Ti meni, ja tebi Ni jedna ne ostaje dužna onoj drugoj Bila noć ili dan, prijeki pogledi bližnjih Nespretno teturanje pločnikom Ništa nije važnije
Malo kasnije ili već na samom početku Riječi prate i dodiri Naprasni nagli Prijeko potrebni Da preživimo Tvoja ruka u mojoj kosi Odjednom Kao da kradeš voće S one strane zida Trgaš i grizeš Kada se najmanje nadam Zaletiš se Privučeš k sebi, zadržiš i otpustiš Nikada zbilja nikada ne znam Kada će se zbiti Cjelivanje u oklop Moj tvrdi štit Nešto poput tombole Na kojoj stalno izlaze Moji brojevi
Kao da govoriš Smiri se prepusti prestani cmizdriti Za izgubljenom ljubavlju Ojačaj životinjo I ne srami se Svoje gladi
Kasnije mnogo kasnije Ostvarit ćeš mi maštanja Ugurat me u topli trbuh broda za Kairo Glasno mi šaptati: Na starom kontinentu više ne možeš pobijediti Zaboravi svaki poraz kojim se hvališ Tamo gledaj tamo u ona svjetla!
Zagrlit ćeš me s leđa Na praznoj palubi vjetar će biti jak Kakav i mora biti na brodu Za novu zemlju
TREĆI SUSRET BLISKE VRSTE
Još uvijek pouzdano ne znamo A toliko nam je važno Shvatiti Što nas je privuklo jedna drugoj ti sumnjičiš mene (uvijek mene) ja tragam za alkemijom i sve poričem
trebala si mi/trebala sam ti nisu dovoljno dobri razlozi gnušamo se da je naš odnos plod prijeke potrebe želje za odmorom na nekom novom ramenu
kopamo golim rukama noktima nećemo odustati dok ne pronađemo vidljiv znak sponu kojom možemo objasniti zašto tako mnogo plačemo i smijemo se zajedno i zašto je drugačije od svega do sada samo dvaput usudile smo se sresti lice u lice same bez buke svijeta i drugih usmjerene na dodire slijepljene jedna uz drugu nismo otkrile baš ništa samo smo pohlepno uzimale čestice bliskosti trpale u džepove dokle stane i malo više od toga
treći susret
o njemu mislim ali ne iznuđujem ga pitam se je li potreban današnjoj meni tebi ili nama sutrašnjima i još se pitam (jer takva je narav našeg odnosa izgovarati pitanja kao da su u njima svi otrovi protuotrovi) hoće li nas odgovori ako ih ikada pronađemo spasiti ili upropastiti
