Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/N_VQ6_vPKgk) 12.06.2022.
Predstavljamo vam tri pjesme iz zbirke Kiše u travnju (Lara, Zagreb 2022.) Ivana Sokača. Zbirka Kiše u travnju posvećena je Međimurju i pjesnikovom preminulom ocu.
MEĐIMURJE
Pusta Drava, daleka i tamna...
Ne pamti mi stope, ni zemlja nit trava.
U klijavo žito sunce mi se zari.
Sred polja mi kleči grob do groba stari.
Daleke su ceste zamijenile ime.
Ne pamte me vrbe, lipa kad se njiše.
Vjetar kad im grane ogoli sred zime.
U svibnju kad bagrem stane da miriše.
Ne znaju me ptice, ne znaju me ljudi.
Zora kad se budi, noć ostavlja dane.
Postao sam tuđin svuda gdje me ima.
Bol mi kopa grudi, riječ mi sadi rane.
Hodao sam jednom, međimurskom zemljom.
Sa zebnjom mi oči usnule pa broje.
Kraj obale zvijezde obasjale noći.
Sred ravnice ništa, samo snovi stoje.
Zastala je Mura, dok sam kraj nje snio.
Poprska mi čelo pa mi tiho zbori:
»Sjetit će se nebo, sunce dok dogori,
da si negda sveta i ti ovdje bio«.
POŠTA ZA PETROGRAD
Pišem ti stari, znam da si tamo.
Gledaš u blijedo, tiho noćno nebo.
Ne prizivam davno odsanjana sunca.
I ne tražim vjetar da pristigne amo.
Sjetiš li se mene kroz noć tvoju bijelu.
Još se srebrom sjaji okupana Neva.
Usamljeni Sergej u Angleter hotelu.
Opijen i mahnit jel’ još uvijek pjeva?
Od svega što magli samo mi još priče,
u zvjezdanom tkanju neba što me mami.
Ostale kao lađar da s palube viče,
kad se svjetionik učini u tami.
Pišem ti djede jer znam da si tamo.
Mraz ti pod kapom, snijeg pod korak vrca.
Na studenom trgu samuješ na vjetru.
...I ja sam u noći kao bez pola srca.
Budi mi dobro, slušaj šapat Neve.
Nismo stigli do nje kao dva stara druga.
Zalud ti je tuga, sve kroz pjesme vidim:
petrogradske noći kao i murske deve.
TAJNA
Kako samo Mura šalje, Dravom davne uspomene.
Pa kroz stare zavičaje Dunavom i mnogo dalje,
ispisuje sjetno slovo kostima što negdje leže:
»Ja ti nosim s ravnice miris polja i topline.
Budan si i kada snivaš, tajna dušu tvoju veže«.
Brišem oči plamen svijeće dok lagano ne dogori,
i cvijeće je ovo rano sve u cvatu ko’ i tamo.
Probudi se duša snena, pa Dunavu tiho zbori:
»Da te nije ne bi vrijeme nikad tajnu moju znalo,
pozdravi mi oca, majku, Međimurje ono malo«.
O autoru: Ivan Sokač rođen je u Beogradu 1975. godine, porijeklom Međimurac. Prozni je pisac i poeta, član Udruge književnika Srbije. Do 2022. godine autor je deset publikacija beletristike. Nagrađen ordenom Antona Pavloviča Čehova, koji dodjeljuje Savez pisaca Rusije za doprinos suvremenoj ruskoj književnosti, nominiran u Moskvi za književnu nagradu »Sergej Jesenjin« (2018) i uvršten u »Antologiju ruske poezije« (2019). Prestižno izdanje suvremene poezije na njemačkom jeziku »Frankfurter Bibliothek« (August von Goethe, 2020), prisutno u nacionalnim knjižnicama Njemačke i Švicarske, Bečkoj državnoj knjižnici, kao i Nacionalnoj kongresnoj knjižnici u Washingtonu, također sadrži pjesme Ivana Sokača. Prevođen i veoma prisutan u inozemnim i regionalnim književnim krugovima.
