Primordijalna zajednica: Petra Jelača

April 26, 2018

 

Prozno-poetski fragmenti Petre Jelače bili su u konkurenciji za ZiN nagrade.

 

 

Petra Jelača o sebi: "Rođena u Dubrovniku 1981. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i talijanski jezik i književnost, a magistrirala je na Sveučilištu Paul Valéry u Montpellieru s temom iz srednjevjekovne trubadurske lirike.

Kazališne kritike, književnopovijesne i teatrološke članke i eseje objavljivala je u mnogim stručnim časopisima (Kazalište, Kolo, Dubrovnik, Vijenac), te u raznim emisijama Prvog i Trećeg programa Hrvatskog radija. Radila je kao dramaturginja u kazalištu i na radiju, kao prevoditeljica s francuskog i talijanskog jezika, te kao profesorica istih jezika, u Francuskoj alijansi u Dubrovniku, te u nekoliko osnovnih i srednjih škola.

Liriku i kraće prozno-poetske ctice objavljivala je u emisji Riječi i riječi Trećeg programa Hrvatskog radija (urednica Irena Matijašević), u književnom časopisu Fantom slobode, te u časopisima Dubrovnik i Literat."

 

Petra o svojoj poetici: "Moje je pisanje u suštini poezija koju oblikujem kao kratku prozu, odnosno prozno- poetske fragmente. Mogle bi se žanrovski okarakterizirati i kao pjesme u prozi. To su nizovi impresija i slika sa značenjskim slojevima i čine samostalne cjeline. Bavim se mediteranskim motivma, načinom na koji funkcioniraju male zajednice uz more, odnosima među ljudima kao i utjecajem podneblja na njih. U njima su jaki vizualni efekti kroz koje govorim ponajprije o svom unutarnjem svijetu, ali i o svemu što na njega utječe i što ga oblikuje."

 

 

 

Primordijalna zajednica

 

Kuću s kućom spojiti, nasljedstvo osigurati, potomstvo isto. Obiteljsko stablo, loza, slijed duša i krvi. Lančane reakcije prstenova na ruci, ruka ruku mije i dobro je. Mira mora biti u kući jer svi smo jedno. Rata nema, a ako je rat onda je do kraja i kosti. Ili pukovnik ili pokojnik. Klanovi i krv. Osveta. Zajednica je mala i primordijalna, sve je zapravo jako jednostavno kada se stvari ogole. Momak-cura, muž-žena, privlačnost-neprivlačnost, djeca, nasljednici. Novi krug, novi prsten na ruci.

Bitno je jedino u svemu tome ostati na strani dobra. Da nam se ono drugo ne potkrade. Ne prijeći na drugu stranu postelje, nipošto više ne spavati s neprijateljima.

 

 

Kostur

 

Rado bih bila razasuta posvuda i bavila se samo umjetnošću i njezinim derivatima. Proizvodnjom, podučavanjem, disperziranjem svjetlosti. Rado bih, ali onda se počne gubiti tlo pod nogama. Kućice klize. Nestaje okvir. Slika bježi, portret ima izraz straha na licu. Počnem se raspršavati i ja, ne znam više koja sam od svih koje su u meni pa onda umre i umjetnost. Padne proizvodnja slika. Krovna konstrukcija, nosivi zidovi, toranj, potporanj, struktura, skeleton. Nužno mi je jer se inače izgubim u zraku. Pođem per aria.

 

 

Jesen

 

Mali su fragmenti jeseni došli do nas na Mediteran. Uronjenost u sunce nikada ne prestaje, osim kada za sobom ostavlja rosu. Visoka je koncentracija vitamina C i prirodnog šećera u plodovima šipka. Lišće je crveno do prenapregnutosti zjenica, do prelijevanja preko ruba očnog živca. Klorofilni se pigment već posve povukao. Sve prekriva grimizna kraljevska boja, purpurni plašt kojem još samo samur, svila i krzno nedostaje.

 

 

Jesen II

 

Sve miriše dok gulim jabuke. Puna ih je kuhinja i kuća. Svuda su po ormarima i stolu, sve su ispunile. Taj posao nikada ne prestaje, gulim ih do u beskonačnost, sve dok unutarnji glas ne kaže da je bilo dosta za danas i da se idemo odmoriti. Imat ću stogove oljuštenih kora za osušiti. Viši su od mene. Od njih se kuha čaj jer znam s kojeg su stabla došle. Domaće jabuke za beskonačne štrudele koje pravim svaki dan, sve do idućeg. Duge su im štruce kao i moje noći. I dani, vrijeme provedeno u radu. Radim da zaboravim.

 

Najzanimljiviji su mi ipak, u jeseni, prizori sa crvom i tunelom. Ranom u koju je lako ući, tamo gdje je voćka najslabija, pa joj onda iznutra izjesti meso. Da postane trula i nevaljala, a crv sit. I nevidljiv. Otišao je odmah, čim se najeo. Nestao je i nema ga više.

 

 

Jug

 

Muškarci na jugu grade kuće. Brinu se za zidove, izolaciju, stiropor, staklenu vunu. Da unutra bude toplo. Onda idu vani, u grad, sjede u konobi i piju s prijateljima. Tamo poznatima, a poznati su svi, preprodaju ribu, ulje, vino, domaće proizvode. Srčaniji su od žena.

 

Žene na jugu ih opominju da ne troše previše, ne piju previše i da se na vrijeme vrate doma. Da im ne kupuju preskupe darove zato jer ih vole. Treba dovršiti zid u kući. Obložiti ga svjetlom i staklenom vunom da toplina nikada ne izađe vani.

 

 

Dom

 

Sve jutros miriše po braku. Po domu izraslom iz dugih zaruka i međusobnog poznavanja. Miran je, spava uz kišu. Nedjelja je, hladno kasno jutro, prebirem po receptima i jastucima, kauču i poklonjenom stilskom namještaju. Neraspakiranim sitnicama za novi dom, u velikim Emmmezetinim plastičnim vrećicama. Iza kauča, u najsigurnijem kutku - iznenađenje. Smije mi se dijete. Mala beba, plavooka, kojoj se nisam nadala.

 

 

Nocturno

 

Kad padne noć, bacit ćemo riblje kosti mačkama. Da ne bude tragova smrti, da se ne vidi da nekoć nismo bili živi.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.