Korektor za Ajanu: Vladimir Papić

March 2, 2018

 

Priča Vladimira Papića u konkurenciji je za ZiN nagrade.

 

Vladimir o sebi: "Zovem se Vladimir Papić i rođen sam 11.12.1981. god. u Beogradu. Osnovnu školu i srednju školu pohađao sam u Beogradu i Tel- Aviv-u. Srednju ekonomsku školu završio sam u Puli 2001. Diplomirao sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli smjer – Hrvatski jezik i književnost- Povijest 2008. god.
Živim i radim u Puli kao profesor hrvatskog jezika u osnovnoj školi. Tijekom rada u prosvjeti pokrenuo sam radionice kreativnog pisanja koje su iznjedrile pet e – knjiga s učeničkim pričama, među kojima su neke nagrađivane na državnoj razini.      
E – knjige koje sam uredio i lektorirao možete pronaći na web adresama: https://issuu.com/vladamir/docs/__arobnjaci_e286d2fe253fe5, http://issuu.com/vladamir/docs/e-knjiga , http://issuu.com/vladamir/docs/__apta__i_pera,  https://issuu.com/vladamir/docs/pri__e_iz_centra i https://issuu.com/vladamir/docs/__ijanske_pri__e   
Radionice kreativnog pisanja vodio sam i u sklopu Art&Music festivala u Puli 2014. godine, kao i u sklopu Bloomsdaya u Puli 2016. godine. Radionica o poznatom irskom piscu također je iznjedrila e-knjigu koju možete pročitati na http://www.gkc-pula.hr/site_media/media/uploads/files/news/Svojim_putem-ver1.pdf 
U travnju 2017.  god. objavljena mi je e – zbirka priča „Navijam za tebe“  u nakladi Studia TiM iz Rijeke. Zbirka se može pronaći na web adresi https://issuu.com/studiotim/docs/navijam_za_tebe. Moja priča „Sretna“ osvojila je prvo mjesto na međunarodnom natječaju koji je organizirao časopis NEMA u travnju 2017. god. Priče „Sanjin ili optimizam“ i „Kad se prašina napokon slegnula“ ušle su u finale književnog natječaja „Slavko Kolar – Satira“ 2015. i 2016. godine. Priča „Nismo dobrodošle“ uvrštena je u međunarodnu zbirku „Vilinska priča“, dok je priča „Svatko za sebe“ ušla u finale natječaja Zlatko Tomičić. Moja zbirka priča „Navijam za tebe“  ušla je u uži izbor za Nagradu Prozak 2016. godine. U svibnju 2017. izašao je moj prvi roman „Iskupljeni princ“ u nakladi Nove Poetike."

 

O svom radu: " Počeo sam se baviti pisanjem u Osnovnoj školi Monte Zaro Pula gdje sam provodio radionice kreativnog pisanja za učenike. Sugerirajući učenicima što i kako bi mogli nešto napisati razvio sam afinitet prema literarnom izričaju. Pisao sam ponekad kratke priče koje bi poslužile kao primjerak učenicima po kojem bi se mogli ravanti prilikom pisanja svojih literarnih uradaka. Nastavio sam kasnije pisati nevezano za rad u školi. To je urodilo oblikovanjem mojeg romana „Iskupljeni princ“. Rad na knjizi koristio mi je kao ispušni ventili ili bolje reći filter kroz koji sam provlačio kaotičnu svakodenvicu te je tako, gledajući je s određenim odmakom, činio nešto smislenijom i podnošljivijom. U roman sam utkao alegoriju i simboliku koristeći se tehnikama magičnog realizma. Isto tako radnju sam posložio mozaički kako bi motivirao čitatelja da istražuje i slaže dijelove do samog kraja radnje kada se svi fragmenti poslažu u jednu jasno povezanu sliku. Nakon pisanja romana, upisao sam dopisnu radionicu kreativnog pisanja u kojoj sam se naučio konciznosti literarnog izričaja. Fokusirao sam otad na pisanje kratkih priča koje su izvrstan medij za prenošenje poruke današanjem užurbanom društvu koje je sve nestrpljivije i traži što brži način za doći do podataka. Kroz kratke priče nastojim ukazati konkretnim primjerom na neku pojavu širih razmjera."

 

Korektor za Ajanu

 

Pula je prema jednoj legendi nazvana gradom bjegunaca. Tako je i on bježeći „uplovio“ u pulsku luku. Prije nego je u njoj završio, prošao je dva rata, bombardiranje i nekoliko seoba. Imao je osamnaest godina i iza sebe bogato životno iskustvo. Naučio se zakamuflirati. Po potrebi koristiti različita lica. Jedno lice koristio je u Srbiji, drugo je pokazivao Židovima u Izraelu, a pred Hrvatima naučit će koristiti neko treće. 

 

Godinama kasnije, radio je kao zamjena za učiteljicu na bolovanju. U školi u kojoj je, kao i u svakoj drugoj, politička korektnost bila obvezna, sjedio je za stolom i prozivao učenike vraćajući im lektiru. Jedna učenica se vidno naljutila zbog dvojke koju je dobila. Zacrvenila se držeći grčevito papir u rukama. Kao da će ga  svake sekunde potrgati. Na kraju sata, došla je do njega i pitala ga može li ispraviti ocjenu. Rekao joj je da nema problema. Vratila mu je papir i izišla iz učionice. Bacio je pogled na ime. Ajana Selmani, pisalo je. Provjerio je još jednom lektiru koju mu je dala i zapitao se nije li bio možda prestrog. Sljedeći put, napisala je gotovo isti rad. Radilo se o analizi pjesme koju im je zadala učiteljica prije njega. Problem nije bio čak toliko u analizi, nego jednostavno, nije pravila razlike među padežima što je po njemu bilo nedopustivo za osmi razred osnovne škole. Razmišljao je neko vrijeme što da joj upiše i onda opet upisao dva. Ispravljajući ostale lektire, situacija se nije popravila jer su ostali učenici pisali totalne nebuloze koje nisu bile dovoljne ni za dvojku. Vratio se opet na Ajanin rad. Nije mogao naći korektor pa je prekrižio broj dva i pored njega upisao broj tri. Onda je prekrižio broj tri i upisao broj četiri. Nije mogla dobiti pet jer nije razlikovala padeže, iako su drugi griješili u je/ije ili u č/ć pa nikomu ništa. Gledao je papir išaran crvenom kemijskom. Naživcirao se jer je kao profesor hrvatskog jezika trebao biti uredniji. Na vrhu papira zapisao si je kao podsjetnik „Korektor za Ajanu“.

Ujutro je sve prefarbao bijelom bojom i upisao joj četvorku. Lice joj se ozarilo kad je vidjela ocjenu pa je i on bio zadovoljan. Objasnio je razredu po kojim će kriterijima ubuduće ocjenjivati lektire. Neće se gledati gramatička točnost, već shvaćanje smisla. Mislio da je time riješio sve nedoumice oko ocjenjivanja. 

 

U sklopu jednog od sati medijske kulture, bio je obvezan prikazati učenicima film o Ani Frank. Nije im rekao da ne želi slušati fore o Židovima tijekom fima. Učenici nisu rekli ništa iole uvredljivo. Laknulo mu je. Polako su spremali svoje stvari i počeli izlaziti iz učionice, kad je začuo Ajanin glas. „Baš me živciraju Židovi“. Prostrijelio ju je pogledom, a ona je ravnodušno nastavila „Svi su isti. Samo se skrivaju“ Izvikao se na nju kako ne bi smjela davati takve komentare bez da razumije kompleksni povijesni kontekst u kojem su se nalazili. Slegnula je ramenima i mirno izišla iz razreda. Zalupio je vrata za njom, zaključao ih i drhtavim rukama zapalio cigaretu. Gdje je baš ona to našla reći? Ona kojoj je oprostio što ne pravi razlike među padežima.

 

Godina se nastavila, a Ajana je vrijedno učila i sakupljala petice iz lektira. Činilo se kako bi joj konačna ocjena mogla biti odlična. Mislio je da će je ipak spriječiti ispiti iz gramatike. Brinulo ga je što će reći o njemu kolege iz srednje škole. Kako ta mala ima pet, a ne razlikuje padeže? Pitanje je bilo koliko su ih drugi učenici uopće znali. Možda je na nju fokusiran samo zato što je Albanka. Možda joj se želi osvetiti za ono što je rekla. Možda je poludio i propituje se previše zbog nagomilanog stresa. 

 

Pred kraj školske godine u društvu s Ajanom pojavio se i Goran, onaj mali Srbin, koga je već viđao kako se s njom drži za ruke. Pitala je što treba napraviti da ima pet na kraju godine. Budući da je vodio radionice kreativnog pisanja u školi, a nedostajalo mu je radova za zbornik koji je priređivao svake godine, rekao joj je napiše neku priču i dobije pet iz završnog ispita. Kad su izišli iz učionice, začula se vika. Provirio je na hodnik. Skupina učenika Albanaca dobacivala je nešto Goranu i Ajani, a ona im je pokazala srednji prst i uzvratila im nešto sočno na albanskom. Kad su ga vidjeli na vratima, brzo su se razišli. 

 

Ajana  je napisala priču koje je na brzinu lektorirao i poslao u jedan online časopis s kojim je surađivao. Žurio jer je morao ispraviti još završne ispite. Ajana je dobila tri. Provjerio je ispit nekoliko puta, ali nije bilo pogreške. To je bila definitivna ocjena. Izračunao joj je prosjek s peticom iz priče i bila je za tri decimale od željene ocjene. Nekako mu je laknulo.

 

Kad ga je na satu pitala što će joj biti zaključeno, rekao je da će još vidjeti. Sjedio je u praznoj učionici i nadao se da će mu rješenje pasti s neba. Otvorio je mail. Javio mu se urednik online časopisa i rekao da je Ajanina priča osvojila prvo mjesto na mjesečnom natječaju. Urednik mu je rekao još da je ona fora s padežima u priči odlična. Otvorio je priču i tek tada vidio kako je u žurbi poslao nelektoriranu verziju. Sreća, pa je Ajana pisala o strancu koji živi u Puli i ne može pogoditi pravilan padež, a Puljani su toliko dobri da ne samo da ga ne ispravljaju, već i oni griješe u padežima kako se on ne bi osjećao neugodno. Tako je to barem urednik shvatio. Rekao je i da će biti svečano uručenje nagrade koje će prenositi na televiziji. Kasnije će se vijest naći i na web portalima. Shvatio je to kao znak da joj mora zaključiti pet. Nitko ga neće ništa pitati za učenicu koja je osvojila književnu nagradu. 

 

Ajana je na kraju, dobila odličnu zaključnu ocjenu. Naravno i književnu nagradu. Sve zato što nije pravila razlike.

 

A ja sam se nastavio sakrivati iza trećeg lica.

 


 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.