GUBITNIK
sjećam se da sam u sljedećem trenutku ležao na stolu,
svi su otišli: hrabrost
pod svjetlom, namrgođena, umlaćujuća...
i onda se neki kit pojavio preda mnom, pušeći cigaru:
»Mali, ti nisi nikakav borac«, rekao je on,
a ja ustadoh i sruših ga preko stolca kao
u kakvoj filmskoj sceni,
ležao je na svojoj velikoj trtici i
ponavljao: »Bože, Bože, što je
tebi?« a ja se odjenem
(vjerovali ili ne vjerovali)
gaza još na mojim rukama i
napišem svoju prvu pjesmu,
i odonda borba
ne prestaje.
SREO SAM GENIJALCA
danas sam u vlaku sreo
genijalca
u dobi od oko 6 godina,
sjedio je pokraj mene
i kako je vlak
jurio usporedno s obalom
stigli smo do oceana
i tada me je on pogledao
i rekao:
nije lijep.
bilo je prvi put da sam to
i sam
spoznao.
ČUDO
raditi s nekom umjetničkom formom
ne znači
zafrkavati se kao trakavica
s punim trbuhom,
niti to opravdava uzvišenost
ili pohlepu, ni ozbiljnost
u svakom trenutku, ali pretpostavljam
da to zahtjeva najbolje ljude
u njihovim najboljim trenutcima,
i kad oni umru,
a nešto drugo ne umre,
mi smo vidjeli čudo besmrtnosti:
ljudi dolaze kao ljudi,
odlaze kao bogovi -
bogovi za koje znamo da su bili ovdje,
bogovi koji nam sada omogućuju da nastavimo
kad sve drugo govori stani.
Izvor: Tragedija lišća (Bukowski, C. (1999.), Tragedija lišća, prev. B. Maruna, Zagreb: Matica hrvatska)
Više o Charlesu Bukowskom na: https://www.zvonainari.hr/single-post/2019/09/06/weekly-zingers-%C5%A1kolska-dvori%C5%A1ta-vje%C4%8Dnosti-zabilje%C5%A1ke-jednog-autsajdera
