https://bus.hr/autobusni-kolodvor/vrbovec/autobusni-kolodvor-vrbovec-informacije-vozni-red/
Autor o sebi: "Rođen sam 1944. u Slivnu, Republici Hrvatskoj. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živim u Sarajevu. Od najranijih školskih dana počeo sam pisati prozu i poeziju. Objavljivao sam svoje radove u velikom broju književnih časopisa u bivšoj državi, te na Radio-Sarajevu. Poezija mi je također uvrštena u više zbornika u Hrvatskoj i Sloveniji. Autor sam dvije knjige: TAMNO SUNCE, proza i BERBA ROSE, poezija u izdanju Izdavačke kuće SVJETLOST, Sarajevo, odnosno Izdavačke kuće SVJETLO RIJEČI, Sarajevo. Dobitnik sam književne nagrade Hrvatskog slova Dubravko Horvatić (u Zagrebu).
Prije umirovljenja bio sam pravnik s 40 godišnjom službom u državnim organima u Sarajevu.
Poeziju sam prigrlio još u mladim danima i ona je već tada, kao najljepši i najzagonetniji odbljesak onostranog, postala najprivlačniji način kazivanja stvarnosti… Sa njom sam kao dijete pošao u avanturu iza stvari i pojava, da bih mogao iskazivati neizrecivo, te koliko mogu i umijem, koliko mi krila izdrže, disati na pučini bogatstva slika, osjećaja, emocije, metafora."
ŽRVANJ
dok čekamo bus do najbliže ulične predstave ljiljanu sam htio pitati kako to da ne zastaje više kad crkvena zvona odjekuju kad mekan dopire glas mujezina kad odlasci u predgrađa mirišu na cimet i na rano pokošene trave
dok čekamo bus netko mi maše osmijehom sreća mi pomijera usne glas mi se taloži pionirskom dolinom oživljuju životinjski pogledi tigar i stari jelen desno od sunca odvojeni ljuljačkom na kojoj smo nekad bili slika ranoga ljeta
nedjelja je, u najbližem tržnom centru prodaju naše želje da preživimo cijene su akcijske, iz njih nešto tiho kao zora miriše na strah što maršira ulicom niz koju se javlja vjetar nepovjerljivo napuhuje prozorske zavjese, njegova misao mi podiže glavu – na bijeloj fotografiji visoko na zidu nepoznate sobe vidim jedne oči i ostarjelo srce
gluh zbog uličnog žamora uzalud mu pokušavam čuti otkucaje
BAJKA
kad se okrenuh tiho je počela kiša zamišljeno si gledao u krošnju obližnje trešnje u parku i kišnu svjetlost koja puni oči kao u mostaru jednoga ljeta
na drugoj slici sam nestao na bečkoj panorami i nisam gledao kako promatraš ljude dok izlaze iz podzemne i nište tragove za sobom niti pitao koga čekaš s jabukom i novinom u ruci
kad se okrenuh ispraćao si ptice što prelijeću kvart i nestaju na horizontu u drugom času silazim ti s one strane vremena u kojem bratova sjena zamiče za stablo jasenovo i pronosi rukovet ljeta dok miriše na kišu dok grmi nad zemljom crnicom dok me sestra ljubi očima straha
ČAROBNI ZAGRLJAJI
Dugo u genovskoj noći razgovaram s crvenokosom nad našim pokretima, osmijesima riječima, grimasama i inim gestikulacijama milijun zvijezda smiješi se Na Zemljinoj putanji zori sudbina buduće romanse koja kao da se razlijeva po dječakovom licu dok nas gleda sa slike nepoznatog autora, kao što čitatelja in perpetuum gledaju riječi Jedan bljesak tijela je dovoljan da preko stvarnog probudimo sliku dječakovu koju baš ništa ne zanima ni genovska zlatna panorama na kojoj su zalasci sunca žal za Nepojmljivim ni šum velikih valova što šapću i umiru ližući stepenice našega hotela ližući kolijevku zemlje i šumor naših zagrljaja dok trajno jesmo čudotvoran usklik genovske noći
