Licemjer

Kad ćeš mi, ko negda djeve vitezima, oproštajni pehar na odlasku dati

Gledam ju iz prikrajka. Kao što sam je, uostalom, uvijek gledao. I pokušavam se sjetiti njenog osmijeha. Ili njenog glasa. Ali ne mogu. Jer joj nikad nisam uputio nijednu jedinu rečenicu. A vrlo je brzo više neće biti. Jednostavno...odlazi.

Obećali su nam nešto, nisu li? Kad smo upisivali srednju školu? Mislim, podrazumijevalo se. Da ćemo biti sretni. Da ćemo imati odlične prijatelje i dobivati odlične ocjene i piti kavu poslije nastave na odličnim mjestima! Da se nećemo morati bojati. Da ćemo znati što treba reći i kako postupiti i da nećemo biti loše osobe! Rekli su nam da smo svi mi u srži dobri. I ja sam se držao tog uvjerenja, jer ja se i jesam bojao. Bojao sam se da sam loša osoba, naravno, ali još sam se više bojao da ću se osramotiti. Bojao sam se da će mi se prijatelji rugati. Da ću izgubiti vrijednost.

Još od prvog razreda, svako bih se jutro budio s neuobičajenom odlučnosti u glasu. Ustao bih i objavio sam sebi da je danas taj dan. Da ću joj prići i razgovarati s njom i da će to biti to. I došao bih u školu i otišao bih iz škole. I ne bih to učinio. Govorio sam si da ću znati kad dođe vrijeme za to. Da ću upravo tada biti spreman. Ali trenutak se nikad nije stvorio. Možda jedan put. Ali osjećao sam se toliko izloženo...toliko bespomoćno...Nisam ništa mogao! Bojao sam se! A i sad se bojim!

Valjda će mi samo nedostajati. Taj njen bunt i ta njena drskost i ta njena kosa...

I ne mogu više oko toga učiniti ništa.

...

Nije mi isprva bilo jasno zašto me tako gleda.

Nikad nisam imala dojam da pretjerano uživa u mom prisustvu.

Nisam oduvijek zaljubljena u njega. Ne znam jesam li uopće sad zaljubljena u njega. Na prvoj mi se godini sviđao jedan njegov prijatelj. Nisam bila njegov tip i jednog sam se dana rasplakala poslije škole. Nasred ulice! Kao budala. I on se, nekim čudom, našao u blizini i mislio je da ga ne vidim, ali ja sam tad u njegovim očima prepoznala sebe i sve mi je bilo jasno.

Njegovi prijatelji me ne vole. Griješim često. Stvaram predrasude odviše lako i nekad je teško biti u mome društvu. Doduše, nije li to sve ljudski? Nismo li svi mi pomalo takvi? Pogotovo kad si u limbu između adolescencije i života! Dozvoljeno je opustiti se i pokajati se i biti svoj! 

Gledam ga, a on i ne primjećuje. Izgleda nervozno. Usprkos tome što bi on vjerojatno rekao drugačije, čitam ga kao otvorenu knjigu. On provodi svoje dane čekajući trenutak koji neće nikada doći, jer trenutak ne postoji. Bezglavo luta kroz život, pitajući se; „Kad?“ Upravo je u tome stvar, on ne razumije da trenutka nikada neće biti. Mi smo oni koji ga stvaramo! Trenutak kao takav, on nije stvaran, mi jesmo! Zato trebamo voljeti. Cijeniti svaki dan. Iskoristiti svaku priliku i iskušati sve! Jer, koji je smisao straha? On ne vodi nikuda.

A godine idu. I selim se ubrzo. Upisala sam sveučilište u Londonu. To sam, oduvijek htjela.

I gledam ga tako, sjedi sam. Doista bih bila licemjer da mu ne priđem sada.

Biografija: Sara Stipić učenica je V. gimnazije u Splitu.

Dobitnica je više književnih nagrada, uključujući nagradu natječaja "Naš Ranko" za kratku priču „Viktor i Vera“, prvu nagradu natječaja za najljepše ljubavno pismo („Pismo“), treću nagradu na XXVII Nazorovim danima („Oči mi je začarala...“) i drugu nagradu treće kategorije za najbolju haiku pjesmu („Linđo“). 2024. je godine sudjelovala u radionici dramskog pisma Marulićevi dani.

Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/a-man-and-a-woman-sitting-on-a-pier-watching-the-sunset-nbnuVD-6UMo) 21. 8. 2025.

---

#SaraStipić #freshprose