Jubilarna

Jubilarna

,,Žao mi je... druže Ivane... sve sam učinio, i više od mogućnosti, ali... nažalost...“, pravdao se umilnim glasom direktor škole. ,,Vi ste, zaista, stručan i savjestan predavač i, sa te strane, nema zamjerki. Volite svoj posao, djeca Vas poštuju, kolegijalni ste... no zakon je ukinuo takvu vrstu nagrađivanja. Zakasnili ste... Ministarstvo prosvjete nema dovoljno sredstava, razmatrali su Vaš zahtjev... šta se tu može... niste jedini“, završi sa olakšanjem rukovodilac javne ustanove, sa nestrpljenjem i znojava lica, kao da tjera od sebe dosadnu muvu koja mu je sletjela na nos.

I to je bio kraj. Što se mislilo, reklo se. Ono neizgovoreno, slućeno, visilo je u vazduhu, napetom od iščekivanja. Prazna retorika osta iza direktorovih vrata kada, razočaran, izađe u hodnik. Od svih besmislenih riječi, najviše ga pogodi ono ,,zakasnili ste“, koje tupo odjeknu u njegovoj svijesti. Obavi mu se oko srca kao pijavica i isisa krv. Žurnim koracima, obnevidio, napusti školsku zgradu.

Uputi se, odlažući povratak domu, prema obližnjem parku. Sjede, klonuo, na klupu. Utonu u smirujuće zelenilo udišući duboko njegovu svježinu. Nije čuo cvrkut ptica, a ni vrapca koji mu, odnekuda, doleprša, nošen željom da na nečijem dlanu nađe utočište. Međutim, profesor Petrović bijaše gluv i nijem za svijet stvarnosti. Isključen iz njega. Silom prilika. Protiv svoje volje. Poče, kroz maglu varljivog sjećanja, brojati godine službovanja. Trideset godina!!! Godina putovanja, žurbe da se stigne na vrijeme, bez dana bolovanja, skromnog življenja, bez većih prohtjeva, sa umijećem da se razvuče mala plata od prvog do narednog mjeseca. Tri pune decenije gledanja samo svoga posla, ali bez klimanja glavom i povijanja kičme. Bez klanjanja onome što se ne zaslužuje. Ponekad bi ga neko radoznalo dijete, na času, slučajno upitalo: ,,Profesore, koje su ljudske vrline najljepše, najuzvišenije?“ Spremno bi odgovarao , sa zanosom u očima, autoritativno: ,, Rad i dostojanstvo!“

Sa svakom novom lekcijom đake je učio i lekcijama iz života. Po njemu, važnijim za stvaranje zdravih ličnosti. Prenosio im je znanje strpljivo, polako, temeljito. Sa nekom očinskom nježnošću svojstvenom neženjama. Te male, raščupane glave, zalizane, sa čupercima plavim, crnim, smeđim, bile su njegova nesuđena djeca. Sinovi i kćeri! Vješto, poput mornara koji upravlja kormilom, prkoseći morskim burama, oblikovao je njihovo bezbrižno djetinjstvo. Ne tražeći zahvalnost iako je jasno zapažao u njihovim pametnim očima. Povezujući nastavno gradivo sa štivom iz života, dodavao je, kao ukusne začine, one dvije dobre osobine. Govorio im da su one zvijezda vodilja kome svaki plemeniti čovjek treba da teži.

I dok su drugi, manje vrijedni i požrtvovani, odnosili nagrade, priznanja, on je ćutao i čekao. Da se i njega makar neko sjeti! Možda predloži i za unapređenje, neko lakše radno mjesto. Njega, koji se potpuno predavao pozivu, ne štedeći sebe, kome je škola bila sve. Sada mu se baca u lice da je zakasnio. Kako je to moguće?! Zakasnio? Sa čime? Zbog čega? Kao rojevi pčela, pitanja su se ređala jedno za drugim. Pokušao je, ulažući ogroman napor, da ih poveže sa logikom, da otkrije i neku manjkavost u radu, grešku zbog koje mu nagrada izmiče. Nije uspio da je nađe. Nije je bilo. Nedoumice ostaše bez objašnjenja. Logičkog odgovora.

Vrijeme je kapalo iz pješčanog sata, ne dotičući ga. Podne je davno pohrlilo predvečerju, a on se nije micao. Kao spomenik od bronze, sjedinjen sa prirodom, prikovan za klupu. Proljećna bronzana fotografija koju je uslikalo vrijeme. Mogao bi ostati tu do zore, ništa se ne bi promijenilo. Nije imao motiva da se pokrene iz stanja obamrlosti. Odjednom, sjeti se psa Rokija, kućnog ljubimca, crnobijelog pekinezera. Sigurno je gladan. Pojeo je svoju jutrošnju porciju. Sada čeka da gospodar dođe. Samo ga je on čekao. Utješi se mišlju da je čovjek srećan ako ima bar nekoga da ga čeka. Od Boga više ne smije tražiti!

Kada otključa vrata jednosobnog stana, na drugom spratu, dočeka ga radosni lavež. Mašući repićem, ljubimac mu oliza ispruženi dlan, gledajući ga očima punim milosti. Prikrivajući glad i uznemirenost. Uobičajeni ritual kada god bi se vraćao kući. Ipak, sada ga je taj prizor duboko potresao, raznježio, pa ga pomilova po mekoj, toploj dlaci, izustivši: ,,Prijatelju moj, kako si? Jesi li gladan?“ Nagradi ga punom zdjelom mesa, tepajući mu neprestano. Dva drugara ubrzo zaspaše snom olakšanja, na žutoj mjesečevoj prostirci.

Probudi se prestrašen, želeći rastumačiti ono što je sanjao. Ne sjeti se svih detalja, jer sve bješe nepovezano, istrgnuto iz korijena... Imao je prve časove. Pred vratima učionice čekalo ga je direktorovo nasmiješeno lice. Na silu razvučen osmijeh, otkrivao je krupne vještačke zube.

,,Kolega, imam prijatno iznenađenje za Vas... na svu sreću... nije baš sve izgubljeno“, reče i poče da mu šapuće na uvo. Kao da se plašio da će neko čuti. Prazan hol odzvanjao je sumornom tišinom.

,,Ne, to ne dolazi u obzir... nipošto, ni po cijenu gubitka posla!“, uvrijeđeno odgovori dostojanstveni profesor. Od starosne penzije odvajale su ga nekolike godine. U ruci je držao pismo ministarstva koje mu je pretpostavljeni dao. Između ostalog, pisalo je: ,,U nemogućnosti da Vam izađemo u susret, povodom zaslužene jubilarne nagrade, a koja je ukinuta ove godine iz poznatih razloga, možemo da damo socijalnu pomoć u iznosu od...“ Dalje nije čitao. Savio je dopis, vratio u koverat i predao zaprepašćenom čovjeku. Na kompromis nije pristajao, pa se ljutito okrenu od sagovornika i uđe u kabinet.

Učenici ga pozdraviše zvonkim ,,Dobro jutro!“, ustajući sa mjesta, ponosito, kao da su znali šta se upravo desilo. Sluteći da nema ničega na svijetu zbog čega bi voljeni profesor iznevjerio životne principe. Svoje ideale. Snove mladosti i njihovog odrastanja.

Biografija: Svetlana Sekulić, rođena je 20. maja 1966.godine u Foči. Završila je studije jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

Prve godine svog rada započinje u Gimnaziji ,,Petar I Petrović Njegoš" u Danilovgradu, nakon čega zasniva radni odnos u Osnovnoj školi ,,Maksim Gorki", u Podgorici, gdje radi preko dvije i po decenije.

Dugo godina je aktivna u kulturnom životu svoje sredine. Odavno se bavi književnim radom, pa su joj na taj način publikovani brojni radovi u raznim časopisima i listovima: ,,Matici crnogorskoj", ,,Arsu", ,,Vaspitanju i obrazovanju", ,,Komuni", ,,Tokovima", Pobjedi", ,,Prosvjetnom radu", nekadašnjem ,,Omladinskom pokretu", a dugogodišnja je saradnica RTV Crne Gore.

Za izuzetan doprinos razvoju kulture i umjetnosti dobija Zahvalnice od ustanova: Narodne biblioteke ,,Radosav Ljumović" u Podgorici, ,,SUBNOR-a" i.,,Dječijeg saveza."

Svoju karijeru krunisala je odabranom magistarskog rada na temu ,,Mikrotoponimi Bandića", 2015. godine, na Katedri za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću.

Za svoj dugogodišnji vaspitno–obrazovni rad školske 2018/2019. godine je dobila prestižnu nagradu ,,Odličan 5“ iz Fonda za kvalitet i talente Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore.

Živi i stvara u Podgorici i Bandićima.

Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/a-person-sitting-on-a-bench-on-top-of-a-hill-SOwJVcQAV8M) 5. 11. 2025.

---

#SvetlanaSekulić #freshprose