Image: Unsplash, downloaded (https://unsplash.com/photos/7wWejXnTmaQ) 29.07.2023.
MIZANTROP
(posvećeno beskrajnoj rečenici Lászla Krasznahorkaija)
I što sad, da nastavim ovdje sjediti i buljiti u to more, taj bunar nedovoljno dubok da primi sve suze koje mu mogu darovati, samo neka pita, odmah ću ih pokloniti jer se ionako vraški suzdržavam da ih ne izbacim – na klupu gdje sjedim i po podu na kojem noge odmaram; ribe se ne trebaju brinuti, ionako bi ih dobile slane, kroz škrge, kroz crvene škrge sve bi uspjele proći, filtrirane kao kroz moje oči; vidim onu jednu sad, gleda me: ta što se pitaš, pitaš li se uopće, možeš li me vidjeti, ah, ne možeš to sigurno pojmiti, tu bol koju osjećam zbog misli koja mi u trenutku navre; znaš li da su se oko tvojih predaka ribari uvijek nalazili, ta znaš li to uopće, da su mreže po njima bacali i bacali, lovili ih i lovili, jeli ih i jeli – o, Bože, jeli su ih! – i da je jedna od njih jamačno uspjela pobjeći, progurati se kroz oko, ne moje već od mreže, a znaš li zašto je uspjela, ne, ne možeš nikako znati, samo si riba, ti ne znaš ništa, e pa reći ću ti: prošla je jer ostale nisu, znaš, nisu ih baš sve mogli uloviti, nitko nije savršen, ne postoji savršenstvo u nesavršenom svijetu, a ovaj to zasigurno i jest kad ja postojim, znaš, ta je jedna prošla sasvim slučajno, nikakvu posebnu vještinu nije imala, nikakav specijalni pokret izvela, ne, zahvali to teoriji velikih brojeva, jedna, jedna će uvijek proći, mora, kao što virus mora mutirati, a onda si od te jedne, takozvane sretne ribe, ti postala, ne, ne znaš ti to, ta kako bi mogla, ti samo plivaš i gledaš u mene, ni ne slutiš kakvu je sreću tvoj predak imao i kako svu zahvalnost svog plivačkog postojanja duguješ njegovu plivanju, ne, ne znaš ti to; a ja, kome je ja dugujem, znaš, to je najveća bol, to što ne znam kome se dugujem, kome moram biti zahvalan što sjedim ovdje i gledam u tebe, ribo, tek jednu u moru, u bunaru svojih suza, ti što gledaš u mene a zapravo me ne vidiš; ali ja vidim sve, vidim sve te ljude što hodaju oko mene, pored mene, kao da me nema, a nikad me nije ni bilo osim sad, a niti će me ubrzo biti, opet neću postojati, nikad nisam niti ću ikada biti, osim sad, ovdje na ovoj klupi, s nogama na ovom podu; a kako li su samo ružni, ma pogledaj to držanje, te osmijehe, tu bezbrižnost na njihovim licima, ne, oni ne znaju, kao ni ti, kroz svoje škrge udišu zrak a da ga uopće ne pitaju, a da se ne zamisle – tko te udisao prije mene; ne, oni se to ne pitaju, njih uopće briga nije, da im kažeš kako je mene briga, kako je samo meni stalo, a što bi ti odgovorili: smijali, da, smijali bi mi se, rekli da sam lud, lud što se uopće pitam to što se pitam, ha, možda i jesam lud kako misle, ništa nije isključeno, sve, sve je moguće, barem toliko priznajem premda znam, oni, oni su ti koji su ludi, koji ništa ne shvaćaju jer spoznaji prethodi pitanje, a ti ljudi, oni ne pitaju ništa, kao ni ti, ribo obična, da, ti ribo koja me gledaš iz mora mojih suza; eh, da ih barem nema, da vas barem svih nema, kako bi mi lakše bilo bivati sam, nitko, nitko mi ne treba, potrebna mi je jedino zahvalnost prema onome koga ne poznajem, čije mi ime poznato nije, koji je živio prije, i koji se provukao kroz neku mrežu, izvukao živu glavu, žrtvovao druge samo kako bi preživio, samo kako bih ja mogao živjeti, da, njemu sve dugujem, ovima oko sebe ništa, njih bolje da i nema, ovako ružnih; ah, a nisam li možda ja njima ružan, gledaju li me zbog toga tako, bez gledanja dok samo prolaze, jesam li ja njima nebitan kao što su oni meni, treba li me to uopće brinuti, imam li išta od toga, hoću li od te misli išta dobiti, nešto što će mi pomoći lakše postojati, ovdje, sad, na ovoj klupi i ovome podu, gledajući u more svojih suza i jednu ribu koja se već meškolji, kojoj ništa jasno nije, kao ni njima, ovima oko mene koji samo nijemo prolaze, sa smiješkom na licima i praznoćom u glavama, ah, da barem ne postojite, sve – sve vas mrzim! – mrzim i to što ovaj skučeni prostor dijelim s vama, mrzim i tebe, ribo što me gledaš, mrzim i valove koji se o stijene razbijaju; zašto pitaš se, zašto ih mrzim, e pa reći ću ti premda me razumjeti ne možeš: mrzim ih jer se baš svaki o te stijene razbije, kao da je čitav njihov put prema ovdje uzaludan bio, kao da ništa značio nije, ta zašto su se uopće i trudili prelaziti to ogromno more kad će se na kraju svi razbiti, ta koji je njihov smisao, zašto, zašto su uopće i krenuli; ako mene pitaš, ja, ja bih na njihovu mjestu stao, ne bih ni krenuo, ta kakve bi koristi od mene bilo da se o stijene razbijem, da tebe, ribo, uskomešam, da ti ružni ljudi u mene bulje, kad već neće dok sjedim na ovoj klupi i stojim na ovome podu, dok gledam, dok prazno gledam u ispunjen bunar svojih suza.
O autoru: Zvonko Bumber rođen je 1983. godine u Šibeniku, a nastavnik je geografije u riječkoj srednjoj školi. Osnivač je i voditelj dviju udruga i 70-ak projekata. U sklopu jednog takvog projekta pod nazivom „Gradovi duhova Hrvatske“ obilazi trećinu hrvatskih napuštenih naselja te izdaje monografiju „Gradovi duhova Primorsko-goranske županije“, a čiji su rezultati objedinjeni na interaktivnoj internetskoj stranici istoga naziva. Također, student je poslijediplomskog studija ekonomskog fakulteta u Rijeci, sakupljač stijena i minerala, pisac poezije i proze te suprug i otac.
Krajem 2022. godine izdao je roman prvijenac naziva Uhljeb, a u 2023. godini zbirku pjesama, kratkih priča i pripovijetki pod nazivom Crni toranj (https://sakcinski.hr/trgovina/?filter_autor=zvonko-bumber).
