Kao miris cvijeta - prvi prijevod na hrvatski jezik pjesme Aubane Berthommé Martinez

Aubane Berthommé Martinez francuska je multidmedijska umjetnica koja u svom radu kombinira književnost, fotografiju, performans i likovnost. Aubane je lipanjska gošća književnog svratišta ZVONA i NARI. U prijevodu Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena donosimo stihove autorice koji se po prvi put objavljuju na hrvatskom jeziku. Pjesma je premijerno bila izvedena na francuskom originalu i u hrvatskom prijevodu tijekom predstavljanja Martinezine videoizložbe o obiteljskim sjećanjima, a ovdje je donosimo i u prijevodu na engleski jezik. "Iz obiteljskog albuma" radni je naslov ciklusa kolaža obiteljskih fotografija u kojima autorica kontekstualizira svoje multikulturalno nasljeđe, od Alžira preko Španjolske do Francuske. Slika koju ovdje objavljujemo dio je videoizložbe koja je svjetsku premijeru imala upravo u knjižnici i književnom svratištu ZVONA i NARI u Ližnjanu u lipnju 2026..

Kao miris cvijeta.

Mekoća koja boli.

Trebam plavu, duboku, ali onu koja isparava.

Ogledalo me strmoglavljuje u prošlost.

Olovo. Zrna.

Vidim tamo mnoštvo rođaka, duhova.

Prošlost neobično živa, prisutna.

Zavjese, prašina.

Miris ladice, papira.

Potpuno ravna kosa je sve što me razlikuje od duhova iz zrcala.

Nešto crvene, nimalo tihe.

Vrišteća smeđa, oštri uzdasi.

Ponovno pijesak.

A onda, sasvim meka zrna.

Klupa od lijeske.

Bijeli muslin, plastične stolice na balkonu.

Isparavanja zemlje i naslonjači od pruća.

Ruke da me obujme, izmjere, obaviju tkaninu. U kartonskoj kutiji, pod mojim krevetom, u ormaru koji se ne može zatvoriti.

Sitni komadići koji vire, možda će ponovno izviriti.

Svježi, krhki, ovjekovječeni.

Da, možda, ali malo vjerojatno.

Vidjet ćemo. Vidjet će i one.

***

Comme une odeur de fleur

Douceur qui fait mal.

Il me faut du bleu, profond, mais qui s’évapore.

Un miroir me plonge dans un passé.

Du plomb. Des grains.

J’y vois une multitude de relatives, de fantômes.

Un passé étrangement vivant, présent.

Des drapés, des poudres.

Une odeur de tiroir, de papier.

Des cheveux très raides, c’est tout ce qui me différencie des fantômes de la glace.

Du rouge, peu silencieux.

Du brun criard, des souffles stridents.

Encore le sable.

Et puis, des grains tout doux.

Le banc du noisetier

La mousseline blanche, les chaises en plastique du balcon.

Les vapeurs de terre et de fauteuils en osier.

Des mains pour m’entourer, mesurer, envelopper le tissu. Dans un carton, sous mon lit, dans le placard qui ne ferme pas.

Les petits bouts qui ressortent, ressortiront peut-être.

Frais, fragiles, éternisés.

Oui, peut-être, mais peu probablement.

On verra. Elles aussi.

***

A smell, just like a flower one.

A sweet-softness that hurts.

I need blue, a dark one, but one that evaporates.

A mirror, one that plunges me into a certain past.

Lead. Some grains.

I see there a multitude of relatives, of ghosts.

A past strangely alive, present.

Some draperies, dust.

A smell of drawer, of paper.

Very straight hair, that’s the only thing that distinguishes me from the mirror-ghosts.

Some red, a slightly silent one.

Some gloomy, screaming brown. Some shrill breaths.

Sand, again.

And then, some very soft and delicate grains.

The white of the hazelnut tree.

The white mousseline, the plastic chairs of the balcony.

Earth vapors and wicker armchairs.

Hands to wrap me, measure me, envelop the fabric. A carton box, under my bed, in the closet that could never close.

The small fragments that head out, that might head out again.

Freshly made, fragiles, eternitised.

Yes, maybe, but most unlikely.

We will see, they will too.